U prethodnom članku govorio sam o dva Rawlsova argumenta u prilog pravednosti progresivnog oporezivanja. Ovog puta želim da razmotrim valjanost najvažnijih libertarijanskih argumenata. U najširem smislu, libertarijanizam je teorija koja slobodi pojedinca daje prvenstvo nad drugim moralnim vrijednostima. U tom smo smislu svi libertarijanci, barem po nekom pitanju.
Ukoliko, recimo, smatrate da država ne treba da dodjeljuje zanimanja svojim građanima jer držite da je karijera stvar ličnog izbora, možete se s pravom nazvati libertarijancem. Shvaćen toliko široko, libertarijanizam je nezanimljiva doktrina i o njoj ovdje neće biti riječi.
Argumenti povodom oporezivanja>>>>
Sloboda i država
U užem i kontroverznijem smislu, libertarijanizam je teorija po kojoj su osnove distributivne pravde i političkog autoritera u slobodi pojedinca. Uz par dodatnih premisa (u zavisnosti od argumenta), libertarijanci zaključuju da je jedina opravdana država ona koja se minimalno upliće u živote građana i, posljedično, da je jedino niska proporcionalna poreska stopa pravedna. Libertarijanizam stoga pruža moralne razloge za neoliberalnu i uopšte desničarsku politiku povodom odnosa države i tržišta i preraspodjele društvenog bogatstva.
U posljednje dvije decenije, libertarijanizam ubira sve više sljedbenika među opštom populacijom (iako njegova popularnost opada u akademskim krugovima). Od Cato Institute i Heritage Foundation pa sve do momišićke ekonomske škole, politički uticaj libertarijanskog uma prisutan je na svim meridijanima. Libertarijanizam nije samo još jedna u nizu političkih teorija već i sredstvo kojim se opravdava unutrašnja politika velikog broja zemalja, uključujući i Crnu Goru. Zato je izuzetno važno uvidjeti slabosti i greške ove teorije.
Libertarijanski argumenti se mogu podijeliti u dvije grupe. Prvi su konsekvencijalističke prirode jer na osnovu pozitivnih posljedica slobodnog tržišta izvode zaključke o pravednosti ili nepravednosti nekog fiskalnog sistema i drugih javnih politika. Pod pretpostavkom minimalne intervencije države, argument kaže, slobodna aktivnost učesnika tržišne utakmice doprinijeće opštoj dobrobiti.
Veći dio stvaralačkog opusa austrijsko-britanskog ekonomiste i filozofa Friedricha Hayeka posvećen je odbrani slobodnog tržišta argumentima ovog tipa (najvažniji Hayekovi radovi su Put u ropstvo (Road to Serfdom, 1944), Poredak slobode (The Constitution of Liberty, 1960) i trotomna Pravo, zakonodavstvo i sloboda (Law, Legislation, and Liberty, 1973/76/79), sve u izdanju Chicago University Press). Hayek smatra da tržište proizvodi mnogo veću efikasnost od bilo kojeg oblika centralnog planiranja jer na tržištu postoji protok informacija o željama potrošača koji nijedan planer ne može da sakupi. Sistemom cijena, tržište omogućava usklađivanje tih informacija na mnogo efikasniji način od centralnog planiranja.
Bogaćenje bogatih
U sistemu neregulisanog tržišta „društvena pravda je iluzija“, čuvena je Hayekova misao. Govoriti o distributivnoj pravdi ima smisla samo u komandnoj privredi gdje se pravednost raspodjele navodno mjeri zaslugama. Kako je tržište jedino mjesto gdje zaista možemo uvidjeti zasluge svakog pojedinca, ono čemu treba da težimo nije pravda već tržišna efikasnost. Hayek ima u vidu efikasnost u smislu da su neki građani u boljem položaju u odnosu na ranije stanje stvari ali niko nije u lošijem položaju (ekonomisti takvu situaciju nazivaju Pareto efikasnom). Treba dodati da Hayek smatra da, pored poboljšanja pojedinačnog blagostanja, neregulisano tržište, skoro po pravilu, vodi povećanju političkih prava i sloboda.
Najveći problem s ovim argumentom nije u stavu o korelaciji između neregulisanog tržišta i povećanja prava i sloboda (svako upoznat s odnosom tržišta i sloboda u nekoj od skandinavskih zemalja shvatiće njenu besmislenost) već u ideji da distributivna pravda gubi svaki smisao u uslovima efikasne tržišne utakmice. Čak iako pretpostavimo da tržište uvijek vodi Pareto efikasnim rezultatima (što je poseban mit u koji, na svu sreću, mnogi ekonomisti više ne vjeruju jer su uvidjeli nerealnost aksioma na kojima počiva prva teorema ekonomije blagostanja), institucionalni sistem koji omogućava bogaćenje bogatih na uštrb siromašnih tako da dobrobit ovih potonjih raste hiljadama puta sporije u poređenju sa rastom dobrobiti ovih prvih očigledno je nepravedan.
Kako je objašnjeno u prethodnom članku, takav sistem je mehanizam za produbljivanje negativnih posljedica društvenih i prirodnih razlika koje su moralno proizvoljni činioci i stoga ne bi trebalo da utiču na ono što nam pravdom pripada. Razlog za progresivnu stopu nije u darivanju zaslužnih, kako Hayek pretpostavlja, već u ispravljanju posljedica moralno proizvoljnih činilaca.
Nozick smatra da svako ima ovlašćenje nad onim što posjeduje (da koristi, prodaje, itd.), pod uslovom da je to što posjeduje dobijeno na legitiman način
Druga grupa libertarijanskih argumenata počiva na ideji prirodnih prava. Po ovim argumentima, pojedinci imaju određena neotuđiva prava, uključujući i pravo na svojinu. Svako oporezivanje, sem onog potrebnog za minimalno funkcionisanje institucija koje štite slobodno tržište (poput pravnog i bezbjednosnog sistema), nepravedno je jer krši prirodna prava građana. Najpoznatiji savremeni argument ovog tipa dao je američki filozof Robert Nozick u knjizi Anarhija, država i utopija (Anarchy, State, and Utopia, New York: Basic Books, 1974). Nozick smatra da svako ima ovlašćenje nad onim što posjeduje (da koristi, prodaje, itd.), pod uslovom da je to što posjeduje dobijeno na legitiman način. Kako sa svojom imovinom možemo raditi što nam volja, distribucija može biti pravedna samo ako proizlazi iz dobrovoljne razmjene dobara i usluga. Parafrazirajući čuvenu Marxovu krilaticu, Nozick kaže da je pravedna raspodjela „od svakog kako odabere, svakome kako mu je odabrano“. Drugi dio ove rečenice je dvoznačan i ne treba ga shvatiti kao nagradu koju pojedinac pravdom zaslužuje već isključivo kao bilo koje distributivno ishodište nastalo slobodnom voljom učesnika tržišta.
Premda se ideja o apsolutnim pravima na privatnu svojinu kosi sa egalitarijanskim intuicijama, Nozick smatra da je ona opravdana fundamentalnijim moralnim principom tzv. samovlasništva (eng. self-ownership). Samovlasništvo je specifični filozofski pojam nastao da bi se objasnila jednostavna liberalna ideja da je svaki pojedinac potpuni vlasnik samoga sebe, svoga uma i tijela, svojih psihičkih i fizičkih talenata. Svako ima punu slobodu da odluči kako da upotrijebi svoje tijelo i um (da postane bokser, da se istetovira, da studira matematiku, itd.). Samovlasništvo je princip iz koga su izvedena prava na fizički i psihički integritet, te samim tim i princip kojim se objašnjava nemoralnost ropstva, silovanja, manipulacije i sličnih prisilnih radnji.
Samovlasništvo i svojina
Libertarijanci poput Nozicka smatraju da, pored prava na integritet, samovlasništvo povlači i pravo na svojinu. Nozick kaže da pojedinci na tržištu djelaju tako što upotrebljavaju svoje fizičke i intelektualne sposobnosti. Pošto su, po principu samovlasništva, oni vlasnici tih sposobnosti, sva dobra stvorena njihovom upotrebom mogu se i sama smatrati vlasništvom tih pojedinaca. Očigledan problem s ovim argumentom je u pretpostavci da tržišna razmjena nije ništa do mreža odnosa različitih individualnih sposobnosti. Tržišna razmjena uključuje i razmjenu dobara koja nisu stvorena ničijom aktivnošću.
Da bismo imali ovlašćenje nad onim što ostvarimo na tržištu, nije dovoljno da smo vlasnici nas samih već i legitimni vlasnici dobara koja posjedujemo
Primjerice, neko zemljište moguće je unaprijediti pretvaranjem u obradivo ili izgradnjom stambenog objekta ali samo zemljište, u najvećem broju slučajeva, nije stvoreno ničijom aktivnošću. Ono je postojalo mnogo prije samih ljudi. Štaviše, svako dobro stvoreno je od nekog prirodnog materijala. Dakle, svojina se ne može opravdati pitanjem da li proističe iz samovlasništva već na koji je način zadobijena. Da bismo imali ovlašćenje nad onim što ostvarimo na tržištu, nije dovoljno da smo vlasnici nas samih već i legitimni vlasnici dobara koja posjedujemo.
Nozick je svjestan ovog problema. On tvrdi da je jedini način da saznamo da li je neko dobro prisvojeno na legitiman način jeste da razmotrimo istoriju prisvajanja tog dobra. Istorija prisvajanja je bitna jer, ukoliko prvobitni vlasnik nije imao pravo da prisvoji neko dobro onda nije imao ni pravo na prenos tog dobra nekom drugom, pa ni taj novi vlasnik nema pravo na prenos nekom trećem i tako dalje.
Međutim, istorijska je činjenica da su sva, ili skoro sva, početna prisvajanja nastala silom. Libertarijanci su ovdje u procjepu. Ako, poput Nozicka, smatraju da pûka sila ne legitimiše prisvajanje dobara, onda se moraju saglasiti sa činjenicom da je redistribucija dobara neminovnost. Drugim riječima, Nozickov argument vodi suprotnom zaključku od željenog: ako se slažete s Nozickovim idejama o početnom prisvajanju i prenosu vlasništva, morate zaključiti da pravda zahtijeva radikalnije oporezivanje. S druge strane, ako, poput američkog ekonomiste Murraya Rothbarda i filozofa Jana Narvesona idete glavom o zid i tvrdite da sila legitimiše prisvajanje dobara, onda ne možete imati ništa protiv prisilne zapljene i preraspodjele bogatstva. Koji god put da odaberu, libertarijanci nemaju valjani argument u prilog održanju niskih poreza tamo gdje su trenutno sprovedeni.
“Lokovski uslov”
Postoji li istorija prisvajanja dobara koja bi bila saglasna sa libertarijanizmom? Nozick tvrdi da bi to bilo prisvajanje dobara po tzv. lokovskom uslovu (eng. the Lockean proviso), principu koji nosi ime po engleskom filozofu Johnu Lockeu koji ga je prvi formulisao. Princip kaže da svako može prisvojiti ničije dobro (npr. zemljište) pod uslovom da za druge ostavi „dovoljno i isto tako kvalitetno“ od tog dobra. Nozickovo tumačenje lokovskog uslova je specifično. Nozick ističe da lokovski uslov traži da ničiji materijalni položaj ne bude pogoršan nečijim prisvajanjem nekog dobra. Pogoršan u odnosu na što? U odnosu na situaciju u kojoj se taj pojedinac nalazio prije prisvajanja datog dobra, tvrdi Nozick.
Nozickovo tumačenje lokovskog uslova je problematično iz nekoliko razloga. Prvo, lokovski uslov dozvoljava Pareto neefikasne distribucije, noćne more kapitalista. Vaše prisvajanje dobra može učiniti svakoga boljestojećim iako, u odnosu na moje prisvajanje tog istog dobra, ono može biti inferiorno. Dobrobit za sve može biti veća ukoliko ja prisvojim to dobro prvi. Zašto je činjenica da ste vi došli prvi moralno značajna? Drugo, zamislite da se ne snalazite na tržištu i da ćete umrijeti od gladi. Lokovski uslov ne traži da kada ja prisvojim neko dobro time učinim da vaš materijalni položaj bude bolji već samo da ne bude gori. Drugim riječima, sa stanovišta libertarijanske pravde, sve je u redu ukoliko umrete. Treće, zašto biste uopšte prihvatili ideju da su određena dobra ničija i da bivaju vlasništvo onoga ko ih prvi ugrabi? Zašto ne pretpostaviti da svi ljudi imaju jednaka prava na prisvajanje nekog dobra (što je originalna Lockeova ideja)? Libertarijanizam je, stoga, neopravdana doktrina čak u uslovima idealnog prisvajanja i prenosa dobara.
Libertarijanci imaju još jednog, doduše potonjeg, džokera u rukavu. Oni se mogu pozvati na stari desničarski argument da progresivno oporezivanje podstiče boljestojeće građane da rade manje, što u krajnjem, vodi lošijem položaju lošestojećih građana. Progresivno oporezivanje stoga treba izbjeći. Ovo je izuzetno popularan premda neodrživ argument. Zašto je neodrživ možete saznati sljedećeg puta.
Bonus video:
