Glumica Narodnog pozorišta Republike Srpske (NPRS) Ljiljana Čekić, koja je i lani boravila na sjeveru Crne Gore, kao rediteljka pozorišnog komada “Stradalnici” Ežena Brijea , za koji je i napisala adaptaciju, ovog ljeta ponovo će biti gošća kolašinskog festivala alternativnog teatra „Korifej“.
Prošle godine, predstava, koju je radila sa glumcima Banjalučkog studentskog pozorišta, privukla je pažnju kolašinske i mojkovačke publike. Njen autorski projekat predstava „Ostajete“, u produkciji
Nezavisne scene, Nezavisnog univerziteta Banja Luka (NUBL)), 22. jula otvoriće “Korifej”, a nakon toga ta pozorišna trupa će gostovati i u Pljevljima.
„Ostajte“ je predstava nastala na osnovu istraživanja koje je rađeno na NUBL-u. Korišteni su i brojni dubinski intervjui, a polazište je bila pjesma „Ostajte ovdje“. Čekićeva navodi kako smo „svjedoci masovne dobrovoljne emigracije ljudi sa naših prostora“.
“Tom predstavom pokušali smo da ispričamo priče o različitim ljudima i njihovim životnim stavovima i sudbinama. Nije ovdje sve loše, niti je sve dobro u stranom svijetu. Tuđina je uvijek muka, ali je još gora muka nemoć, neprihvaćenost i nesnađenost u vlastitoj zemlji. Nije nam bila namjera da sudimo. Samo smo pokušali da prenesemo na scenu fragmente iz života ljudi koji znaju šta je ’Sunce tuđeg neba’. Mada je ponekad trava u tuđem dvorištu zaista zelenija”, kaže glumica i rediteljka.
Kolašinski festival alternativnog teatra “Korifej” doživljava kao značajan projekat, “kojim se u manjim sredinama stavara pozorišna kultura” i ističe da su joj „veoma važni utisci publike u svakom gradu ili selu u kome igraju“. Za umjetnike, kaže, treba da bude podjednako bitno kad nastupaju u malim sredinama, kao kad se predstavljaju velegradskoj publici. Čekićeva, ipak, primjećuje da nekada “velika imena” iz njene profesije nemaju pošten pristup prema svom poslu.
“Nekada ta ‘izbrendirana’ imena dođu na tezgu u male sredine samo da bi zaradili nešto novaca. Ako potcjenjujete publiku, vi niste pošteni ni prema svom poslu, ni prema sebi. Ima jedna manje poznata izreka: ‘Kakav je ko, takav hljeb peče’. To što je neko poznat, ne znači da je i dobar čovjek i da je dobar glumac. Moja iskustva sa poznatim velegradskim imenima su različita. Ima tu svega, kao i u bilo kojoj drugoj sredini“.
Svjesna je da se i u njenoj profesiji često prave kompromisi različtih vrsta, ponekad i nauštrb kvaliteta. Međutim, sigurna je da to “nije ništa više nego u ostalim zanimanjima, samo je scena izloženija javnosti”. Često, kaže glumica, ono što je kod široke publike afirmativno u pozorišnoj profesiji nije.
“Recimo, kad se glumci približe estadi ili kad ih ima previše na javnoj sceni. Mislim da tada kvalitet nije presudan, već je sve stvar marketinga. Imate one ‘izbrendirane’ i mnogo onih koji su manje poznati, a, nerijetko, rade kvalitenije. Pa tako je i u Vašoj profesiji, zar ne?”.
Pored stalnog angažmana u Narodnom pozorištu Republike Srpske, (NPRS), glumica je docent na Nezavisom univerzitetu u Banja Luci, gdje predaje Dramske igre za djecu. To joj je, kaže, trenutno izazov i zdovoljstvo. Doktorirala je na temu “Umjetnički razvoj Narodnog pozorišta Vrbaske banovine 1930-1934” na Fakultetu dramskih umjetnosti (FDU) u Beogradu. Dvije i po godine bila je i izvršna direktorica NPRS, ali taj posao, kaže, nije skrojen po mjeri umjetnika”.
“Glumci su umjetnici i emotivci, a za menadžera je potrebno biti malo grubljeg kova. Bilo mi je izazovno određeno vrijeme, bila je jedna ekipa ljudi s kojom sam lijepo sarađivala. U jednom momentu sam shvatila da mi je sve to previše stresno i naporno. Problem je kada od drugih ljudi tražite ono što očekujete i od sebe. To je često nemoguće. Ja sam od onih koji mnogo rade, a to nije baš popularno.
Možda i zbog svojih osnovnih studija (dipl. ing. elektrotehnike)”.
Uspješno se i vrlo efektno oprobala se i u pisanju kolumni. Zbog toga što je žena i majka, objašnjava, bavila se socijalnim temama. Izbjegavala je da komentariše dnevnu politiku, koju doživljava kao “jednačinu sa deset nepoznatih, od kojih su samo dvije poznate narodnim masama”.
“Ne mogu da donosim zaključke, jer ko zna šta je u pozadini događaja. Jedno je ono što se nama servira i ono što narodne mase prihvataju kao tačnu informaciju, a drugo je on što je istina. Kada sam se u jednom tekstu dotakla predizborne kampanje, odnosno djece nekih tajkuna koja su se počela baviti politikom, imala sam mnogo neprijatnosti. Meni su kolumne služile da otvorim dušu ili istresem žuč. Bila su dosta čitane i imale su dobre rekacije”.
Pa ipak, najjače reakacije, kaže, su bile na ženske teme. Nekim kolumnama, priznaje glumica, uspjela je da naljuti mnoge muškarce, a lavinu negativnih reakcija izazivala je temama o ženama koje su same. Čekićeva smatra da žene nijesu uspjele da se izbore za ravnopravnost. Živimo, kaže, u sredinama koje podsjećaju na Potemkinova sela. Ravnopravnost je samo deklarativna, a ponekad ni to.
“S jedne strane, naša sredina je i dalje konzervativna. S druge strane, žene su se urbanizovale, kultivisale, dotjerale, neke, i previše za moj ukus. Pretjeranim dotjerivanjem ženske fizionomije postiže se kontraefekat, to nas (ih) samo pojeftinjuje. Ako vas zaposle zbog kratke suknje, onda sigurno ne planiraju da vas zaduže za neke odgovorne poslove. Možda griješim. Loša su vremena, a mnogo je predrasuda. Malo je žena na zaista odgovornim fukcijama, a i ako jesu, onda su tu da bi se ispunile kvote i neki evropski standardi. Ili su tu jer su nečije supruge ili sestre, recimo.”
Glumica kaže i da je često žene diskriminiši druge žene. To je, podsjeća, “često slučaj, naročito kod onih koje imaju zadovoljenu formu življenja - porodicu, muža i djeca. To, smatra, Čekićeva, bude “odbrana” pred kojom pada sav rad, znanje i snaga žena koje nijesu u braku”.
Glumicu NPRS naročito rastužuju unaprijed postavljeni limiti. Lično je čini srećnom, kaže, kad njena dvadesetogodišnja kćerka poželi da ide s njom na ljetovanje. Profesionalno je zadovoljna kad nešto uradi dobro, bez obzira na, eventualno, negativnu kritiku zlonamjernih.
“Rastužuje me to što postoje granice koje ne možete preći, jer vi nijesti ti koji odlučuju o tome. Nekad je riječ o biološkim limitima, kad ste za neke stvari fizički nemoćni, pa i mentalno. Bolnije je kad znate da ste kategorisani nekada davno, da vas je neko drugi svrstao negdje i odredio vaše limite”.
Autorka knjige „Tok u glumačkoj umjetnosti“
Na pozorišnoj sceni, Čekičćeva je ostvarila niz značajnih uloga, između ostalih: Jelisaveta (Putujuće pozorište Šopalović), Rima (Bajka o mrtvoj carevoj kćeri), Eliza Dulitl (Pigmalion), Gospođa Popko i Dama iz Kabarea (Grobnica za Borisa Davidoviča), Helena (San ljetne noći), Kazivačica (Malone umire), Vitez Fest (Bogojavljenska noć), Lana (Nakaze ili A jutra više nema), Anđa (Omer-paša Latas), Alekta (Tebanska kuga) …Dobitnica je nekoliko značajnih nagrada i priznanja za svoj glumački rad, a i autorka je niza teatroloških radova, kao i knjige iz estetike glume „Tok u glumačkoj umjetnosti“…
U muzejima i arhivima se govori drugim jezikom
Dok je radila na doktorskoj tezi, Čekićeva je, kaže, otkrila potpuno nov svijet i mnogo zanimljivih tema. Ulazak u arhive i muzeje preporučuje i onima koji se ne bave istraživačkim radom.
“Iako ljudima iz umjetnosti to djeluje suvoparno, to je jedan nevjerovatan svijet. Istraživački rad je zanimljivi jer ulazite na teren koji vam je nepoznat. Nisam očekivala da će to biti toliko zanimljivo i široko. Moje iskustvo sa radom u arhivima i muzejima je nešto što preporučujem svakom. Tamo se i govori nekim drugim jezikom. Dolazite do zaključaka koji nijesu usklađeni sa trenutno vladajućim mišljenjima, mitovima, stavovima i ideologijom”.
Bonus video:
