Prošlog četvrtka u Londonu je, u osamdesetprvoj godini, preminuo Ronald Dworkin, jedan od najznačajnijih filozofa današnjice. Dworkin će ostati upamćen kao originalan mislilac, čiji su spisi iz jurisprudencije, političke filozofije i etike imali revolucionaran karakter.
U početku karijere duži niz godina radio je kao pisar kod velikog američkog sudije i teoretičara prava Billingsa Learneda Handa
Dworkin je bio Amerikanac i pripadao je analitičkoj filozofskoj tradiciji, premda su njegova djela uticajem prevazilazila englesko govorno područje i uske okvire analitičko-kontinentalnih paradigmi.
Pisao je o temama od opšteg interesa – o odnosu prava i morala, distributivnoj pravdi, govoru mržnje, moralnosti abortusa i eutanazije i mnogim drugim pitanjima – na jasan i nadasve pristupačan način, ne gubeći pritom na snazi argumenata.
Njegovi vanakademski angažmani, poput tekstova koje je na redovnom nivou, više od četrdeset godina, objavljivao u poznatom kulturnom i literalnom časopisu New York Review of Books, bili su svojstven intelektualni događaj za sve one željne filozofskog razjašnjenja aktualnih pitanja prava, politike i morala.
Dolazak u Oksford
Dworkin je studirao pravo i filozofiju na Harvardu i Oxfordu. U početku karijere duži niz godina radio je kao pisar kod velikog američkog sudije i teoretičara prava Billingsa Learneda Handa i kao pomoćnik u Sullivan & Cromwell, jednoj od najprestižnijih firmi za pravne usluge u SAD.
Hart je smatrao da normativnost prava proizlazi iz društvenih normi koje u krajnjem počivaju na običajima
Dworkin potom prihvata ponudu da postane profesor prava na Yaleu, što mu određuje daljnji životni put. Bio je svojevrstan akademski nomad; osim na Yaleu, predavao je i na univerzitetu New York, Oxfordu i na univerzitetskom koledžu u Londonu. Ipak, sve do dolaska na Oxford u ranim šezdesetim, Dworkin je bio neznana figura u filozofiji.
Filozofijom prava je tada vladao pravni pozitivizam, doktrina koju su razvili austrijski i britanski teoretičari prava Hans Kelzen i John Austin i koju je, novim argumentima u knjizi Pojam prava (The Concept of Law, Oxford: Oxford University Press, 1961), branio oksfordski filozof Herbert Hart.
Pozitivizam se može opisati kao teza da pravo postoji zasebno od moralnosti i to kao skup društveno konstruisanih činjenica. Problem pozitivizma je u objašnjenju izvora normativnosti prava. Kako je moguće da činjenice poizvode pravne obligacije?
Hart je smatrao da normativnost prava proizlazi iz društvenih normi koje u krajnjem počivaju na običajima. Običaji određuju ko će imati autoritet u sporovima i što će se smatrati razlozima u pravnim odlukama.
Hart razlikuje dvije grupe pravnih pravila koja iscrpljuju svo pravo: primarna i sekundarna. Primarna pravila su pravila ponašanja; ona određuju kako treba a kako ne treba da postupamo u pravnom smislu. Sekundarna pravila su proceduralni metodi, zasnovani na konvencijama, kojima se stvara normativnost primarnih pravila.
Kako je, po Hartu, pravo ništa do skup pravila, pravni slučajevi se rješavaju primjenom nekog adekvatnog pravila. Ukoliko je slučaj takav da za njega ne postoji pravilo ili ukoliko je ono nejasno i oko njegovog tumačenja postoji neslaganje (tkz. teški slučajevi, eng. hard cases), Hart tvrdi da sudija ne može primijeniti pravo već samo dati diskrecijsku ocjenu da bi riješio slučaj.
Pravo stoga ne može biti izvedeno iz običaja, kako su tvrdili pozitivisti, već iz moralnosti
Dworkin je bio Hartov učenik, potom kolega profesor a onda i nasljednik njegove katedre, iako se sa Hartom razilazio u svim suštinskim pitanjima jurisprudencije. Dworkin je smatrao da je pozitivizam iskrivljena slika pravne prakse i detaljno je kritikovao u brojnim publikacijama, od kojih su najvažnije Ozbiljno shvatanje prava (Taking Rights Seriously, 1977) i Carstvo prava (Law’s Empire, 1986), obije u izdanju Harvard University Pressa.
Po Dworkinu, pravo nije skup pravila već i načela koja, za razliku od pravila, nisu bezuslovna i počivaju na opravdanjima etičkog karaktera. Čest je slučaj, barem u anglosaksonskoj tradiciji, da se odluka sudije zasnuje na temeljnom moralnom argumentu prije nego li na pozivanju na neko pravilo.
Čak i kada to nije slučaj, Dworkin smatra da bi pravna praksa tako trebalo da izgleda jer pravne norme sadrže pojmove oko čijih tumačenja postoje neslaganja pa je zato jedini put k rješenju tih neslaganja u daljoj vrednosnoj argumentaciji.
Pravo stoga ne može biti izvedeno iz običaja, kako su tvrdili pozitivisti, već iz moralnosti. Po Dworkinu, zadatak sudije nije da mehanički primjenjuje važeće pozitivno pravo, već da donosi mislene i dosljedne odluke, imajući u vidu sliku prava kao cjeline (eng. law as integrity), čiji svaki dio, svaka norma, mora imati zasebno vrednosno opravdanje.
Metaetika ne postoji
Možemo li zaista govoriti o rješavanju teških slučajeva argumentom? Zar činjenica da se ne možemo saglasiti oko toga koje je rješenje ispravno ne ukazuje da je istina nemoguća? Dworkin je kategoričan u stavu da i najteži pravni slučajevi imaju rješenje.
Uz Johna Rawlsa, Dworkin je nesumljivo najzaslužniji za oživljavanje političke filozofije
Ovo poizlazi iz njegovog uvjerenja da su etičke istine objektivne i da se na svako pitanje o moralu, te posljedično, pravu, može dati tačan odgovor. U čuvenom članku „Objektivnost i istina: bolje bi vam bilo da vjerujete“ („Objectivity and Truth: You’d Better Believe It“, Philosophy and Public Affairs, Vol. 25, 1996) te kasnije u knjizi alegorijskog naziva Pravda za ježeve (Justice for Hedgehogs, Cambridge, MA: HUP, 2011), Dworkin naširoko kritikuje kako popularnu postmodernističku ideju da neslaganje u stavovima o kontroverznim moralnim pitanjima čini svako gledište legitimnim tako i sve one metaetičke teorije koje kažu da moralne tvrdnje ne mogu biti istinite ili lažne jer u prirodi ne postoje moralne činjenice koje bi ih mogle učiniti istinitim ili lažnim.
Protiv postmodernista, Dworkin ističe da je neslaganje o istinitosti tvrdnji poput one da je abortus nemoralan sasvim uskladivo sa uvjerenjem da su takve tvrdnje ili istinite ili lažne. Bez dodatnog argumenta, neslaganje ne može implicirati nikakav zaključak o relativnosti etičkih istina već samo ukazati da argumenti svih strana nisu dovoljno dobri.
S druge strane, Dworkin je saglasan sa metaetičkim skepticima da u prirodi ne postoje činjenice koje bi mogle učiniti etičke tvrdnje istinitim na način na koji činjenice o nebeskim tijelima čine tvrdnju da je Sunce u prečniku veće od Zemlje istinitom.
Ipak, razlog za to, Dworkin tvrdi, je u drugačijem načinu na koji moralne tvrdnje postaju istinite; njihova istinitost isključivo je posljedica valjanih argumenata (djelimična analogija se može povući sa matematičkim tvrdnjama koje postaju istinite dokazima).
Štaviše, kada metaetički skeptici tvrde da su, recimo, „moralne dužnosti nepostojeće stvari“, njihova tvrdnja, po Dworkinu, nije drugog već prvog reda. Skeptici tada jedino tvrde da nemate nijednu moralnu dužnost. Da su svi metaetički stavovi u stvari prikriveni etički stavovi, te da metaetika ne postoji vjerovatno je najkontroverznija Dworkinova ideja.
Oživljavanje političke filozofije
Uz Johna Rawlsa, Dworkin je nesumljivo najzaslužniji za oživljavanje političke filozofije. U knjizi Suverena vrlina (Sovereign Virtue, Cambridge, MA: HUP, 2002), Dworkin odgovara na Rawlsovu teoriju distributivne pravde.
Neko će uložiti manje, neko više te od preraspodjele dobiti onoliko koliko je procentualno uložio
Dworkin se slaže sa Rawlsom da pravda zahtijeva neutralisanje onih nejednakosti u bogatstvu koje su proizvod društvenih okolnosti i prirodnih preimućstava. On međutim dodaje da moramo napraviti razliku između nejednakosti u bogatstvu nastalih dobrovoljnim postupcima aktera na tržištu i onih koje su posljedica razlika u činiocima izvan naše kontrole, poput prirodnih sposobnosti. Po Dworkinu, pravedno je neutralisati samo ove druge.
Tako nešto je vrlo teško postići, imajući u vidu da je svačije bogatstvo djelimično proizvod sposobnosti, a djelimično rada. Nemoguće je saznati, primjerice, koji je dio prihoda koji je Michael Jordan zaradio svakim zakucavanjem posljedica njegovog talenta, a koji njegovog rada.
U idealnim uslovima, Dworkin predlaže hipotetičku šemu osiguranja u kojoj posjedujemo jednake resurse i možemo birati da se osiguramo protiv bilo kojeg prirodnog nedostatka, pod pretpostavkom da ne znamo kakve će nas nevolje u životu zadesiti.
Sukob između, recimo, slobode i jednakosti je prividan
Neko će uložiti manje, neko više te od preraspodjele dobiti onoliko koliko je procentualno uložio. Osiguranje protiv bolesti ili hendikepa je racionalno, ali osiguranje protiv nedostatka košarkaškog talenta poput Jordanovog nije. Dworkinova teorija stoga nalazi traženu ravnotežu.
Dworkin je naravno svjestan da je u praksi nemoguće dostići ove finese. Najbolje što možemo uraditi da bi se približili ovom idealu, po Dworkinu, je da uvedemo progresivno oporezivanje.
Posljednjih godina u centralnom fokusu Dworkinovog istraživanja bila je etika. Dworkin je naveo filozofe na razmišljanje braneći dvije ne toliko popularne ideje. Prva ideja je da ne postoji pluralizam vrijednosti već da je vrijednost, kako Dworkin kaže, „jedna velika stvar“.
Sukob između, recimo, slobode i jednakosti je prividan. Vrijednosti su izražene pojmovima koji imaju tačno tumačenje. Kada dostignemo tačno tumačenje svih pojmova, Dworkin tvrdi, uvidjećemo saglasje vrijednosti i njihovo međusobno podupiranje poput „potpornih stubova kubeta“.
Druga ideja je da pitanje dužnosti prema sebi samima ima pojmovno prvenstvo nad pitanjem dužnosti prema drugima. Kao ljudska bića, mi imamo odgovornost da poštujemo sopstveno dostojanstvo, te preko njega dostojanstvo drugih. Pomažući drugima, ne poštujemo samo te osobe već prije svega sebe same. Mnogi su ovo protumačili kao povratak Kantove etike na velika vrata.
Briljantan govornik
Sem što je bio intelektualni velikan, Dworkin važio i za briljantnog govornika. O tome mogu da svjedočim jer sam prije dvije godine imao čast da prisustvujem njegovom predavanju na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti.
Dworkin je, poput Einsteina, bio ateista i religiozan u isto vrijeme, shvatajući religioznost na specifičan način
Dworkin je tada govorio o svojoj teoriji demokratije, iznoseći složene argumente jasno i precizno, držeći punu pažnju publike savršenim balansom tonaliteta. To predavanje Dworkin je započeo anegdotom o sudiji Learnedu Handu, sa kojim je ranije radio.
Hand ga je jednog dana upitao razmišlja li ikada o raju i da li bi želio da zna kako raj izgleda. Iznenađen, Dworkin je odgovorio da bi to rado čuo. Po Handovoj viziji, u raju se odvijaju tri dnevne aktivnosti: jutarnji bejzbol, popodnevni fudbal i večernja rasprava (između svake se služi ručak i suvi martini).
Na raspravi prisustvuju Sokrat, Descartes, Voltaire i drugi veliki umovi istorije. Jedne večeri, Voltaire je na redu da besjedi. Poslije par riječi, masa ga prekida i počinje da viče: „Umukni Voltaire, hoćemo Handa!“.
Dworkin je, poput Einsteina, bio ateista i religiozan u isto vrijeme, shvatajući religioznost na specifičan način koji, skoro sigurno, ne uključuje raj. Ipak, ukoliko raj postoji i Hand je u pravu, masa će sada tražiti Dworkina.
Bonus video:
