KRUGOVI (Srdan Golubović, 2013)
Dvadeset prvog januara 1993. godine Srđana Aleksića je na ulici u Trebinju prebila grupa pijanih vojnika, dok je branio Alena Glavovića. Od batina je pao u komu i preminuo šest dana kasnije. Njegov otac Rade Aleksić je u čitulji napisao: „Ispunjavajući ljudsku dužnost tragično završio svoj mladi život u 27-oj godini života“.
Od tada do danas, Srđan Aleksić je postao dobitnik najvećih priznanja za hrabrost i čast Republike Srbije i Republike Srpske, ulice i prolazi u Pančevu, Novom Sadu i Sarajevu nose njegovo ime (a nosiće i jedan bulevar u Podgorici). Trebinjsko pozorište čiji je bio član posvetilo mu je predstavu, a u Trebinju se održava i takmičenje u plivanju koje nosi naziv „Srđan i Maksim“, po njemu i njegovom rođaku koji je, kao vojnik, takođe poginuo u građanskom ratu. Dvadeset godina kasnije, u bioskopima gledamo film „Krugovi“ koji je inspirisan ovim tragičnim događajem.
Marko (Vuk Kostić) sa prijateljem Nebojšom (Nebojša Glogovac) sjedi u kafiću, kada grupa vojnika iz kioska nasilno izvlači Harisa (Leon Lučev) i počinje da ga tuče. Marko prilazi i suprotstavlja im se, uprkos tome što su vojnici naoružani.
Dvanaest godina kasnije, Nebojša je hirurg u Beogradu, Haris živi u Haleu sa dvije ćerke, dok je Markov otac Ranko (Aleksandar Berček) i dalje u Trebinju. U životu sve trojice nastupaju promjene koje će ih podsjetiti na ono što se dogodilo, a njihovi novi izbori biće nadahnuti onim koji je Marko ranije napravio.
Za sve one koji očekuju da „Krugovi“ budu politički film, već nakon desetak minuta uslijediće razočaranje. Režiser Srdan Golubović (“Klopka“, 2007) fokusira se isključivo na ljudske sudbine, što djelu daje univerzalnu komunikativnost. Naslov filma se odnosi kako na njegovu eliptičnu narativnu strukturu, tako i na dobro koje se širi i preklapa nalik krugovima na vodi. Osnovna misao je da jedno dobro djelo može da inspiriše mnoga druga, te da žrtvovanje za drugog nije uzaludno.
Iako, shodno onome što opisuje, film ima mračan ton, njegova krajnja poruka je optimistična. Za razliku od „Klopke“ gdje iskupljenja za učinjeno nije bilo, „Krugovi“ pokazuju da, dok je živ, čovjek može da uči i da pravi drugačije izbore. Ne treba robovati greškama od juče bez obzira na to koliko bile teške i tragične. Svaki novi dan nudi mogućnost da se postupi ispravno, tako da prošlo iskustvo treba iskoristiti kako bi se iz njega nešto naučilo.
Ovu ideju film razrađuje kroz sudbine glavnih junaka. Nebojša, koji sebi prebacuje što nije pomogao drugu u nevolji, godinama kasnije može da bira između osvete i praštanja. Osveta bi vjerovatno poništila raniji kukavičluk i naizgled donijela pravdu, dok je praštanje mnogo teži, ali ispravniji izbor. Haris, za koga se Marko žrtvovao, živi u Njemačkoj, pri čemu je u svakom trenutku svjestan da život koji vodi duguje drugom.
U trenutku kada se suočava sa novim nasilnikom koji prijeti Markovoj nekadašnjoj vjerenici Nadi (Hristina Popović), ali i njegovoj porodici, Haris opet pred sobom ima težak izbor. Na kraju imamo Markovog oca Ranka koji kroz odnos sa mladićem Bogdanom (Nikola Rakočević) pokušava da oprosti i da povrati vjeru u ljude koju je izgubio.
Iskusni scenaristi Srđan Koljević i Melina Pota-Koljević su napisali „Krugove“ kao film sa malo riječi. Ono što je dobro je da ovdje slika često govori koliko i glumci. Za to je zaslužna izuzetna fotografija Aleksandra Ilića koja podjednako ističe kamen Hercegovine, kao i urbano sivilo Halea. Gluma je još jedan od dobrih elemenata ovog filma, pri čemu bi u društvu jednakih trebalo izdvojiti očekivano odlične Aleksandra Berčeka i Nebojšu Glogovca, kao i Leona Lučeva.
U želji da pojača moralne dileme naših junaka, film se bavi likom ubice Todora Đurića (Boris Isaković) koji ne pokazuje znake kajanja zbog tragičnog događaja iz prošlosti. Djeluje da bi poruka filma bila snažnija da se Todor ne slomi do samog kraja, već da se nasmije sa operacionog stola, što ne znači da i ovakvo rediteljsko rješenje nema smisla.
Ovako se svaki nasilnik ogoljava kao čovjek koji je sebična kukavica, iako to nije opšte pravilo. Takođe, Rankova izolacija je već dovoljno podvučena njegovim radom na crkvici koja je daleko od grada. Autori su odlučili da je nepotrebno naglase tako što će na njegovom stanu roletne biti zatvorene, sve dok sunčana simbolika ne uđe kroz prozor.
Srećom, film nije ovako bukvalan u većini scena i one najuspjelije su ujedno i najsuptilnije. Tako prvi kadar Beograda prikazuje hirurga koji drijema ispod pokvarenog digitalnog sata, što sugeriše da je vrijeme u Beogradu stalo.
Dok se gradi crkva na brdu, mladić čeka u Žičkoj ulici, što pokazuje kako nema prave razlike između svjetovnog i duhovnog, te da i ulica može da bude svetilište. Kada se Nada vraća u Trebinje, vjerenički prsten sa lančića u efektnoj i kratkoj sceni postaje vjenčani.
Nakon nesrećnog slučaja, Ranko priča sa Bogdanom kao sa svojim sinom, i sve riječi koje mu kaže kao da govori pokojniku. Ovakvih detalja ima više i svaki je pažljivo osmišljen i potpuno uklopljen u filmski mozaik. Samo preklapanje priča je izuzetno, što naročito važi za telefonski razgovor između Harisa i Ranka. Raduje što autori nisu napravili film u kome će redosljed biti potpuno ispreturan, već su samo ispričali tri hronološki potpuno konzistentne priče koje ne počinju u istom trenutku.
„Krugovi“ nije još jedan film o ratu. To je priča o žrtvovanju, iskupljenju i dobru, pri čemu je rat samo kontekst u kome se drama odigrava, prisutan onoliko koliko je potrebno da se radnja opiše. Bila je potrebna velika suzdržanost i koncentracija da se snimi film koji će govoriti o ljudima, a ne o Srbima ili muslimanima. Kada bi iz filmova moglo da se nauči kako da se postane čovjek, ovo bi bilo obavezno štivo.
Konačna ocjena: 8/10.
JADNICI (Les Misérables,Tom Hooper, 2012)
Nakon što je u Londonu odgledao predstavu „Oliver!“, Alen Bubli je došao na ideju da od klasika francuske književnosti, romana „Jadnici“ Viktora Igoa, napravi mjuzikl. Nakon dvije godine rada, mjuzikl je premijerno izveden u Parizu, gdje je dobio loše kritike i bio odlično prihvaćen od strane publike.
Par godina kasnije, predstava je adaptirana za englesko tržište gdje je, do sada, izvedena više od deset hiljada puta. U međuvremenu je prevedena na dvadesetak jezika i procjenjuje se da ju je vidjelo preko 60 miliona ljudi. Jasno je da nakon ovog uspjeha nije trebalo čekati dugo na filmsku adaptaciju koje se prihvatio režiser Tom Huper („Kraljev govor“, 2010).
Žan Valžan (Hju Džekmen) zatvorenik je broj 24601 koji je zatočen zato što je ukrao veknu hljeba kako bi nahranio kćerku svoje sestre. Njegov zakleti neprijatelj je policajac Žaver (Rasel Krou) koji smatra da se Žan nikada neće promijeniti. Nakon devetnaest godina tamnovanja, Valžana uslovno puštaju na slobodu. Zatvorski staž mu onemogućava dobijanje posla, a jedino utočište dobija od biskupa Mirijela.
Nakon što iz crkve ukrade srebrninu, policajci ga hvataju i traže od sveštenika da potvrdi krađu. Međutim, sveštenik kaže da je u pitanju poklon, ali istovremeno zaklinje Žana da to što mu je oprostio i spasao ga tamnice ovaj iskoristi tako što će život posvetiti dobru. Žan odlučuje da promijeni ime i godinama kasnije, sa lažnim identitetom, postaje gradonačelnik. Kako je prekršio uslovnu kaznu, policajac Žaver ga i dalje traži ne sluteći da će im se putevi ukrstiti. U međuvremenu, Žan pokušava da od siromaštva spasi kćerku svoje radnice Fantine (En Hatavej) kako bi se iskupio za ranije grijehe.
Prvi problem koji ovaj film ima je to što je rađen kao adaptacija predstave, a ne romana. Iako se ne dešava u zatvorenom, djeluje da se čitav odigrava u pozorištu. Frizure naših junaka su uredno raščupane, a kostimi previše dobro osmišljeni i čisti da bi odslikavali pravu bijedu.
Krčmar Gavroš Tenardir (Saša Baron Koen) i njegova žena (Helena Bonam Karter) kao da su zalutali u ovaj film iz precijenjenog mjuzikla „Svini Tod“ (Tim Barton, 2007). Kao da to nije dovoljno, slijedi dio o mladim revolucionarima koji će sa barikada reći no passaran, a izgledaju kao da u slobodno vrijeme reklamiraju košulje. Sve u svemu, previše je ovaj film izmaštan i izvještačen da bi ijedne sekunde zaličio na stvarnost.
Izgleda da bi bolji rezultat bio postignut sa manjim budžetom i manje talentovanim i razmetljivim kostimografom. Jedini izuzetak u ovom moru namirisanih i našminkanih prosjaka je En Hatavej koja u filmu zaista izgleda jadno.
Drugi problem je u glumačkoj ekipi. Očigledno je da je znatan napor uložen kako bi ona bila što bolja, ali glumiti u filmu, predstavi ili mjuziklu, nipošto nisu iste stvari. Za razliku od En Hatavej ili Hju Džekmena koji su se dobro snašli u svojim ulogama, to se ne može reći za Rasela Kroua koji film čini gotovo negledljivim. Glavni krivac za ovo nije njegova gluma, već glas.
Naime, Rasel godinama pjeva u pank i rok bendovima na način koji ga kvalifikuje za nastavak filma „Kako je propao rokenrol“. Sa druge strane, „Jadnici“ su klasičan mjuzikl sa simfonijskim orkestrom. Tako u jednoj sceni slušamo izražajni i čisti sopran En Hatavej, da bi je već u sljedećoj prekinuo razuzdani Rasel koji nikako da dočeka gitarsku solažu. Uzgred, izgleda da su se u pjevačkim ulogama ponajbolje snašla djeca, kao i Gavrošova kćerka Eponina (Samanta Barks).
Ono što je dobro jeste što film prati osnovnu radnju Igoovog znatno obimnijeg djela koju ni sva muzika ovog svijeta ne može da pokvari. „Jadnici“ su priča koja u sebi obuhvata ljubav, pravdu, praštanje i osvetu.
Zbog toga je, i pored svih previda, od ovakvog teksta teško napraviti suštinski loš film. Takođe, ovdje ima neosporno kvalitetnih pjesama, pri čemu sukob Valžana i Žavera prati osnovna tema sa početka filma čiji kadrovi prizivaju „Metropolis“ Frica Langa (1927). Nažalost, dok gledamo mlade revolucionare, prva asocijacija će biti raspjevani „Narodni front Judeje“ iz „Žitija Brajanovog“ (Teri Džouns, 1979), što teško da su autori imali na umu.
Socijalni kontekst romana nije vjerno prenesen zbog već spomenute stilizacije. Iako se dešava u turbulentnom periodu francuske istorije, naši revolucionari djeluju previše izmješteno od bijednika čije živote pokušavaju da spasu. Njihova kasnija pogibija teško da izaziva ikakve emocije, osim što nam pada na pamet da ih nećemo gledati do odjavne špice. Odnos između Marijusa i Kozet uopšte nije dobro razrađen i jedina osoba čiji izbori u tom društvu djeluju tragično je Eponina. Tako su u ovom filmu dva sporedna lika (Fantina i Eponina) nosioci radnje, te nas više zanimaju i potresaju njihove sudbine, nego sudbine glavnih junaka.
Zbog svega navedenog, može se reći da film „Jadnici“ u potpunosti opravdava svoj naslov, ali ne na način na koji su to zamislili autori.
Konačna ocjena: 5/10.
Bonus video:
