U svom pisanju o francuskoj kulturi često izražavam divljenje inventivnosti u toj oblasti. Ovoga puta je u pitanju čuđenje. Možete li da zamislite kod nas jedan takav momenat: jedna žena decenijama praktikuje vrlo egzotične i ekstremne seksualne eksperimente, i o tome napiše i objavi knjigu - Seksualni život Katrin M. koja je postala medijski događaj ne samo u Francuskoj, nego i u svijetu?! Kod nas bi je vjerovatno kamenovali.
Ali knjiga je prodata u dva i po miliona primjeraka! Knjiga je izazvala oduševljenje kod jednog dijela publike, osobito ženskog svijeta. Kod nekih prilično surovu kritiku. Ali najinteresantnije je to što je intelektualna elita, u kojoj se autor i kreće, prihvatila knjigu kao vrstu eseja o tome šta predstavlja seks u životu žene.
Među časopisima i revijama u Francuskoj, a ima ih na desetine, mjesečni časopis Art press je jedan od rijetkih koji je u samoj žiži umjetničkih zbivanja. Štampan istovremeno na francuskom i engleskom jeziku, on je vjerovatno jedini te vrste sa internacionalnim sadržajem.
Art press je pravi aktuelni i kompetentni izvor informacija o važnim umjetničkim događajima u svijetu - od Pariza, Njujorka, Londona, pa sve do našeg Cetinja odakle su objavljeni zapaženi tekstovi o bijenalima. Uspjeh jednog časopisa, naravno, zavisi od uređivačke ekipe, a ponajviše od kompetentnosti i ugleda njegovog glavnog urednika, što je slučaj sa Katrin Mije koja je, ne samo glavni urednik, nego i njegov osnivač.
Ta šarmantna dama, jedan od najpoznatijiih umjetničkih kritičara u Francuskoj, komesar najpoznatijih evropskih i drugih bijenala, natkrilila je svoju slavu umjetničkog eksperta, objavivši knjigu Seksualni život Katrin M. Ona, koja je kulturnoj javnosti otkrila toliko slikara, ovoga puta je otkrila, odnosno, izložila u najintimnijoj formi svoje tijelo.
O toj se knjizi odmah počelo govoriti na najvišem medijskom nivou, od najpoznatijih listova do famozne književne televizijske emisije Bernara Pivoa. Jedno parisko pozorište je već postavilo na scenu tu knjigu, a vjerovatno će doći i do snimanja filma, a knjiga je do sada prevedena na preko trideset jezika. Uslijedila je i knjiga sa 32 fotografije njenog muža Žaka Anrika Legende Katrin M. u kojoj ju je prikazao potpuno golu.
Razgovarala sam sa Katrin Mije u njenoj redakciji o dvije njene ličnosti: onoj koju izlaže putem svojih tekstova i onoj koju izlaže u svojoj knjizi Seksualni zivot Katrin M. Ova prva pokazuje bogatu erudiciju iz oblasti umjetnosti, dok je ona druga nešto za šta mi Balkanci još nismo zreli: ona je imala moralne hrabrosti da se usudi da izloži kroz naturalistički opis, svoj doživljaj seksa...
Zamoljena da predstavi svoj časopis gospođa Mije je rekla:
"To je mjesečnik za umjetnost, uglavnom posvećen savremenoj umjetnosti, ali u njemu su važne i rubrike posvećene književnosti i filozofiji. Jedna od karakteristika našeg časopisa jeste da se u njemu piše i o ideologiji, o problemima u društvu, i čak o političkim stavovima.
Iz tih razloga mogu reći da ni u Francuskoj, ni u svijetu nema takvog časopisa. Zaista ste u pravu kad kažete da je to internacionalni časopis, koji izlazi istovremeno i na engleskom. To je zato što je sama umjetnost internacionalna, ima puno razmjena, i sam naslov je na engleskom, čime smo hteli da podvučemo njegovu internacionalnost."
Objavili ste knjigu kritika pod naslovom “Razotkrivanje kritičara umetnosti”. Hoćete li reći nekoliko riječi o likovnom kritičaru i kritici umjetnosti?
"Uloga kritičara je da bude posrednik, veza između umjetnika koji proizvode djela koja publika nije uvijek u stanju da prepozna i da dâ toj publici vrstu ključa da bi bolje shvatila i prihvatila djelo umetnika."
Koje kvalitete treba da ima kritičar?
"Da nema a priori. Mi živimo u vremenu kada angažovana kritika više nema smisla. Ja mislim da je stvaranje danas toliko raznovrsno. Angažovani kritičar je mogao da se angažuje kada su postojale određene umjetničke škole koje su branile precizne, ali i kontradiktorne ciljeve među umjetnicima. To više nije slučaj.
Likovni kritičar treba da obrati pažnju na sve što se danas stvara i da je u stanju da vidi nešto što mu izgleda čak i potpuno ekscentrično. Ne treba da ima predubjeđenja. Likovni kritičar bi trebalo da se ponaša pomalo kao psihoanalitičar, to jest, neko ko zna da sluša druge…"
Napisali ste i nekoliko knjiga, među kojima je Savremena francuska umjetnost. Biste li htjeli da kažete nešto o pravcima koji su obilježili francusku umjetnost i da spomenete neka imena. Jer poslije nadrealizma ih nije bilo…
"Kako da ne! Spomenuću među važnim pokretima nove realiste, Sezara, Armana, Iva Klajna. To je bio vrlo zanimljiv pokret jer su stvorili vrlo radikalna djela i, po mom mišljenju, neki od njih su bili takođe radikalni, ako ne još i više nego Amerikanci iz pop-arta. Mislim posebno na Sezara sa kojim sam dugo radila i kojega sam puno cijenila, i koji je stvorio mnogo radikalnija djela od svog američkog sabrata Džemsa Stajberlanda.
Zatim imamo Iva Klajna o kome sam napisala knjigu i koji je bio takva ličnost da je sve munjevito shvatao. Umro je, nazalost, vrlo mlad. Kao primjer možete uzeti svaki njegov gest, svako njegovo djelo i vidjećete kakav je uticaj ono imalo u decenijama poslije njega. Samo za nekoliko godina on je stvorio na vrlo koncentričan način djela koja su prihvaćena i nastavljena tokom deset, dvadeset, trideset godina.
Iz njegovih djela se mogu neprekidno crpsti koncepti koji se objašnjavaju način na koji se razvijala savremena umjetnost. Za mene je on ključna figura. Ima takođe ličnosti koje nisu imale tako veliki uticaj, ali koje su napravile vrlo snažna i originalna djela."
Hoćete li pomenuti neka velika imena umjetnika koje Vi volite, onih iz inostranstva?
"Nažalost, sada ima manje umjetnika koji dolaze iz inostranstva i koji ostaju u Francuskoj da žive. Neko koga mnogo volim jeste Dado. Dado je izuzetan slikar, on je stvorio remek –djela, čudo, nisam puno pisala o Dadu. (Pri kraju Dadovog života i ona i njen muž će se više zanimati za njega i objaviti tekstove u Art press-u.)"
Možete li govoriti o tome šta Vam slikarstvo pruža?
"Umjetnost vam daje mogućnost da vidite svijet na neočekivan način, niste do tog momenta imali šemu da nešto dešifrujete i odjednom umjetničko djelo vam pomogne da to nešto shvatite. U apstraktnoj umjetnosti sam otkrila da mogu da imam jednu vrstu iskustva vremena koje je potpuno različito od onog koje doživljavamo svakodnevno, ustajemo u toliko sati, trčimo na metro…
Jedna od funkcija apstraktne umjetnosti je bila da zaustavi vrijeme, i da pruži osjećaj vječnosti. Ta mi je umjetnost dala osjećaj zaustavljenog vremena. Do tada nisam znala da se vrijeme može osjetiti na taj način."
Vjerujem da su se Dado i Bejkon prilično primakli svojim idealima.
"Naravno. Što se tiče Bejkona, mislim da se on vrlo rano zatvorio u jedan izričit sistem i to čini da posumnjamo u iskrenost njegovog gesta od slike do slike. On je pronašao jedan način slikanja svojih figura i rasporeda tih figura po prostoru slike, ali u jednom dosta ranom trenutku, to se pretvorilo u sistem.
Dakle, on je pronašao nešto, i to više ne dovodi u pitanje, i novu figuru koju ima pred očima unosi u već pronađenu šemu i ta ga figura ne tjera da u nju posumnja. Zato imam izvjesnu rezervu prema Bejkonu, mada on ima slika koje su izuzetne."
Dado mi je govorio da je bio primoran da redovno mijenja galeriste zato što se mijenjao, a galeristi su željeli da on nastavi da radi onako kako je radio kad je prvi put izlagao kod njih…
"Da, jer su ljudi sigurni u ono što je već prihvaćeno. Istina je da je Dado uvijek nešto novo pronalazio, a ljudi se plaše novine."
U jednom trenutku se razvila oštra diskusija između onih koji su zastupali figurativnu umjetnost i onih koji su zastupali sve ostale umjetnosti, drugim riječima, između Vaših pristalica i pristalica Žana Klera, direktora Pikasovog muzeja?
"Polemisali smo upravo povodom definicije savremene umjetnosti. U stvari, Žan Kler je tradicionalista, neko ko misli da treba održavati tradicionalnu tehniku slikarstva i da svi ogledi sa novim materijalima i novim definicijama mjesta umjetnosti u društvu, bili bi samo jedan period koji se može staviti u zagrade.
On smatra da je vrijeme avangarde samo jedan trenutak u istoriji koji je završen i da mladi umjetnici treba da se ponovo povežu sa tradicijom koja se zaustavila lansiranjem avangardi. O tome smo polemisali, i ja smatram da treba da se sačuvaju iskustva avangarde."
Vidjela sam da ste objavili u Vašem časopisu njegov tekst o nadrealizmu, što znači da ste u dobrim odnosima, uprkos polemici.
"Ne, intelektualne debate ne smiju da naruše lične odnose među ljudima."
Vaš muž, pisac, Žak Anrik, književni je hroničar u Art presu. Koje mjesto zauzima literatura u njemu?
"Literatura zauzima važno mjestu u časopisu, jer među prvim saradnicima Art presa su bili pisci koji su pisali o umjetnosti, pozorištu, filmu, jer su oni prvi praktičari pisanja. U početku naš časopis je bio u uskoj vezi sa jednim drugim književnim časopisom koji je imao velikog uticaja u Francuskoj i koji se zvao Tel quel, u kojemu je jedan od saradnika je bio Žak Anrik, čiji prvi romani su objavljeni u kolekciji koja nosi istoimeni naziv.
I koji piše kod nas kao što piše i Solers. Solers je bio osnivač i glavni urednik Tel quela, došao je da govori na našu proslavu tridesetogodišnjice osnivanja časopisa. Ta se veza, dakle, nikad nije prekinula."
Maloprije ste pomenuli Solersa. Hoćete li nam reći još nešto o njemu?
"Solers je najrafiniraniji analitičar našega doba. Kroz njegove romane shvatamo najdublje mehanizme koji pokreću našu epohu. Solers je neko ko razmišlja i ko je u tradiciji filozofskog romana koji nam pomaže da shvatimao našu epohu, naše savremenike, on daje ključeve da ih razumijemo, sa takvom rafiniranom analizom kakvu niko danas ne posjeduje, nijedan sociolog, nijedan psihoanalitičar nema tako prodornu viziju svoga doba i svojih savremenika kao Solers."
Koga biste još pomenuli od pisaca?
"Među mlađim piscima spomenuću moju prijateljicu Kristin Ango. Ona je nešto sasvim suprotno od Solersa. Ona se služi svojim svakodnevnim životom, najbezazlenijim događajem da bi dala takve opise koji se tiču svih nas, tako da se svi mogu prepoznati u njenim romanima."
Neuhvatljiva savremena umjetnost Napisali ste knjigu o savremenoj umjetnosti. Recite nam šta je to savremena umjetnost? - Prvo sam napisala jednu manju knjigu na osnovu ankete postavljajući profesionalcima pitanje - šta podrazumijevaju pod izrazom savremena umjetnost? Odgovori su bili toliko proizvoljni i neuvjerljivi, ponekad i smiješni, jednom riječju nisu bili u stanju da daju definiciju moderne umjetnosti. Bilo je odgovora da je ona počela šezdesetih godina, što je smiješno, jer je to potpuno proizvoljno. Moj odgovor bi bio da je savremena umjetnost ona umjetnost koju savremeno društvo priznaje kao umjetnost, da je prihvata kao takvu. Ali, ta definicija ne odgovara ni estetskim, ni filozofskim kriterijumima. Savremenu umjetnost stvaraju ljudi koji pokušavaju da pronađu vrlo arhaične, religiozne rituale, a istovremeno ćete naći i ljude koji se služe najnovijim tehnološkim sredstvima za koje je jedno umjetničko djelo nešto virtuelno. Spektar je zaista širok.,
(Kraj u narednom broju ART Vijesti)
Bonus video:
