Krsto Papić, jedan od vodećih autora hrvatskog filma, umro je u Zagrebu u osamdesetoj godini.
Kako prenosi Večernji list, glavni kvalitet njegovog rediteljskog rukopisa bili su sirovost i oporost, potpuno suprotni prenapregnutosti većine djela bivše hrvatske i ex-YU kinematografije u svim njenim razdobljima.
Jedan je od predvodnika tzv. hrvatskog autorskog filma, generacije (Babaja, Berković, Vrdoljak, Radić…) koja je u drugoj polovini 1960-ih i početkom 1970-ih već započeto odvajanje domaćeg filma od uhodanih kanona bivše socijalističke kinematografije i pripadajućih im temama oblikovala u zreli umjetnički val.
U tom razdoblju nastaju njegova najznačajnija filmska djela „Lisice“ (1969) i „Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj“ (1973), ali istovremeno Papić jednako značajno, ako ne i značajnije, bilježi uspjehe dokumentarcima „Kad te moja čakija ubode“ (1969), „Čvor“ (1969), „Nek' se čuje i naš glas“ (1971), „Mala seoska priredba“ (1972) i drugima u kojima razgolićuje manje glamourozne strane života u bivšem sistemu
Papić je rođen u Vučedolu, u Crnoj Gori, 7. decembra 1933. godine. U Zagreb je došao na poziv Veljka Bulajića (manje je poznato da su njih dvojica rođaci iz prvog koljena) kojem je asistirao na filmovima „Voz bez voznog reda“ i „Uzavreli grad“. Debitovao je kao reditelj omnibusom „Ključ“ (1965), a prvi samostalni dugometražni projekt bio mu je film „Iluzija“ iz 1967. godine.
Nakon svog najznačajnijeg autorskog razdoblja napravio je stilski odmak prema filmovima naglašenije žanrovske orijentacije (npr. fantastika u „Izbavitelju“) ili nešto populističnijih tema kao što je bila „Tajna Nikole Tesle“ (1980).
Ali u slučaju ovog potonjeg filma, koji s kritičnijeg stajališta ne kotira posebno u njegovoj filmografiji, nekoliko je minuta fantastičnog dokumentarnog uvoda bilo sasvim dovoljno da ukažu na talenat starog majstora koji iz nekog razloga taj dio svoje autorske posebnosti tretira kao fusnotu.
Papićeva uloga ponovno je postala vrlo značajna na prelasku iz bivše države u novu. Njegov veliki kinohit „Život sa stricem“ (1988), praktično je ispratio hrvatski film iz ex-YU kinematografije, a onda ga tri godine kasnije „Pričom iz Hrvatske“ (1991) uveo u njegovo novo stanište koje za domaći film, ali ni za Papića samog više neće biti ni izdaleka tako plodno.
„Priča iz Hrvatske“ nije naišla na osobito povoljne reakcije kritike, a uprkos tome što je sadržavala prvu glasniju primjedbu na račun političkog konvertitstva, tada aktualnog preoblačenja odijela i transformacija drugova u gospodu, jedan je od prvih filmova nove kinematografije na kojem će se još dugo brusiti dilema: je li za umjetničku higijenu bolje kada se društvo kritizira jezikom aluzija i metafora ili je s novostečenom slobodom govora potrebno tražiti neke suptilnije načine izražavanja od izravnosti koju nova država dopušta?
Od tada je Papić, reditelj nevelike filmografije od svega deset igranih filmova u gotovo 40 godina, snimio još tri filma: komediju „Kad mrtvi zapjevaju“ (1999), fantastiku „Infekcija“ (2003) i najnoviji „Cvjetni trg“ (2012), mafijašku dramu koju je prikazao ljetos u Puli, ali skorašnju zagrebačku premijeru i početak distribucije, nažalost, nije dočekao.
Galerija
Bonus video:
