Protiv sakralizacije tijela i seksualnosti

(Nastavak iz prošlog broja)

Knjiga “Seksualni zivot Katrin M.” postala je svjetski betseler. Evo jedne rečenice iz Monda: «Da li postoji relacija između njenog fantastičnog seksualnog života i nekih tendencija savremene umjetnosti, jer dobar dio savremene umjetnosti fokusiran je na intimnost tijela. Da nije ta knjiga djelo-far savremene umjetnosti?» Gospođo Mije, ovim citatom sam Vam postavila pitanje.

"Ne vjerujem da sam napravila umjetničko djelo. Napisala sam knjigu koja je neka vrsta memoara i svjedočenja, ali se ne može reći da je umjetničko djelo. Veza sa umjetnošću ove knjige bi se mogla naći u ovome: ja pripadam generaciji koja je ispred svega istakla tijelo.

Ja pripadam, dakle, generaciji egzibicije tijela

Kad sam maloprije govorila o konceptualnoj umjetnosti zaboravila sam da kažem da sam se mnogo interesovala za ljude koji su izvodili performanse, bodi art. Bila sam donekle prijatelj sa jednom žnom koja se zvala Žina Pan i koja je pravila prilično žestoke peformanse na svom sopstvenom tijelu.

To nije bilo po mom ukusu, ali je pokušaj iskaza bio interesantan. Ja pripadam, dakle, generaciji egzibicije tijela. Što znači: izložiti svoje tijelo, svoju intimnost pred očima drugih..."

Da li je Vaša knjiga u kojoj se prvi put neko prikazuje u potpunoj nagosti, šamar tradicionalnom građanskom ukusu koji je u Francuskoj skriven, ali i jak?

"Ne bih upotrijebila tu riječ, jer u mom gestu nije bilo agresivnosti, nisam htjela reći ljudima: vi ste hipokriti, a ja govorim istinu. Ja imam povjerenja u druge. Uostalom ne bismo se bavili javnom riječju ako ne bismo vjerovali drugima. Dakle, ja sam napisala tu knjigu da bih rekla drugima: postupite kao ja, izgovorite svoju intimnost.

Sada se pojavljuju knjige u kojima ljudi govore o svojoj seksualnosti na direktiniji i pošteniji način

Zaista je ta knjiga izazvala velike diskusije, nevjerovatan je uspjeh te knjige. Nije to provokacija, to je provokacija u riječima, ona ne mora da bude agresivna. Radoznala sam bila da čujem šta će drugi reći o toj temi. Sebi sam zato rekla: ja ću da krenem i da vidim da li će me drugi slijediti.

Poslije objavljivanja knjige vidim da me zaista slijede. Primila sam stotine i stotine pisama ljudi koji su govorili o svom životu i koji mi kažu da je to fantastično što sam napisala. Nisu to anonimna nego pisma sa imenom i adresom, pisma koja očekuju odgovor.

Sada se pojavljuju knjige u kojima ljudi govore o svojoj seksualnosti na direktiniji i pošteniji način nego što je to bilo prije pojave moje knjige, ili mi se tako čini. Moja knjiga je otvorila jedan put, možda je to pretenciozno što kažem, ali mislim da moja knjiga kao da daje izvjesnu legitimnost da se tako postupa: kad je ona mogla, zašto ne bih ja".

Bili ste izuzetni u televizijskoj emisiji Bernara Pivoa povodom Vaše ispovjedne knjige, i Vi i Vaš muž. Na pravi način ste odgovarali na delikatna pitanja. Rekli ste da su Vas vaše dvije knjige, Vašeg muža i Vaša, još više zbližile.

"Trebalo je da imamo ogromno uzajamno povjerenje da bismo oboje objavili takve knjige. Moja knjiga govori o mojim seksualnim avanturama, a njegova knjiga sadrži fotografije na kojima sam ja potpuno gola i u raznim pozama.

Trebalo je dakle da on prihvati sve to što sam napisala, a ja da prihvatim njegov pogled na sebe kroz fotografije, na njihovo značenje, da prihvatim, konačno, da me pokaže sasvim golu u svojoj knjizi. Bilo je, znači, neophodno to povjerenje".

Još jedan citat: “Da li je moguće da se Seksualni život Katrin M. retrospektivno preobrazio u predmet i da Katrin Mije nastavi svoju aktivnost kritičara najpažljivije analizirajući taj veoma neobični predmet - sjećanje?”

"Radila sam na toj knjizi kao i na prethodnim, odnosno, smatrala sam da sam mogla da posmatram svoj seksualni život kao što posmatram neko umjetničko djelo, mislim da sam zbog toga uspjela da govorim o veoma intimnim stvarima, a da to ne bude neugodno ni za mene, ni za čitaoca".

Šta Vam je ta knjiga dala, jeste li nešto saznali o sebi?

"Otkrila sam da sam mnogo manje narcisoidna nego što sam mislila. Shvatila sam da je narcizam ambivalentna pozicija: vi želite da privučete poglede na sebe, nemoguće je to poreći, ali u isto vrijeme, što je i razlog za naslov knjige, vi sebe izlažete.

Izlažete se i kritičarima i preziru, pa mislim da je narcizam i to, to izlaganje riziku. To sam između ostalog shvatila po izlasku knjige".

Vaš muž kaže: “Katrinina knjiga pokazuje do koje je mjere važan seks, a u isti mah, kako je to na kraju krajeva ništavno.”

"(Srdačan i zvonak smijeh.) U pravu je. Barem smo u tome istomišljenici. Mislim da se sasvim slažem sa njim. Smatram da je seksualna kultura nešto što nas strukturiše od djetinjstva i podstiče, to je motor koji nas pokreće, ali, istovremeno i poklon je važan, ali ne može da se pretvori u kapital, ne možete se osloniti na satisfakciju koju od toga imate da biste rekli da ste nešto od toga dobili, na kraju krajeva, i konačno to nije ništa, neupotrebljivo je, ništa niste zadržali za sebe, nemate se na šta osloniti.

Čudno je da ste mi postavili to pitanje. Prije neki dan sam srela prijateljicu koju nisam vidjela od pojave knjige. I ona mi je govorila o toj knjizi i rekla da ju je ta stvar najviše zanimala i da je shvatila iz moje knjige do koje mjere seksualnost zauzima važno mjesto u našem životu, da, recimo, možemo imati seksualne odnose a da nismo posebno angažovani, da seksualni odnos može da se smatra kao nešto sasvim zanemarujuće u životu i da sve to ide protiv sakralizacije tijela i seksualnosti, a ja sam za desakralizaciju".

Da li je Vaša knjiga desakralizovala tijelo?

"Ja sam za to".

Kako je moguće razdvojiti seks i osjećanja? Mislila sam da je seks produžetak osjećanja.

"Bože sačuvaj! Malo dijete osjeća seksualni nagon prije osjećanja. Kasnije naša kultura i moral zahtijevaju od nas da opravdamo osjećanjima ono što dolazi od seksualnog instinkta. Treba da se akt opravda iz moralnih i društvenih razloga, jer kad bi svi počeli da dižu noge uvis bez obzira na osjećanja, nastao bi haos i u društvu".

Vaša rečenica iz knjige: “Uvijek sam posjedovala veliku radoznalost za život i ljude. Ima ljudi koji su poklanjali sebe. Ja sam poklonila svoje tijelo.” Vi ste htjeli da upoznate ljude i na taj način?

"Da, to je jedan od načina, to je jedna od stvari koje su me motivisale, jer na taj način ulazite u intimni život. I ja sam bila svjesna toga, mnogo sam naučila od drugih. Bila sam radoznala i zabavljalo me je to da uđem u društvo, u neku sredinu u koju ne bih nikako mogla da uđem izuzev kroz seksualni odnos.

Seksualni odnos, nasuprot onome što mnogi misle, ruši vrlo često društvene granice, ali pod izvjesnim uslovima. To vam, znači, daje mogućnost da sretnete ljude koje ne biste sreli u vašem profesionalnom životu, u vašem bližem okruženju".

Toma Kler kaže u Liberasionu: “Ne postoji životna priča bez režije”.

"To se odnosi na pisanje. Ja nisam improvizovala svoj prošli život. Ja sam konstruisala tu priču. Bilo je teško. Pisala sam prema temama, prema logici koja je jednim dijelom bila otkrivanje same sebe. Maloprije ste me pitali da li sam pišući otkrila nešto o sebi, i zaista bilo je stvari koje su se otkrile kroz pisanje knjige.

Nije slučajno što se knjiga zaustavlja na pitanju odnosa prema slici, jer ja mislim da to daje ključ knjizi, da posljednje stranice daju objašnjenje čitave knjige i da mi je odnos prema slici odjednom pomogao da shvatim samu sebe. I tada sam se zaustavila.

Da, ima tu režije, inače bi to bio grubi dokumenat, u tom slučaju treba čitati sociologe koji prikupljaju svjedočenja".

Isti kritičar kaže: “Katrin Mije nas podsjeća da pisati znači takođe vidjeti.”

"On zna da sam likovni kritičar i to je lako reći. S druge strane pisci su veliki posmatrači i njima prebacuju da vampirizuju svoju okolinu zato što su veliki posmatrači i to upotrebljavaju na svojim stranicama. Ja poznajem nekoliko romansijera i znam kako funkcionišu. Oni su mi skrenuli pažnju na nešto što ja nisam vidjela".

Mislim da svoja prava osećanja niste otkrili. Opisali ste seksualne činjenice i to je sve. To je, naravno, velika vještina, jer je život mješavina i jednog i drugog.

"Ja sam to bila unaprijed odlučila: da opišem seksualni život i ništa drugo".

U Vašem časopisu objavljen je odličan članak o Bijenalu na Cetinju. Oduševio me je.

"Nisam bila tamo, ali taj Bijenale je jedan od onih na koji se računa. Bilo ih je nekoliko i mi smo pisali o svima".

Vaša knjiga je napravila krug oko zemljine kugle, prevedena je na preko trideset jezika. Već je na pozornici u Parizu. Vidim plakat na Vašem zidu. Pretpostavljam da Vas taj planetarni krug uspjeha raduje?

"Radoznala sam da vidim kako su knjigu pročitali. Reditelj i glumci imaju svoj način čitanja i za neke djelove ne bih rekla da je to bila moja namjera, ali oni imaju svoju interpretaciju koja ne bi bila obavezno i moja i to me mnogo zabavlja, to me zanima. Prisustvovala sam na nekoliko proba. Hronologija knjige nije ista.

Možda bi neko ko bi posmatrao sa strane pomislio da se radi o nasilju

Prva scena je seksualni odnos na nekom parkingu i može se pomisliti da se radi o silovanju, akt na koji ja ne pristajem, to je vjerovatno da bi se malo dramatizovale stvari, ali ja dok sam to pisala nisam imala nikavu želju da ljudi pomisle da se radi o nasilju.

Pomislila sam da možda reditelj to tako osjeća, ne miješam se u njegov rad. To je njegova interpretacija, možda je on kao muškarac tako doživio. Možda bi neko ko bi posmatrao sa strane pomislio da se radi o nasilju. Ja to nisam tako doživjela, a u njegovoj predstavi postoji dvosmislenost".

Dok sam čitala Vašu knjigu pitala sam se kako Vas nije bilo strah kad ste se okupljali u Bulonjskoj šumi, u Parku Sen Klu, pored autoputa, bilo gdje na usamljenim mjestima? Kako Vas nije bilo strah među toliko ljudi?

"Prvo, nikad nema nasilja u toj sredini, drugo, oni znaju šta će da rade. Uvijek me neko pratio, neko ko je trebalo da me zaštiti. Voditi ljubav to nije nasilje. Postoje sadomazohističke seanse, što nije moj slučaj, ali ni to nije nasilje iako izlažu svoja tijela i torturi, ranama, ali to je ono što oni žele.

Ako je gest nasilan on je igran kao u pozorištu. Sadomazihisti znaju odlično dokle mogu da idu da ne bi bilo teških povreda, to je kodirano. Pokreti su vrlo kontrolisani, čak i ako naprave ranu".

Napisali ste u predgovoru džepnom izdanju Vaše knjige: “Sada gledam autora “Katrin M.” onako kako je on mogao da posmatra svoj siže i ne identifikujem se potpuno ni sa jednim ni sa drugim.” Da li se poslije knjige nešto izmijenilo u Vašoj psihi?

"To iskustvo svako doživi. Bilo ko ko piše i napisano objavi, očekuje reakciju publike i te reakcije vas mijenjaju, utiču na vas, one vas se tiču, izazivaju pitanja o vama samima. Ono sto vam publika daje zauzvrat to vas mijenja. Obogaćuje me u svakom smislu riječi. Dobila sam pisma od psihoanalitičara i kad sam ponovo pročitala knjigu pomislila sam da su u pravu…"

Iz jedne druge kritike o Vašoj knjizi izdvojila sam ovo: “Skoro na neutralan način ona daje svu svoju istinu seksualnim scenama i tako dozvoljava distanciranje od sebe, njen tekst je apologija opisa.”

"Da, kao likovni kritičar ja sam za deskriptivnu metodu. Kao likovni kritičar mislim da sama djela imaju svoj govor i da je važnije da uspijemo u tome da čitalac shvati tu razliku od mog ličnog govora. Napor koji uložem opisujući umjetničko djelo što je moguće preciznije jeste želja da prenesem što vjernije njegovu poruku mom čitaocu.

Treba ostaviti čitaocu interpretaciju, on vidi i razumije ono što hoće

Ne želim da kažem da je poruka djela ta i ta, nego to činim kroz opis djela i kako ono kroz svoje forme može da ponese neku poruku, i na taj način pokušavam da učinim razumljivim djelo. Možda sam primijenila isti način i na “Seksualni zivot Katrin M.”.

Ne znam da li ima neka poruka u toj knjizi. Ali ono što treba da se zna o seksualnosti, ja nisam htjela to da kažem onako kako jedan profesor drži čas. Htjela sam da to ljudi shvate kroz opis akta i gestova. Treba ostaviti čitaocu interpretaciju, on vidi i razumije ono što hoće. To me zaista interesuje".

U pomenutom tekstu Toma Kler kaže: “Težnja skrivanja iza čistog predstavljanja je prastari problem književnog stvaralaštva.”

"On opisuje dvosmislenost, on to kaže povodom pisca, a to se može reći i za umjetnike. Skoro sam radila na Vorholu. Endi Varhol je u svoje doba bio najizloženija osoba, postoje hiljade fotografija. Radio je u ateljeu koji je bio uvijek otvoren, bilo ko je mogao da uđe, bilo ko je mogao da ga posmatra ili fotografiše.

On je bio prvi javni slikar, a istovremeno niko ništa ne zna o njegovom privatnom životu. Čak je i njegov datum rođenja netačan. Djelo, bilo da je književno ili umjetničko, za onoga koji ga je stvorio - sredstvo je da se izloži i istovremeno da se sakrije. I postoji uvijek neka igra između te dvije funkcije.

Vi birate šta ćete da pokažete o sebi, ponekad vam se nešto otrgne. Ali uvijek postoji ta kontradiktornost.