(Opsada Krišnapura – The Siege of Krishnapur; J.G. Farrell; Everyman’s Library/Alfred A. Knopf, 2012)
Čovjek koji se predstavio kao „Tomas Pinčon“ na dodjeli književne nagrade National Book, osvojenoj za roman iz 1973, Duga gravitacije (podijelio je prvo mjesto sa I. B. Singerom), svoj komični govor okončao je zahvalivši Brežnjevu, Niksonu, Kisindžeru i Kapoteu. Dž. G. Farel je, na drugoj strani Atlantika, dobivši Men Bukera za najbolji britanski roman 1973, Opsada Krišnapura, na podijumu održao lekciju na račun „neprihvatljivog lica kapitalizma“ inkarnisanog u kompaniji što je sponzorisala tu manifestaciju, a koja se obogatila zahvaljujući robovima na plantažama šećera na Zapadnoindijskim ostrvima.
Garantujem da je Opsada Krišnapura i njen englesko-irski Oksfordijanac, Džejms Gordon Farel (1935-1979), u većoj mjeri nepoznat i britanskoj javnosti, međutim, Farelova tri nepovezana romana objedinjeni književnim imenom „Imperija“ (Nevolje, Opsada Krišnapura, Singapurski stisak) nikada nisu prestali da se doštampavaju, tako da ih danas možete naći kod više od desetak izdavača samo u Engleskoj i Americi.
Pored toga, Everyman’s Library je krajem 2012. publikovao tvrdo ukoričen omnibus sačinjen od prva dva toma u ovoj seriji, s obzirom na to da je prije par godina Farel posthumno nagrađen još jednim („Izgubljenim“) Bukerom za roman Nevolje (1970). Ono zbog čega je njegov serijal zavrijedio da bude nazvan „Imperija“ jeste univerzalna tema koju opslužuju ti romani: krah britanske imperije u svijetu.
Nevolje govore o engleskom gubitku uticaja u Irskoj poslije Vaskršnje pobune 1916; Krišnapur prikazuje Engleze usred Indijske Pobune (1857-9), zbivanja koje je skrenulo pažnju na njihovu nepoželjnost na tom potkontinentu; Singapurski stisak (1978) se odvija tokom još jedne opsade, samo sada Singapura od strane Japana, 1942, uoči konačnog i, štaviše, ponižavajućeg sloma Britanske imperije (kapitulirali su bez otpora).
U slučaju da znate za pojedinost da je treći svoj roman Farel nazvao prema specijalnom „stisku“ kojim djevojke iz Singapura (očito vješto) opslužuju muškarce prilikom masaže, uvidjećete da, iako fascinantni ništa manje koliko i divni, Farelovi romani su daleko od serioznog ili romantičnog mejnstrima koji treba da nam približi datu tematiku. Citiraću pisca Roberta Harisa koji je o Farelu kazao sljedeće: „Njegova tema je haos, kao i neprekidni pokušaji licemjernog društva da ga drži podalje od sebe.“
Poslije publikacije Nevolja, časopis New Statesman se odmah odrekao romana zbog njegove alegorične intonacije, u smislu – zbog čega ovaj autor nimalo nije ozbiljan povodom i te kako ozbiljne krize koja je tokom 1970-ih neštedimice odnosila živote britanskih vojnika i njihovih građana? Već danas, u stvari, kad je isti roman 2010. nagrađen Izgubljenim Bukerom, New Statesman se prvi pridružio lovorikama na njegov račun.
Ako govorim o veličanstvenoj Opsadi Krišnapura, alegorija ništa nije manja, a tada je već riječ o nečemu zaista naopakom što se da naslutiti i u Nevoljama – a što u suštini alegorija i treba da bude – pošto, na prvi pogled, autor ništa loše ne piše o Englezima i Indijcima, već ih samo odmjereno prikazuje onakvim kakvi oni jesu. Možda je autor, nakon dobijanja Men Bukera 1973. na podijumu tražio da se više pažnje posveti nagrađivanju naslova koji će obrazovati čitaoce povodom britanskih nepravdi počinjenih u dobu kolonijalizma, ali u ovom romanu nije ni blizu da uradi nešto iole slično.
Farel ne propovijeda kao što to svako malo čini Padre, protestantski sveštenik usred napada sepoja (pobunjenih indijskih vojnika u britanskoj vojsci), iritirajući ionako istraumirane engleske vojnike iza grudobrana dok na sav glas poje o usrdnom hrišćanskom Bogu kom se tupavi hindusi i muslimani nikada nisu pokorili barem iz prostog razloga što se On udostojio da civilizaciju napokon pošalje na to divlje mjesto.
Uostalom, nisu samo Englezi na udaru Farelove ironije koliko, naizgled, čitava ljudska vrsta i pojam civilizacije, kao i njena ideološka vjerovanja, koja ih u stvari i vuku da čine zlodjela u ime onoga što oni misle da je u potpunosti ispravno. Na kraju dana, pokazuje Farel, a kao što je jednom zapisao i Čehov u vlastitim bilježnicama – kakvom god sloju da pripadaju, svi će ljudi umrijeti na isti grozan način.
S tim na umu, u današnjim teolozima i naučnicima je nekako uvriježeno da namjerno zapostavljaju prošlost na uštrb toga što ljudska „svijest“ i tehnologija tada nije bila dovoljno razvijena, zbog čega ispada da je to bila prošlost srodna tipično „nižim“ ljudima. Ovakvim neurotičnim zaključcima vas navode na pomisli da su generalno svi prošli događaji odlika kulturno zaostalog čovjeka, individue koja još uvijek nije spoznala duhovne čari monoteizma i neizmjerne prednosti industrijske revolucije.
„Osvrćemo se na prošle ere sa kojekakvom snishodljivošću“, piše Farel u Opsadi, „kao tek na puku pripremu za nas... međutim, šta ako smo mi samo jedno ugodno sjećanje na njih?“
Ne bih da zvučim poput Džona Greja tvorca pronicljivog anti-humanističkog filozofskog traktata Psi od slame: razmišljanja o ljudima i ostalim životinjama (2002), ali u pogledu razvitka humanizma – osim, donekle, u medicini – šta je to tzv. napredak promijenio u čovjekovom karakteru, osim što je od vječito manjkave nauke napravio novu religiju, time načinivši daleko veću distancu od religioznih manijaka? Farelov evokativni roman je savršen primjer Grejeve teorije s obzirom da nijedan protagonista Krišnapura, kao i u ostalim njegovim naslovima, nema ekstremno pozitivne vrijednosti.
Kolektor Hopkins je najprominentniji lik jer je odgovoran za čitavu englesku ispostavu; kao i većina naivnih Engleza, često u mislima priziva Veliku izložbu, koja je pokazala svijetu koliko je engleska nacija kultorološki i tehnološki iznad svake druge. Čak je i Padre na istoj Izložbi našao ono što mu prija – a to je izum crkve koja pluta u vodi.
Uštogljeni Sudac za prekršaje je ateista i svjestan je da ga u toj malenoj enklavi svi preziru baš zato što je slobodni mislilac i što je voljan da se prikloni novim filozofskim trendovima sve dok se oni razlikuju od onoga čemu se budalasti Viktorijanci vjerno klanjaju. Međutim, kao i svaki zagriženi slobodni mislilac, Sudac je, prirodno, opsijednut i frenologijom – određivanjem karaktera prema obliku čovjekove lobanje (novi intelektualni hit u ono doba) – i prvi poriv koji ga obično opsjedne u slučaju ako mu se dopadne neka osoba jeste da joj opipa kranijum. S druge strane, on, kao i ljudi oko njega (osim možda dva prisutna popa), očito nije svjestan da više rijetko ko vjeruje u tzv. višu silu, ali to niko, izuzev njega, dabome, nije spreman javno i da prizna.
U enklavi se nalaze i dva doktora, jedan sa staromodnim načinima liječenja pacijenata, dr Danstepl, a drugi, dr Mek Nab, Škot, voljan je da prihvati svaku novu metodu da bi izliječio pacijenta. U svađi oko toga šta izaziva koleru, dr Danstepl će čak i ubiti sebe ne bi li dokazao da njegov protivnik nipošto nije u pravu. Isto tako, dva sveštenika, katolički i protestantski, često dolaze u nesiglasice povodom veličine parcele gdje će sahranjivati pobijene jadnike.
Krišnapur takođe obiluje i divnim ženama. Neosporno je da su markantne žene potrebne piscima u tom najusamljenijem poslu. Dva posljednja romana Martina Ejmisa sadrže božanstvene primjerke ljepšeg pola sa izdašnim grudima, kao i posljednji roman Ijana Mek Juena. Fascinantna Lujza, ćerka dr Danstepla, Farelu služi kako bi ukazao na djelovanje neljudskih uslova na djevojčinu savršenu vanjštinu, bez obzira na njen kulturni razvitak kao uvaženog pojedinca najveće imperije na planeti. Na kraju romana, kad desetkovanim Englezima konačno stigne i pomoć, poručnik koji je na početku plesao sa Lujzom sad ju je jedva i prepoznao.
Kao bolešljivi mladić, Farel je među ženama nailazio na silna razočarenja, no čim je sazreo odlučio je da uzvrati istom mjerom, bježeći od svake vrste veze. Ovakav stav ne samo što je oslikan u Opsadi nego i dodaje na njenoj urnebesnosti. „Ipak, Kolektor se divio lijepim ženama i nikada ih nije mogao uzeti za zlo pretjerano dugo. U slučaju da su bile zgodne, u njima bi odmah bio u stanju naslutiti neku vrlinu što ni u snu nije mogao da nagovijesti kod onih koje su bile ružne. Ubrzo je počeo da gleda na Mirijam kao na racionalnu i zrelu osobu, a što je samo značilo da voli njene zelene oči i divan osmijeh.“
Jedan od, a možda i primarni razlog za Indijsku pobunu 1857. luđi je od Farelovog romana. Engleska kompanija Ist Indija (koja je doslovno upravljala čitavom zemljom) je specijalnu barutnu kesicu u kojoj se nalazilo punjenje za puške Enfild oblagala mašću kako bi se mogle lakše potrgati zubima. Iznenada se među sepojima pročulo da je mast kojom se mažu kesice životinjskog porijekla, dakle svinjska i goveđa, zato jer su Evropljani htjeli da ih pokrste u hrišćane. Zbog toga što se to kosilo sa njihovim vjerovanjem, sepoji su odložili oružje, a Britanci su odlučili da ih kazne za neposlušnost. Indijci su odgovorili odmazdama, masakrirajući evropske doseljenike na nekoliko mjesta.
I pored toga što možda i nema smisla vjerovati u ovakve optužbe, činjenica je da engleski kolonijalizam nije podrazumijevao samo iskorištavanje prirodnih resusrsa i robovlasničke snage, nego i preobraćanje lokalnog stanovništva u hrišćansku vjeru i postepeno brisanje nacionalnog identiteta.
Zasnovan na stvarnim opsadama gradova Laknau i Kanpur (tamošnji gradovi nisu imali nikakve odbrambene zidine, samo nasipe i grudobrane), gdje su se Englezi zbilja pokazali kao heroji mjesecima skoro bez oružja odolijevajući daleko brojnijim napadačima, Opsada Krišnapura svoju vrijednost uopšte ne ističe kroz pustolovnu i istorijsku tematiku; prije se radi o studiji o jednom narodu odnosno o ljudima uopšte, koja se naročito danas uopšte ne čini zastarjelom. Nekim čudom, ta daleka komična prošlost čita se kao još duhovitija sadašnjost iz mnogo uglova.
U najočajnijoj fazi krišnapurske opsade, britanskim braniocima ponestaje topovskih đuladi, tako da za punjenja koriste glave bronzanih bisti velikih književnika koje ukrašavaju upravnu zgradu Rezidencije: „Od svih upotrijebljenih glava, što možda i najmanje iznenađuje, najbolje se pokazala Šekspirova; ona je poput kosijera prošla kroz čitav jedan zaprepašćeni vod sepoja koji je kroz zelenilo nadirao u koloni jedan iza drugog. Kolektor je pretpostavljao da Bardov uspjeh u ovom pogledu najviše ima veze sa balističkim prednostima proisteklim iz njegove ćelavosti.“
Osim par blurbova od strane S. Ruždija i Mek Juena u anglo-saksonskoj kritici (makar kod bitnijih kritičara) uopšte nisam sretao tekstove o ovom piscu, međutim, valjda je do sada postalo jasno da se čovjekovo ime i tri knjige o „Imperiji“ ne smiju zaboraviti, a to sigurno pokazuje njihova sveprisutnost u velikodušnim Zapadnim knjižarama.
Utopio se nadomak kuće
Dž.G. Farel, rođen u Liverpulu, umro je najmanje 50 godina prije vremena. Vječiti usamljenik se, zbog poreskih olakšica za umjetnike, iz Londona preselio u spokojni irski okrug Kilrojn, gdje ga je prvi komšija naučio da peca.
Sto četrdeset devet dana nakon preseljenja, tokom jače bure, neočekivani talas ga je odbacio sa kamena na kom je sjedio. Bolest iz djetinjstva zbog koje je bezmalo nepokretan pola godine proveo u „čeličnom plućnom krilu“, nije mu dala da se izbori sa uskovitlanim morem i čovjek se doslovno utopio nadomak svoje kuće pred nekolicinom svjedoka.
Bonus video:
