Priča o Ružici i Todoru, najljepšoj đevojci i momku sa Durmitora, sa pravom se može porediti sa onom o Romeu i Juliji.
"U davna pradavna vremena"... pričala je jedna baka iz Uskoka svojim unučadima, praunučadima, snahama i odivama legendu o dvoje mladih čobana, najljepših na katunu Dobri do. Ružica kao vila lijepa, Todor i lijep i kršan-kao Durmitor.
Gledale vile sa durmitorskih visova pjesmu i igru durmitorskih čobana na najpoznatijem katunu. I zagledale se u Todorovu ljepotu a Ružici zavidjele. Mislile su da nema veće ljepote od vilinske. Igrale oko njega kolo, bez uspjeha, jer se Todor zagledao u Ružicu, za njega jednu jedinu.
Ljute na njega smisle osvetu. Kad su čobabani pospali prikrale su se Todoru i na krilima ga odnijele visoko i baciše niz liticu. Osvanulo jutro čobani vide da Todora nema. Tražiše ga i mrtvog nađože podno litica Durmitora, tamo gdje je danas katun, po njemu nazvan Todorov do.
Žale najljepšeg među njima durmitorski čobani. I spremiše osvetu. Od čobanskih štapova napraviše stepenice. Uz njih do vila kojima su na spavanju odsjekli kose. Osvetiše Todora jer vila bez kose ne nosi tu titulu.
Ružica ga nije prežalila. U velikom bolu za svojim odabranikom otišla je daleko, na Sinjajevinu gdje je za svagda ostala. Taj katun prozvaše Ružica. I kad se začuju čudni planinski zvuci, i danas se kaže, da to Ružica tke pokrov za Todora.
Bonus video:
