Poznati srpski reditelj Srđan Dragojević planira da snimi film u Crnoj Gori, a kako je kazao za “Vijesti” radi se o malom filmu pod nazivom “Atomski zdesna”, za koji je napisao scenario. Dragojević boravi u Crnoj Gori gdje trenutno obilazi lokacije, ali i drži predavanje u Kraljevskom pozorištu Zetski dom.
Pored filma “Atomski zdesna” Dragojević je u pripremama za snimanje ranije najavljenog filma “Bodljikavo prase”, koji već izaziva kontroverze javnosti.
Najavili ste već rad na novom filmu pod nazivom “Bodljikavo prase” po istoimenom romanu Džulijana Barnsa, kao i da bi film trebalo da govori o odnosu ideologije prema pojedincu. Kakav je Vaš lični stav u pogledu onoga što su razne balkanske ideologije napravile od ljudi koji ovdje žive?
O toj temi sve znamo. Odgovor uključuje dozu opravdanog gnijeva ali i - žalopojke. A ni od jednog ni od drugog nema vajde. Treba se okrenuti budućnosti radovati se i sarađivati. Zašto sam onda izabrao ovu temu, pitate se? Zato što smo mi, zapravo, u blickrigu divljeg kapitalizma koji je pogodio trećinu čovječanstva krajem 80-tih, samo anomalija.
Mogu da pretpostavim da je Tito doživio 1989. da bi i njemu sudili, kao što smo mu poslije 20 godina mrtvom sudili. Ali, da se to desilo, i mi bismo bili dio tog prevrata koji je pogodio Istočnu Evropu. Meni je ta mnogo šira tema zanimljiva. Imamo dovoljnu distancu od više od dvije decenije da sagledamo, kako socijalistička uređenja u kojim je živjelo pola milijarde ljudi, tako i tranziciju koja je svim tim ljudima promijenila živote.
Dvoboj koji se dešava na sudu, između svrgnutog i optuženog diktatora i mladog državnog tužioca, a u kojem svako ima sopstvene, krajnje racionalne, argumente, za mene je veoma važan. To je sukob i unutar svih nas koji smo u jednom vijeku živjeli u dva, potpuno oprečna sistema i pogleda na svijet.
Priča govori o bivšem komunističkom diktatoru (kojeg bi trebalo da glumi Bruno Ganc), kojeg nova vlast osuđuje, a dokazi koje tužilac treba da priloži su nestali. Kakva sve tumačenja javnosti očekujete povodom ove atraktivne aluzije na sudbine brojnih balkanskih diktatora?
Već sam, prije osam godina, imao zbog toga neprijatnosti. Da nisam, ovaj bi film još tada bio snimljen. Naime, predstavnik jedne komšijske zemlje je na sesiji u Eurimageu 2004, (evropskom fondu koji odlučuje o kofinansiranju evropskih filmova) kada je odlučivano o subvenciji “Bodljikavom prasetu”, stavio veto na podršku filmu jer me je optužio da scenario predstavlja pokušaj rehabilitacije Slobodana Miloševića.
A roman “Bodljikavo prase” napisan je 1992. godine i Barns je inspiraciju nasao u suđenju Todoru Živkovu koje kod nas nije, iz opravdanih razloga, privuklo nikakvu medijsku pažnju. Naime, tih godina smo bili zauzeti međusobnim klanjem.
Vaši filmovi, prije svega “Lepa sela lepo gore” i “Rane”, duboko zalaze u problematiku mentaliteta i žiovta ljudi sa Balkana, opterećenih tradicijom i ratovima. Kako danas gledate na ova dva filma u poređenju sa “Sveti Georgije ubiva aždahu” i “Parada” koji opet govore o sličnim stvarima, ali na dugačiji način?
U pravu ste, Lepa sela, Rane i Parada pripadaju jednom autorskom svijetu, dosta konzistentnom, voljeli ga vi ili ne. Ali, on je moj. Sveti Georgije dosta od njega odstupa. Tada sam prvi put radio film po tuđem scenariju i to to scenariju jednog od naših najvecih pisaca. Iz poštovanja prema Dušku, nisam izvršio potpunu "dekonstrukciju" scenarija i prilagodio priču svom pogledu na svijet.
A Dušan Kovačević i ja imamo veoma različite svjetonazore, u mnogim stvarima, potpuno oprečne. I to je sasvim u redu, svijet bi bio veoma dosadno mjesto za život kada bi svi mislili isto. Tako da, na kraju, nije to ispao loš film, njega je te 2009. godine gledalo 150.000 ljudi, koliko i sve druge srpske filmove zajedno, osvojio je nagradu na A festivalu, u Montrealu i mnogim je ljudima bio značajan. Ali, nije ispao sjajan film.
Zato što je to bio film brojnih kompromisa zbog kojih se, nažalost, u njemu ne vidi niti moj niti Duškov "pečat". Kompromis koji je nastao iz međusobnog poštovanja. Kompromis je prijeko potrebna stvar među civilizovanim ljudima ali, u umjetnosti, ne obećava uvijek vrhunske rezultate. Zato Duško ne griješi kada se u pozorištu i na filmu opredijeli za sopstvenu režiju, a ja sam posle ovog iskustva isto tako odlučio da se držim sopstvenih scenarija.
Što za Vas znači politički angažman umjetnika, pogotovo umjetnika sa Balkana, u Vašem slučaju kroz prizmu fimskog posla?
Mislim da kod nas, generalno, političari imaju jako malo poštovanja prema umjetnicima. Znate ono, kad političar sretne nekog poznatog dramskog umjetnika, često možete da čujete - "De si, glumac?", trudeći se da to zvuči potcjenjivački, pežorativno.
Kao da je to, za razliku od njegove, neka nečasna, sasvim nepotrebna profesija. Često umjetnici kod nas, upravo zbog nepostojanja sistema finansiranja, zavise od dobre ili rđave volje ljudi na vlasti. A upravo su ti na vlasti krivi što sistema nema, osujećujući bilo kakav pokušaj da se sistem uspostavi i da umjetnici ne budu doživotni taoci nosioca političke moći.
E, ja sam zbog toga odlučio da se politički angažujem i da, kao političar a ne kao umjetnik, predstavljam interese naših profesija. Da pomognem uspostavljanju sistema u kome je moguće da, kada političar poznatom dramskom umjetniku kaže - "De si, glumac", ovaj njemu bez straha, može da odgovori - "Tu sam, idiote!"
Koliko je teško napraviti film u Srbiji, odnosno pronaći sredstva za realizaciju? Koliko su danas u tom slučaju bitne koprodukcije i kompromisi?
Koprodukcije su danas realnost svih filmova na Balkanu i to je dobro. Nije tu primarno pitanje novca već međusobne saradnje i zajedničkog tržista. Ja sam izuzetno ponosan sto je Ministarstvo kulture Crne Gore koproducent “Parade” te je šest stotina hiljada gledalaca u regionu i tri nagrade na Berlinskom festivalu uspjeh i crnogorske kinematografije.
Time sam više bio ogorčen kada je selektor festivala u Herceg Novom prošle godine “Paradu” stavio u sporedni program. Ja sam to svjesno ponižavanje odbio - i na festivalu nije učestvovao crnogorski film.
Ali, čovjek na takve svinjske poteze mora odlučno da reaguje. Znate, moji su filmovi na tom Festivalu dobili dvadesetak nagrada i meni je u Herceg Novi uvijek bilo drago da dođem. Ali, nogom neću tamo kročiti u životu, dok je taj mali, sitni čovek tamo na “vlasti” i dok mi se neko zbog svinjarije ne izvini.
„Atomski zdesna” niko nije preživio
Kad se očekuje premijera Vašeg novom filma i gdje će biti sniman?
Ne znam. Do sada smo, za "Bodljikavo prase", dobili na fondovima u tri zemlje, čekaju nas rezultati na još tri fonda. Neočekivano lako smo dobili na najvećem njemačkom fondu ali su nas naše drage kolege u Hrvatskoj i Makedoniji odbile.
Uprkos, ili možda baš zbog uspjeha 'Parade'. Uspjeh se na Balkanu ne prašta. Ništa strašno, doći ćemo tamo ponovo. Ako sam išta naučio u ovom poslu, to je strpljenje. Tako da znam da “Bodljikavo prase” neću započeti još najmanje godinu dana.
Ali, malo mi je dosadno da čekam i da zavisim od drugih. Napisao sam scenario za jedan mali film koji se zove 'Atomski zdesna i planiram da ga snimam u Crnoj Gori, u maju ili u septembru, mjesec dana ukupno. To je, pojednostavljeno, priča o kapitalizmu u zemljama bivše Jugoslavije.
Grupa ljudi iz čitavog regiona dobija sedmodnevno nagradno ljetovanje uz jednu obavezu - da na njemu prisustvuju prezentaciji 'Tajm-šering' kompanije koja će probati da ih ubijedi da na kredit kupe nedjelju dana vlasništva nad apartmanom u tom turističkom naselju na 99 godina.
U pitanju je dosta gorka komedija sa najboljim glumcima iz regiona. Iz Crne Gore će ih biti troje. Budžet je razumno mali, a već imamo dosta zainteresovanih da ulože novac u snimanje. Ako film ponovi uspjeh 'Parade' svi bi mogli da novac vrate i da nešto malo i zarade. Možda je baš to model u kome će filmovi sa ovih prostora morati da 'operišu' u ovim teškim godinama krize i nemaštine.
A ime 'Atomski zdesna' potiče od one neodoljive komande iz pješadijske obuke u bivšoj JNA. Mnogi se toga sjećaju, u slučaju hipotetičkog napada atomskim naoružanjem, desetar urla - 'Atomski s leva!", svi se regruti bace na desnu stranu i - prežive atomsku bombu. Ko pogriješi stranu, mrtav je. Onda je došao 'Atomski zdesna', dogodio nam se liberalni kapitalizam i tranzicija. Niko se nigdje nije bacio, svi su ga dočekali na nogama, sa osmijehom. I niko nije preživio.
Bonus video:
