Prvi put sam se javila psihijatru prije nekoliko mjeseci. U početku, osjećala sam nesvjesticu i nestabilnost. Nakon toga sam se javljala neurologu i radila brojne analize. Ustanovili su da nemam nikakvih organskih problema. Zatim sam imala smetnje sa disanjem i strah da ću se ugušiti”, priča za “Život” dvadesetogodišnja studentkinja Marija o početnom periodu razvoja hipohondrije.
Nakon pregleda i analiza ljekari su ponovo utvrdili da je organski sve u redu i da nema nikakvih poremećaja.
“Dešavalo se da u toku noći ne mogu da izdržim strah da će mi se nešto desiti. Više puta sam išla u Hitnu službu, gdje bi mi uključivali terapiju˝.
Zatim ju je izabrani ljekar uputio psihijatru. Dijagnoza je bila hipohondrija.
˝Hipohondrija je neurotski poremećaj koji se definiše kao izrazita preokupiranost osobe tjelesnim funkcionisanjem, tjelesnim zdravljem, simptomima ili bolestima, što je u vezi sa patološkim strahom da je osoba oboljela od neke teške bolesti ili sa sumnjom da je bolest već prisutna˝, kaže psihijatar Spasoje Vujanović.
U najtežim slučajevima pacijenti najveći dio vremena provode u provjeravanju svog zdravstvenog stanja i nijesu u stanju da odgovore na radne, porodične i druge obaveze
Na pitanje kako se manifestuje ova bolest, odgovara kako je dijapazon ispoljavanja hipohondrije veoma širok.
˝Kreće se od velikog investiranja u svoje tijelo kroz zdrav način života, pokušaje postizanja savršene fizičke kondicije ili isključivog hranjenja zdravom hranom. Ovakav oblik naziva se još i latentna hipohondrija˝.
Somatska neizvjesnost
Teži oblici se odlikuju upornom sumnjom ili strahom da je bolest prisutna uprkos negativnim nalazima.
˝Hipohondriji može da predhodi neki traumatski događaj kao što su smrt ili bolest u porodici, njegovanje teških pacijenata, razvod ili neuspjesi u karijeri. Pretjerana preokupiranost tijelom, tjelesnim funkcionisanjem, tjelesnim simptomima, zdravljem i bolešću, jeste jedna od glavnih odlika hipohondrije˝.
Ističe kako tjelesne tegobe i usmjerenost na tijelo dovode do "somatske neizvjesnosti".
˝Sumnja u postojanje bolesti predstavlja kognitivno-emocionalnu reakciju na stanje 'somatske neizvijesnosti' pri čemu se emotivna komponeta ogleda u postojanju straha, a kognitivna u nepodnošenju neizvjesnosti˝.
Psihijatar navodi da se nepodnošenje neizvjesnosti ogleda u traganju za objašnjenjem simptoma i očekivanju da se neizvjesnost razriješi otkrivanjem tjelesne bolesti.
˝Zbog toga osobe koje boluju od hipohondrije često provjeravaju svoje zdravstveno stanje, podvrgavaju se mnogobrojnim i nepotrebnim pregledima i ispitivanjima˝.
Ističe kako veliki značaj pridaju medicinskoj dokumentaciji, uredno je sortiraju, sa njom dolaze kod ljekara.
˝Nekada sami pokušavaju da dijagnostikuju bolest i da se sami liječe˝.
Ističe kako je ono što povezuje sve hipohondrične osobe traženje objašnjenja, a ne liječenje.
˝Preokupiranost bolešću je nekada tolika da osobe čini nesposobnim za funkcionisanje˝.
U lakšim slučajevima neprekidno govore o bolesti i tegobama od kojih strahuju, pa ostavljaju utisak sebičnih osoba, jer su konstantno okupirani sobom.
U najtežim slučajevima pacijenti najveći dio vremena provode u provjeravanju svog zdravstvenog stanja i nijesu u stanju da odgovore na radne, porodične i druge obaveze.
Teži oblici se odlikuju upornom sumnjom ili strahom da je bolest prisutna uprkos negativnim nalazima
Podjednako pogađa i muškarce i žene
O tome koliko se često hipohondrija javlja kod nas i u svijetu, dr Vujanović kaže da ne postoje precizni podaci u opštoj populaciji.
˝Razlog su različiti dijagnostički kriterijumi i prateća istraživačka metodologija, kao i to što je pojedini autori osporavaju kao posebni psihijatrijski poremećaj. Nije bila predmet interesovanja kroz istoriju, pa su je mimoišla i velika epidemiološka ispitivanja˝.
Naglašava kako se u striktnom pridržavanju dijagnostičkih kriterijuma hipohondrija dijagnostikuje u 0.2 % opšte populacije. U većim epidemiološkim studijama koje su pratile somatiformni poremećaj nađena je veća učestalost hipohondrije oko 4.5% u opštoj populaciji.
Dr Vujanović kaže da hipohondrija pogađa sve starosne grupe. Najčešće, prvi znaci poremećaja počinju u trećoj ili četvrtoj deceniji, a podjednako pogađa i žene i muškarce.
Galerija
Bonus video:
