Velika svjetska kriza je možda ipak na svom kraju, a to ne tvrdimo zato jer bi to rekli političari, nego jer je holivudska Akademija za filmsku umjetnost izabrala u uži izbor filmove koji takvo nešto nagovještavaju.
Dana 24, februara, dobitnici Oskara zahvaliće partnerima ili supruzima, bez kojih ništa od toga karijernog trijumfa ne bi bilo moguće, zahvaliće agentima, producentima, koji, osim što su vrhunski profesionalci, takođe su im i dobri prijatelji te veliki humanisti, zahvalit će mamama i tatama, svima tronuto reći “I love you”.
Proplakaće od zahvalnosti jer se Oskaru nisu nadali. Unutar rituala postoje i varijante. Prije dvije godine, Ketrin Bigelou, rediteljica “Hurt Lockera” osim svojim bližnjima, zahvalila je vojnicima u Iraku i Avganistanu i odala počast poginulima.
Ako dobije Oskara ove godine, a to nije isključeno, možda učini nešto slično. Prije dvije godine, ova režiserka, koja je po vještini kojima prenosi akciju i autentične, arhetipske američke vrijednosti i senzibilitet nasljednica Haurda Hoksa, napravila je film kojim je Amerika sama sebi oprostila za vojnu kampanju na Irak. Holivud, taj golemi američki želudac, taj golemi digestivni trakt, na ovaj način, probavlja svoje velike teme i dileme, i najuspješnije ispričanim pričama, koje odgovaraju kolektivnom osjećaju, daje Oskare.
Poslije vijetnamskog rata, uslijedila je produžena sezona antiratnih filmova, koji su se, jer je trauma bila jaka, vukli do sredine osamdesetih, kad su Oskare dobili “Povratak ratnika” s Džonom Voigtom i “Rođen 4. jula”, s Tomom Kruzom. To je bilo posljednje, politički korektno žalovanje usmjereno i prema tjelesnim i duševnim vojnim invalidima, i prema nevinim žrtvama Vijetnama. Nakon toga, s tom su pričom uglavnom završili.
Posljednji antiratni incident desio se kad je Majkl Mur dobio 2003. godine nagradu za “Bowling for Colombine”. Počinjao je rat u Iraku, a Mur je to ovako komentarisao: „Živimo u fiktivnom vremenu, u epohi kada su rezultati izbora fiktivni, kad imamo fiktivnog predsjednika koji nas šalje u rat iz fiktivnih razloga. Protiv vas smo, mr Buš!“
Danas su u konkrenciji za Oskar dva ratna filma, jedan „Zero Dark Thirty“ Ketrin Bigelou o hvatanju Osame bin Ladena, ali preko kojeg se, posredno, izražava i negodovanje zbog mučenja zarobljenih islamista.
Drugi nije potpuno ratni, ali stalno imamo na pameti da se radi o situaciji koja sjutradan može prerasti u rat. To je “Argo” Bena Afleka u kojem grupa američkih specijalaca spasava taoce prilikom velike krize američkih taoca zarobljenih u Iranu 1979. To svakako nisu po svom senziblitetu antiratni filmovi, a važno je reći da je producent “Argoa” ozbiljni, angažovani holivudski liberal, koji cijelu svoju filmsku karijeru koristi za političko djelovanje, Džordž Kluni.
Možemo reći da su Bigelou, Aflek i Kluni dali neku vrstu oprosta, aminovanja nad velikim američkim ratnim operacijama i na taj način, takođe, izrazili veliku podršku Baraku Obami. Jedan od onih koji su stavili potpis podrške Obami na prošlim izborima bio je i Majkl Mur.
Dolazak crnog predsjednika na čelo države očigledno je tema koju i nakon četiri godine, Holivud vari. Tako, ove godine u užem izboru je nekoliko filmova koji otvoreno ili posredno imaju za problematiku ropstvo.
Favorit za Oskara je Linkoln, velika političko-prosvjetiteljska freska Stivena Spilberga, u kojoj se priča kako je prvi američki predsjednik, na pozadini građanskog rata, proveo 13. amandman američkog ustava kojim se ukida ropstvo.
Film je takav da može poslužiti i kao školsko gradivo, jer će ga sigurno vidjeti više ljudi nego što je proučilo tu lekciju u školama, ali i kao opravdanje pragmatične politike koju sada u Vašingtonu provodi Obama. Naime, film jest istorijski, ali je jezik, način, na koji se predstavlja politika, jako savremen, pa je, na neki način i opravdanje cinizma visoke politike.
Drugi film u konkurenciji su “Jadnici”, napravljen prema predlošku francuskog klasika Viktora Igoa, dakle, isto može poslužiti umjesto školske lektire, ali i kao priča o nepravdi ropstva i teškog siromaštva.
Treći je “Oslobođeni Đango”, čija je radnja smještena pred građanski rat u Americi i pred emancipije od ropstva, Kventina Tarantina. Ima ih mnogo koji ne mogu gledati nasilje „Oslobođenog Đanga“, ili im se čini da je Tarantino “precijenjen“ . Takvi režiseri, inovatori u rediteljskom prosedeu, iako genijalci kao Tarantino, rijetko dobivaju nagradu Akademije.
Četvrti koji tematizira ropstvo, ali malo drugačiije, jesu “Zvijeri južnih divljina”, Bena Zeitlina, po žanru fantastična drama, ali s naturalističkim elementima, smještena u močvare, u budućnost, nakon topljenja ledenih kapa.
To su dakle ovogodišnje velike, glavne teme.
Nakon toga, također u konkurenciji za Oskara, slijede dva filma o duševnim bolesnicima. Jedan je “Amour”, Austrijanca Mihaela Hanekea, koji se bavi nježnim i bolnim propadanjem, ali ne i gubljenjem ljudskosti bolesnika od alchajmera.
Jedini film u konkurenciji koji je, da tako kažemo, čisto umjetnički je “Život Pija”. Ali, godine 2006. Ang Li je dobio utješnog Oskara, za najbolju režiju za “Planinu Broubek”. Da je danas izašao s njim, možda bi zbog toga što se u Americi jako polariziraju stavovioko pitanja homoseksualnih brakova, dobio i Oskara za najbolji film. Ali, da nije bilo tog filma, baš tada, možda ne bi bilo niti tako velike debate u korist prava na drugačiji seksualni izbor.
Konačno, pogledajmo malo bolje američke filmove ove godine koji su u konkurenciji za Oskara. Tri od njih su takozvane amerikane, odnosno, filmovi u kojima se veliča, naravno ne vulgarno, nego s uvjerenjem, američki način života koji počiva na američkim vrijednostima.
U “Argou”, američki specijalci predanim, samozatajnim herojskim pothvatima spasavaju svoje građane. U filmu Ketrin Bigelou o likvidaciji Osame, povjerenje u Ameriku je evidentno, ali isto tako i u “Zvijerima južnih divljina” gdje se slavi pojedinac i ljubav za porodicu.
Nema više institucije očaja, posrtanja, preispitivanja američkih vrijednosti, kao što je Klint Istvudov “Djevojka za milion dolara”, koji je 2005, dobio četiri Oskara, ali nema više ni vulgarnog samopouzdanja, kao osamdesetih kad je u Bijelu kuću zasjeo Regan, pa se Amerika ogledala u “Rambu”, “Robokopu” i sličnim serijalima.
Ne slavi se više, nakon pada u krizu, pohlepa bankara iz Vol Strita. Brokeri i slični mešetari načekaće se dok se o njima počnu snimati filmovi. Ne, čini se da sad ulazimo u doba neke vrste samokritičnog optimizma, ponovnog povratka američkim vrijednostima, koji će pomoći da se ponovo zaljubimo u Ameriku.
Prosvjetiteljski filmovi koji mijenjaju stav publike
“Silver Lining Playbook” Dejvida Rasela je čudan film. Govori o muškarcu koji ima maničnu depresiju, i zaljubljuje se u očigledno neuravnoteženu ženu čija je dijagnoza nepoznata. Žanr je romantična komedija, u kojem dvoje „luđaka“ ima „pravo na ljubav“ u svijetu normalnih.
Teška psihička bolest kao i kod Hanekea prikazana je kao ekscentričnost vrijedna postojanja, a ne kao duševni pakao. Dakle, ponovo imamo prosvjetiteljske filmove koji će, sigurrno, za par godina, uticati i na generalni stav publike, javnosti, prema duševnim bolestima.
Ali, ipak se sve odvija u holivudskim šablonama, ili, je li bolje i tačnije reći u pretpostavkama američkih vrijednosti? Prije njih, nagradu za najbolju mušku ulogu 2002. godine dobio je Rasel Krou za “Beautiful Mind” Rona Haurda.
Znamo, u tom filmu junak je dobitnik Nobelove nagrade obolio od šizofrenije, ali simptomatično je da nisu za glavnog glumca izabrali nekog rahitičnog i ćelavog, nego super privlačnog Rasela Kroua. On je, zapravo, tipični američki junak, kauboj koji je pobijedio i ono što se smatra nepobjedivim, i koji je odjahao u zalazak sunca po Nobela i po Oskara.
Bonus video:
