Silvija Monros Stojaković, uz Stanislava Vinavera jedno od najznačajnijih imena u srpskoj prevodilačkoj umjetnosti, posjetila je Zimski salon knjige „Booka 2013“ u Podgorici.
U njenom prevodu izdavačka kuća „Nova knjiga“ objavila je remek-djelo svjetske književnosti, roman „Školice“, argentinskog pisca Hulija Kortasara.
Silvija Monros-Stojaković za „Vijesti nedjeljom“ govori o prvom susretu sa „Školicama“, o poznanstvu sa Kortasarom i Kerol Danlop, o trenutku kada o Kortasarovoj smrti razmišlja dok vozi bicikl, o hispanoameričkoj književnosti, magiji igre „školica“ između književnosti i stvarnosti.
Počnimo sa parafrazom Kortasara. Da li ćemo ikada više vidjeti Magu?
"Da, Maga je tu sve vrijeme negdje pored nas. Meni se čak učinilo da sam je u svojoj 36-godini upoznala. Znate da je u „Školicama“ poglavlje 36 nabijeno najvećom snagom katarze kada Oliveira biva uhapšen i odveden maricom ispod mosta. Negdje u pogovoru govorimo o toj igri brojeva kod Kortasara.
Inače volim i sama da brojeve doživim kao vrstu pjesme za sebe. Nisam neki ostrašćeni numerolog, ne bavim se astrologijom, ali tada kada mi je bilo 36 godina meni se učinilo da sam upoznala Magu. Maga može da bude tu pored nas.
U vremenu izlaska „Školica“ na španskom čak su se djevojke između sebe utrkivale koja će više da se ponaša kao Maga
Može da bude kao onaj dečko iz Kortasarove priče "Jedan žuti cvijet", kada jedan promašeni sredovječni čovjek u autobusu na liniji ne znam kojoj u Parizu srijeće dečkića kao što je on bio u njegovim godinama, pomalo smušen, pomalo bolešljiv, i mi to ne shvatamo iz prve.
Kod Kortasara nikad ništa ne biva frontalno rečeno nego tek poslije trećeg, četvrtog čitanja shvatate, a i dok niste shvatili opet vam je ta priča uznemiravajuća, prelijepa, potresna, ali vi još ne znate šta se zapravo desilo.
Desilo se da on neće da se njegova sudbina preko tog dečka ponovi, a onda jednog dana šetajući Luksemburškim parkom pomišlja „pa za koga će onaj žuti cvijet da bude žut i tako lijep, ako se prekida lanac“, tako da, ima Magi.
U vremenu izlaska „Školica“ na španskom čak su se djevojke između sebe utrkivale koja će više da se ponaša kao Maga, da liči na nju, da cijedi kaladont odozgo a ne odozdo. Kao što smo poslije imali seriju malih Brižid Bardo.
Kada je Ejmi Vajnhaus došla u Beograd, a ispostavilo se da je to bio njen posljednji nastup, na Kalemegdan su došle silne djevojčice sa sve onim gnijezdom na glavi. Tako da, biće Magi".
Kakvi su bili Vaši prvi utisci nakon susreta sa likovima Mage i Orasia Oliveire? Kad ste prvi put pročitali „Školice“?
"To je priča u priči zato što sam bila sa suprugom na bračnom putovanju u Argentini i od strine sam dobila tu knjigu da je proslijedim svojoj majci, ali sam je zadržala, počela da je čitam... ali ne, već se izvitoperuju sjećanja... strina mi je davala Kortarsarovu knjigu priča, čuvena knjiga bijelih korica "Rilatos" i ja sam tu otkrila Kortasara.
Onda sam dobila na poklon od svoje drugarice sa jedne od katedri na Filološkom fakultetu prevod pod imenom "Tajno oružje", prevod Radoja Tatića, opet nekih Kortarsarovih priča. "Tajno oružje" je naziv jedne od tih priča gdje opet ne znate tačno šta se dešava, i od tog nemira mene Kortasar drži, pa sam predložila „Prosveti“ sa kojom je sarađivao i moj suprug kao direktor... i tako je izašlo prvo kolo hispanoameričke književnosti. Još prije toga sam prevodila Kortarsarove priče".
Koliko je bilo teško prevesti „Školice“ na srpski jezik?
Ponekad slušam kolege kako pričaju da se puno muče, da je to rudarski posao. Naravno da nije lako, ali ja u tome uživam, nisam osjetila da sam to nosila, bila sam beskrajno zahvalna autoru što je to napisao jer to je ono što sam mislila, osjećala i dalje osjećam i prepoznajem u nizu životnih okolnosti ili neku njegovu priču ili suštinu „Školice“: taman kad si se osposobio da dosegneš nebo više ti nije stalo do toga, prošla te volja".
Kako je došlo do toga da Hulija Kortasara – prevratnika savremene argentinske književnosti, kako ste ga jednom nazvali – oslovite Hulisimo Hulio?
"Napisala sam mu jedno pismo kad se ispostavilo da ću da prevedem „Školice“. To su bila ona vremena kada su izdavačke kuće objavljivale jednom godišnje svoj plan i program za narednu godinu tako da nije moglo da se desi da i vi i ja radimo istu stvar ne znajući jedan za drugog kao što sad umije da se desi, nego se objavljuje taj spisak za koji izdavač već ima opciju i kad se ispostavilo da ću ja da prevedem „Školice“ prvo sam tri dana skakala od radosti, a onda sam pomislila voljela bih da stupim u vezu sa njim, voljela bih da mu pričam kako ću da ga dovedem u Beograd, kako će da gleda kroz moj prozor mojim očima kao što ja sada kroz svoj prozor gledam njega kako bi šetao ispod prozora, voljela sam da mu pustim Grejs Džons, to je vrijeme La Vie en Rose, kada ona pjeva sa šljokicama ispod pazuha dok ne legne na sceni.
Mi smo onda počeli i sami da pravimo svoje „Školice“
I dođem nekako do njegove adrese i odem u Pariz da ga upoznam. Onda je krenula prepiska između njega, mene i između mene i njegove supruge Kerol Danlop . Istovremeno kad pišem njemu pišem i njoj.
Kad god sam imala neku nedoumicu, to je bilo prije elektronske pošte, ja bih ga pitala, ali sam dobila od njega i francuski prevod, tako da sam vidjela u kom pravcu smijem da odstupim onda kada bi doslovno poštovanje izvornika zazvučalo kao strano tijelo u sklopu tog finog tkanja.
Mi smo onda počeli i sami da pravimo svoje „Školice“ iz podeoka u podelak. O tome pišem u svojoj knjizi „Posljednje Kortarsarove školice“. Počinjem prepričavanjem jedne Kortarsarove priče i onda kažem kako smo počeli da se dopisujemo upravo zato što je svako pismo bilo kao jedan kamičak do kućice onog drugog".
Kakav su utisak „Školice“ ostavile na Vas nakon što ste im posvetili čitalačku i prevodilačku pažnju?
"To je moj vidokrug. Kada sam saznala da je Kortasar preminuo došla sam kao i svake godine u Donju Lastvu gdje moji roditelji imaju kuću. Išla sam biciklom po magistrali i suze su mi same navirale, ne što je umro, nego što on neće moći da vozi bicikl kuda i ja vozim".
Kortasar je u jednom intervjuu rekao da se pisac kratkih priča rađa, a romanopisac postaje. Je li Hulio Kortasar bolji pisac kratkih priča ili romanopisac?
Nisam sklona poređenjima ni ovako ni onako, ni u umjetnosti ni u životu. On je sam objasnio da se kratka priča – pošto je bio veliki ljubitelj boksa kao vida usmjeravanja snage, sirove snage – dobija na runde, a roman nokautom, poslije dvanaeste runde ili obratno.
I govoreći o džezu znam za ljude koji su sebi pravili „soundtrackove“ prema muzici koja se navodi u „Školicama“. On kao veliki ljubitelj džeza kaže „lako je ovim današnjima koji imaju ovoliko vremena, ali nekadašnji papani su imali svega dva i po minuta da kažu šta sve imaju“. Utoliko je kratka priča možda zahtjevnija od romana.
Koliko je vidljiv uticaj koji su latinoamerički pisci posredstvom Vaših prevoda ostvarili na nekadašnju jugoslovensku književnost?
Izgleda da je znatan uticaj. Čak su Pavića nazivali "Malim Borhesom". Mada su to autohtone pojave. Kortasar smatra da slučaj ne postoji, ali ovdje smijemo da kažemo da se slučajno uklopilo u taj model intelektualne borhesovske priče.
Onda imate, ne bih sad mogla tačno da se sjetim koje sve pisce na tragu Markesovog magijskog realizma. Vidim po forumima, a to su poligoni gdje se višak andrenalina izbacuje, a mi izgleda moramo da „lajkujemo“ ili žestoko da „hejtujemo“, ako neko nekoga hvali odmah se naredni javlja da kaže „fuj, ne valja ništa“, ili gdje je onaj treći.
Ako se priča o Kortasaru „gdje je Saramago“, ako se priča o Saramagu „a gdje je Žorž Amado“. Ne znam koji bi se domaći pisac, uslovno rečeno domaći, osjećao polaskanim kad bi bio doveden u vezu zato što svako voli da bude izvorni patent.
Ali uticaj naravno da postoji jer je to što smo nazvali „Bumom“ zaista preokrenulo pristup književnosti.
Devedesetih godina u Meksiko sitiju formirale su se grupe pisaca „Krek generacija“ i „McOndisti“ kao proizvod suprostavljanja „makondizmu“ Gabrijela Garsije Markesa. Mislite li da su savremeni južnoamerički pisci, uprkos protivljenju, ipak izašli „ispod Markesovog sombrera“?
I kod nas imate tu tendenciju da osporavate veličine. Isto tako je sa Pavićem. Niko neće javno da kaže šta je sve taj čovjek uradio, nego će da se utrkuje u lupanju čvrgi iz ovog ili onog paraknjiževnog razloga i to po površini jer očigledno nije ništa razumio.
Nešto drugo bismo mogli o Paviću da kažemo, ali to onda nema veze sa okolnostima izvan književnosti. A uostalom to možemo da kažemo i za Borhesa, da je nekad sebe samog potkradao. Na neki način očito to sve ostavlja neki trag, sve ulazi u krvotok, sve se to sleže.
Ne volim one pisce koji kažu „dobar dan“, pa izvlače fusnotu „što reče Dante“. Reci „dobar dan“. Kroz taj način na koji ti to budeš rekao vidjeće se koje si stvaralačke uticaje primio. Naravno da se na svim mlađima taloži to prethodno".
Na koju priču prvo pomislite kada govorite o Kortasarovim pričama?
"U ovom trenutku mi pada na pamet ona koju sam prvu prevela, a to je „Zdravlje bolesnika“. To je prvi prevod, moj, pa sam onda prevela „Rijeku“, a onda sam nastavila da prevodim razne druge stvari, i „Grafite“, i „Rukopis nađen u džepu“.
Dvoje se očigledno upoznaju preko tih poruka, zavole se na osnovu tih crteža, onoga što piše
Sad treba da izađe iz štampe knjiga njegovih priča na temu životinja, bilo fantastičnih bilo domaćih, koju je sačinila Kortasarova prva supruga Aurora Bernardes, njegova jedina univerzalna nasljednica. Tu ima već prevedenih priča, neke sam još ja odavno prevela, pa ih je koleginica iznova prevodila, negdje ih je malo „sasušila“ u tom prevodu.
Recimo Kortasar kaže „i bila je tako narandžasta, tako zelena, tako plava“. Ne kaže boja, da je htio mogao je, a to se odnosi na kredu kojom se na tom zidu dešavaju grafiti za vrijeme vojne hunte i jednog dana više nema grafita.
Dvoje se očigledno upoznaju preko tih poruka, zavole se na osnovu tih crteža, onoga što piše, odjedared više jednog od njih nema. Mi shvatamo šta znači 30.000 nestalih na osnovu toga, i on kaže samo „narandžasta, zelena i plava“.
„Grafiti“ su jedna od mnogih priča u kojima je Kortasar društveno angažovan pisac, ali istovremeno i pisac umjetničke proze, čini se prije svega ovo drugo. Kako je njegovo aktivno političko i društveno djelovanje uticalo na njegovu književnost?
"On ju u pričama išao za savršenstvom prije svega u estetici, a onda se desila Kubanska revolucija i stigao je do etike. Stigao je do toga da zvona ne zvone samo za tebe i za mene, zvone za sve nas. I onda se okrenuo toj ontološkoj potrazi.
Kubanska književnost je jedna kućica u „školicama“ koja tek treba da bude ucrtana
Prvo je tražio podudarnosti između pojedinaca, postepeno je prešao na solidarnost među ljudima. Neko mu opet zamjera da je negdje bio pomalo djetinjast u svojim sagledavanjima, htio je da vjeruje više nego što je nekada imao pokrića u stvarnosti.
Bio je čuven „slučaj Padilja“ (hapšenje kubanskog pjesnika Heberta Padilje zbog kritikovanja režima Fidela Kastra), pa se i on tu malo drugačije postavio i dalje vjerujući u „kubansku stvar“. Pomislio je „ne dopada mi se što mi nisu to blagovremeno predočili, da znam zašto“, ali to su sada stvari koje bi nas daleko odvukle.
Bila sam prošlog proljeća na Kubi i oduševila sam se tim ljudima i donijela silne kubanske pisce. Kubanska književnost je jedna kućica u „školicama“ koja tek treba da bude ucrtana. Ona je kod nas uglavnom nepoznata. Sporadično imamo neke prevode Nikolasa Giljena i još nekih pjesnika, ali te barokne vodopade boja, zvukova, talasa, palmi, to još nije obrađeno".
Neki kritičari su zapisali da je posthumno objavljeni roman „2666“ čileanskog pisca Roberta Bolanja prvo književno remek-djelo XXI vijeka. Šta Vi mislite o Bolanjovom djelu?
"Imam njegove knjige. Zahvaljujući Bolanju i Rikardu Pilji, argentinskom piscu, Španci su se vratili hispanoameričkoj književnosti. Inače su oni bili toliko preneraženi „Bumom“ da su se grdno snuždili i godinama nisu htjeli ništa otuda da čitaju.
I prvo su „seke“, Rosa Montero i ostale onako malo visprenije izašle iz te traume hispanoameričke književnosti. Desilo se da one krenu u jedno bezobrazno hvatanje stvarnosti još u letu. Dok su „bate“ i dalje patile: „šta to bi, otkud sad ovi Indijanci odozdo“.
Međutim Bolanjo je uspio da uspostavi iznova most, pa sad i on ima krug svojih ostrašćenih sljedbenika.
U Srbiji je objavljen Vaš prevod romana Gabrijela Garsije Markesa "Memorias de mis putas tristes". U prvoj verziji Vašeg prevoda naslov je bio „Sećanje na moje setne milosnice“. Zbog čega ste se odlučili za riječ "milosnice" u naslovu prve verzije?
"Prvobitno smo mislili da knjiga može da se čita i u sklopu školske lektire, pa su zbog toga bile „milosnice“. „Milosnice“ je lijepa riječ, ali u posljednjem trenutku izdavač je kazao da se ipak držimo izvornika, pa smo se vratili na „kurve“.
Autor je rekao „putas“, nije rekao „concubinas“, nije rekao „metresas“, to što je rekao to smo i mi preuzeli. Uradila sam i prevode ranije iskasapljenih Markesovih djela".
Mislite na prevode zbog kojih je agencija koja zastupa Markesa dugo zabranjivala objavljivanje njegovih djela u Srbiji?
"Da. Svi su se polakomili na koku sa zlatnim jajima devedesetih. Pod izgovorom da smo pod sankcijama piratski smo gledali filmove i na zvaničnoj televiziji, pa smo prevodili bez prava, a pisali da su prava regulisana, pa se to davalo na prevođenje kurti i murti. To često nije ni prevođeno sa španskog.
Markes je majstor sažete slike koja sve kaže
Preoravajući sve to iznova, a svaki krojač će vam reći da mu je lakše da sašije novo odijelo nego da prepravlja staro, bila sam zgranuta. Pomišljala sam kako čitalac može da poveže tako nešto sa dobitnikom Nobelove nagrade. To čak nije dobro ni na srpskom. To su sklopovi sa francuskog.
Promašen je i registar. Kaže „i ona se drogirala“, „i ona se šokirala“. Pa nije kod Markesa niko drogiran niti šokiran. Jedna nesrećna ženska osoba, a kod Markesa su sve žene jake, ali je nesrećna, ide u polja šećerne trske i udiše melasu, ne drogira se. Potrebno je povesti računa o stilu prije svega.
Markes je majstor sažete slike koja sve kaže. U romanu „O ljubavi i drugim demonima“ tata one djevočice kojoj kosa raste i koju je otac poslao u samostan ne kaže „što volim svoju ćerku“ kad već shvata da ju je izgubio nego samo kaže „a tako joj je lijepo stajao taj šeširić“. Poslije takve rečenice ne ide šokiranje, drogiranje.
Ono što je bitno u vezi sa Markesom jeste da smo uspjeli da savladamo osnovani otpor gospođe Karmen Baljsels koja vodi agenciju koja zastupa prava sada gomile najvećih pisaca".
Kako je prošao srpski prevod Markesovog remek-djela „Sto godina samoće“?
„Sto godina samoće“ je reprintovan prije nego što smo se našli izdavač koji je savladao otpore agencije i ja, tako da je reprintovan prvobitni prevod koji bi iziskivao potpunu obnovu.
Mada je to već kultna knjiga i dirljivo je što je Jasna Mimica to uradila u vremenu kada nije bilo ni rječnika, nije bilo ni hispanistike, ali i to bi trebalo jednom da se uradi kako valja.
Za kraj, na čemu trenutno radite?
Prevodim jednu gromadu od sedamstotinjak stranica sa katalonskog na srpski. Riječ o romanu pod naslovom „Pamanski glasovi“. Pamano je planinska rijeka u Pirinejima gdje su se poslije Građanskog rata u Španiji od 1936. do 1939. dešavale stvari koje su vremenom ljudi htjeli da zataškaju, a prilikom pripreme jedne monografije o školama nekada i sada fotografkinja nabasa na jednu fotografiju iz tih vremena i klupko počinje da se odmotava.
To je zanimljiva knjiga jer je s jedne strane triler, ima i ljubavi, strasti i izdaja, a s druge strane je istorijska rekonstrukcija, ali ispričana u „flešbekovima“, sa prilično diverzantskom interpunkcijom. Poslije će biti da ja ne znam dobro srpski jezik".
Galerija
Bonus video:
