Buntovnice (Spring Breakers, Harmony Korine, 2013)
Ljetnji raspust. Ljetnji raspust, kučke, ljetnji raspust. Ljetnji raspust prolazi. Ljetnji raspust, kučke, ljetnji raspust. Ljetnji raspust prolazi, prošao je ljetnji raspust. Ljetnji raspust prolazi, kučke. Raspust. Ljetnji. Ljetnji raspust zauvijek.
Ako ste u stanju da prethodne rečenice, inače replike iz filma, čitate sat i trideset minuta bez prestanka, steći ćete približan utisak o tome koliko je mučno iskustvo odgledati „Buntovnice“, djelo od čijeg nekvaliteta će vam utrnuti mozak i to ne do ljetnjeg, već do zimskog raspusta.
Brit (Ešli Benson), Kendi (Vanesa Hadžins), Koti (Rejčel Korin) i Fejt (Selena Gomez), su četiri djevojke koje žele da za ljetnji raspust odu na Floridu. Kada otkriju da nemaju dovoljno novca, odlučuju da opljačkaju prodavnicu brze hrane.
Kada gledalac jednom prihvati neočekivanu činjenicu da ljetnji raspust traje do kraja avgusta, ostaje mu da se fokusira na ostatak filma
Nakon pljačke, sav novac troše na drogu i žurke. Kada završe u zatvoru, za njih kauciju plati kriminalac i reper čiji je nadimak Vanzemaljac, odnosno Ejlijen (Džejms Franko). Ispostavlja se da ovaj čin dobre volje ima i svoju tamnu stranu, ali ono što Ejlijen ne zna je da su djevojke opasnije i od njega.
Režiser Harmoni Korin je svoju reputaciju zasluženo stekao kontroverznim ostvarenjem „Klinci“ (1995) za koji je napisao scenario. U međuvremenu se u filmskoj industriji, a i percepciji gledalaca, promijenilo mnogo toga, tako da šokirati publiku eksplicitnim scenama više nije lak posao. Ipak, Korinu to opet polazi za rukom, pri čemu je ovaj put šokantan sveopšti očaj na svim zamislivim nivoima.
Priča filma je prilično jednostavna. Naše junakinje se u neparnim scenama drogiraju, a u parnim maze, ali se maze... tužno. Razlog zašto se tužno, a ne veselo maze je (po stoti put) taj što ljeto prolazi.
Izgleda da je režiser pokušao da ekranizuje pjesmu benda The Doors „Summer’s almost gone“, ali je zaboravio da filmu, za razliku od muzike, teksturu daje ono što gledamo, a ne bjesomučno ponavljanje fraze.
Kada gledalac jednom prihvati neočekivanu činjenicu da ljetnji raspust traje do kraja avgusta, ostaje mu da se fokusira na ostatak filma. Problem je što ubrzo otkriva da u tom, ostatku, nema ničega.
Razlog nekvaliteta ovog filma nije to što opisuje nostalgični hedonizam studentske populacije. Recimo, remek-djelo Rodžera Ejverija „Pravila privlačnosti“ (2002) pokazuje da se može snimiti izuzetan film koji će imati eksplicitnu golotinju, drogiranje, pucnjavu i žurke, a kao bonus, uhvatiće i taj „ljeto je prošlo“ osjećaj, pri čemu glavni junak tu kobnu rečenicu nijednom ne izgovori.
Takođe, ako zakasnite u bioskop, pomislićete da gledate reklamu za ljetovanje u Paraliji
Razlog nije ni lažna i iritantna subverzivnost „buntovnica“. Recimo, nije slučajno što glavne uloge tumače Selena Gomez i Vanesa Hadžins koje su poznate mlađoj populaciji sa Dizni kanala, kao ni to da je ulogu u filmu prihvatila, pa odbila, Majli Sajrus, odnosno Hana Montana.
Tri najveće zvijezde tinejdžerske populacije u suštini žele da raskrste sa Dizni imidžom djece glumaca i, logično, biraju ono što je najbliže pornografiji, samo što se to ovdje ne zove tako, već se zove art.
Problem nastupa kada se shvati da ovaj film i ovakvo ponašanje jeste prirodno ishodište Hane Montane, te da tu subverzije nema ni u tragovima. Ako pogledamo Britni Spirs, Mekoli Kalkina („Sam u kući“), Edvarda Farlonga („Terminator 2“), Kori Hejma, Dru Barimor i da ne nabrajamo dalje, vidimo da nije rijetkost da, kada odrastu, djeca glumci završe kao narkomani ili ljudi sa ozbiljnim psihičkim problemima.
Jednostavno, ni zrelom čovjeku nije lako da se nakon opšteg obožavanja navikne na ravnodušnost, a kamoli djetetu. Tako bi za naše junakinje čista subverzija bila da se zaposle ili završe fakultet, ali za takvo razmišljanje treba gledati seriju kakva je „Friday Night Lights“ (NBC, 2006-2011), a ne Dizni kanal.
Uostalom, poenta čitavog potrošačkog društva je da mu trebaju konzumenti, a ne kritičari, tako da pravi bunt, odnosno rad, uključivanje mozga i nekonformizam, svakako nisu poželjni.
Razlog zašto ovaj film jeste loš je, prije svega, repetitivnost, kako u postavci scena, tako i u dijalozima. Tokom gledanja ćete često imati utisak kao da se nalazite u društvu u kome su svi nadrogirani, osim vas. Još gore: svaki lik u filmu kao da je na različitoj drogi, tako da dobijate vavilonsku kulu narkomanskih opaski bez zajedničkog sadržaoca.
Relativno uspješna epizoda Džejmsa Franka i odličan izbor muzike ne mogu pomoći ovom djelu
Takođe, film će vam svakih deset sekundi prikazati obnažene ženske grudi, ali sve te grudi su takođe tužne jer i one kriju duboku poruku da je (pogađate) ljetnji raspust prošao. Čak ni na jednom, čisto bazičnom nivou filmske naracije, ovaj film ne zaslužuje prelaznu ocjenu.
Šta reći za scenu u kojoj naše junakinje u bikiniju napadaju kuću mafijaškog bosa koga čuva tridesetak telohranitelja, a one prođu bez ogrebotine, iako su jedine u toj pucnjavi koje ne traže zaklon? Ili scenu u kojoj naš glavni junak oralno zadovoljava pištolj, što bi trebalo da ima snagu slično postavljene i jako uznemirujuće scene iz „Ubice Džoa“ (Vilijam Fridkin, 2012), s tom razlikom što ne postoji taj paralelni univerzum u kome režiser Korin može biti Fridkin.
Takođe, ako zakasnite u bioskop, pomislićete da gledate reklamu za ljetovanje u Paraliji. Kada se ta reklama oduži na sat i više, shvatićete da je đavo odnio šalu, a pravi užas vas čeka kada shvatite da reklama ima kompleksniju priču i bolje razrađene likove.
Najbolje je ostavljeno za kraj: „spring break“ nije ljetnji raspust, iako se u filmu uporno tako prevodi. U američkom obrazovnom sistemu, to je pauza koja pada jednu ili dvije sedmice oko katoličkog Uskrsa. Tako je, čak i edukativno, ovaj film promašaj, pri čemu je šokantan obrt da se sve ovo dešava krajem marta, a ne u junu, njegov daleko najuzbudljiviji element.
Relativno uspješna epizoda Džejmsa Franka i odličan izbor muzike ne mogu pomoći ovom djelu. Međutim, vi možete pomoći sebi tako što ga nećete odgledati. Svima ostalima puno sreće, jer „Buntovnice“ nisu film, već teška bioskopska trauma.
Konačna ocjena: 1/10.
Oz – Veliki i moćni (OZ – The Great and Powerful, Sam Raimi, 2013)
Film „Čarobnjak iz Oza“ Viktora Fleminga, nije bio dočekan sa oduševljenjem kada se pojavio prije sedamdeset četiri godine. Glavni razlog je bio taj što je imao nesreću da izađe kada i klasik „Prohujalo sa vihorom“, koga je takođe režirao Fleming.
Zbog toga zarada nije ispunila očekivanja producenata, a nije zablistao ni na dodjeli Oskara. Tek kada je počeo da se daje na televiziji, ovo djelo je dobilo tretman koji zaslužuje.
Pjesma „Iznad duge“ koju pjeva Džudi Garland je proglašena najboljom muzičkom numerom u istoriji filma, a ako pogledamo razvoj pop-kulture, na prste jedne ruke se mogu nabrojati djela koja su imala ovako potpun i temeljan uticaj. Od hipi pokreta do sajberpanka, replike iz „Čarobnjaka iz Oza“ su više prepoznatljive danas nego što su bile prije sedamdeset godina, a da pritom film nije ništa izgubio od nevinosti i čistote.
Ekipa koju čine Oskar, leteći majmun i djevojčica od porcelana, sigurno nije upečatljivija od Doroti, Limenka, Strašila i uplašenog lava, ali jeste komičnija.
Zbog ugleda originala, ideja o snimanju prethodnika nije dočekana sa oduševljenjem, mada je nadu ulivao izbor Sema Rejmija (serijali „Zli mrtvaci“ i „Spajdermen“) kao režisera.
Mađioničar Oskar Oz Digs (Džejms Franko) radi u putujućem cirkusu. Oskar ima reputaciju zavodnika, tako da je prinuđen da spas od jednog ljubomornog muža potraži u vazdušnom balonu. U tom trenutku, veliki tornado usisava balon i Oskara nosi u magičnu zemlju Oz.
Tamo ga kao spasioca dočekuje dobra vještica Teodora (Mila Kunis), zato što postoji proročanstvo da će veliki čarobnjak Oz iz Kanzasa svrgnuti zlu vješticu. Pohlepni Oskar pristaje da glumi tu ulogu kako bi se dokopao prebogate riznice Smaragdnog grada.
Najveća usluga koju možete da napravite ovom filmu je da zaboravite na original. „Oz - Veliki i moćni“ referencira na njega nekoliko puta, ali to radi s mjerom i ne više nego što je neophodno.
Već na početku, prikazivanjem lakomislenog Oskara koji vara sve oko sebe, jasno je da smo daleko od nevinosti originala, te da gledamo znatno ciničnije djelo. Srećom, ne i precinično, zato što Rejmi ima talenat da prepozna kada film treba vratiti u bajkovite vode. Tako je humor za odrasle u Ozu uvijek na nivou aluzije, koja teško da će promaći pažljivijem gledaocu.
Ovaj dramski oksimoron koji ljubaznim i naivnim junacima suprotstavlja smrtno ozbiljnu ubilačku silu, daje filmu crnohumornu notu koju je teško ignorisati
Specijalni efekti su apsolutno besprekorni i u potpunosti pravdaju budžet od preko 200 miliona dolara. Pojedine scene su hororične, ali čak i tada je jasno da im osnovna funkcija nije da uplaše, već da prenesu neobičnost zemlje Oz.
Sem Rejmi je jedan od rijetkih koji uspjeva da danas, kada je prizor vještice na metli više komičan nego hororičan, potpuno uhvati jezu njene transformacije.
Ekipa koju čine Oskar, leteći majmun i djevojčica od porcelana, sigurno nije upečatljivija od Doroti, Limenka, Strašila i uplašenog lava, ali jeste komičnija. Tako porcelanska figurica stalno nosi kuhinjski nož jer je krhka i „mora nekako da se zaštiti“.
Žitelji zemlje Oz se spremaju za napad na vještičin zamak i njenu armiju krvoločnih gorila, ali je problem u tome što su oni apsolutni pacifisti i, kao takvi, potpuno nesposobni da bilo kome nanesu zlo.
Ovaj dramski oksimoron koji ljubaznim i naivnim junacima suprotstavlja smrtno ozbiljnu ubilačku silu, daje filmu crnohumornu notu koju je teško ignorisati. Urnebesna je i činjenica da lažnog mesiju i prevaranta bukvalno prati majmun (i to, pogađate, zato što je majmun), kao i da jedinu pjesmu u filmu čarobnjak prekida riječima: “Prestanite! Samo prestanite!“. Iako je nema nigdje u blizini, sigurno je da se Doroti to nimalo ne bi dopalo.
„Oz“ je iznenađujuće zahvalan za analizu. Recimo, kada se Oskar predstavlja, jedno od imena koje izgovori je Embrouz Diks, što je aluzija na poznatog američkog pisca Embrouza Birsa.
U jednoj od svojih najpoznatijih priča (a i jednoj od najvećih priča američke književnosti uopšte), Birs opisuje vojnika koji je tokom građanskog rata uhvaćen u pokušaju da uništi Sovin most. U trenutku kada mu stavljaju omču oko vrata, on razmišlja kako da pobjegne.
I stvarno – trenutak kasnije, dok ga dželat gura sa Sovinog mosta, uže se prekida, a on pada u rijeku i bježi dok vojnici pucaju za njim. Nakon nekoliko dana lutanja, iscrpljen dolazi do kuće u kojoj ga čeka mlada žena. U trenutku kada pruža ruke prema njoj, odjednom osjeća bol u vratu koji ga potpuno parališe.
Uz „Džeka ubicu divova“ (Brajan Singer, 2013), ovaj film predstavlja veliki holivudski povratak bajkama
Ispostavlja se da se uže nikada nije ni prekinulo, već da je to sve bio izmaštan posljednji trenutak njegovog života („Događaj na mostu Sovine rijeke“/“An Occurence at Owl Creek Bridge“).
U filmskoj formi, ovu temu je razradio film „Jakovljeve ljestve“ (Adrijan Lin, 1990), a i „Oz“ se može slično posmatrati. Majmun je tako projekcija Oskarovog šegrta iz cirkusa, jer je isti glumac koji je glumio šegrta u Kanzasu (Zak Braf) ujedno i narator za majmuna iz Oza.
Dalje, Mišel Vilijams glumi dobru vilu, ali i djevojku koju Oskar u Kanzasu nije oženio, iako je volio. Dakle, tek u magičnoj zemlji koja se zove po njemu, Oz uspjeva da postane ono što je uvijek želio da bude – najveći iluzionista svih vremena, a da uz to opravda očekivanja ljudi o koje se ogriješio. Tako je možda je najveća iluzija zemlje Oz, ta da ne postoji van njegovog uma.
Uz „Džeka ubicu divova“ (Brajan Singer, 2013), ovaj film predstavlja veliki holivudski povratak bajkama. On se ni uz najbolju volju ne može porediti sa originalnim „Čarobnjakom iz Oza“, tako da će vjerovatno najviše razočarati one koji očekuju duh originala.
Svima ostalima, a naročito ljubiteljima neobičnog Rejmijevog humora i dobrih specijalnih efekata, ovaj film će biti pun pogodak.
Konačna ocjena: 7/10.
Galerija
Bonus video:
