Posjetu jednom manastiru prije nekoliko godina pamtiću po savjetu monaha djevojci koja je pitala kako da prestane da plače. On joj je toplo rekao “Plači, to je dobro, tako čistiš svoju dušu”. Tek na studijama psihoterapije ove za mene kontradiktorne riječi su dobile smisao.
Tuga je gorka, ali tuga je i slatka. Da li vam se desilo da nekada, a sigurna sam da jeste, kada čujete neku divnu melodiju zaplačete, jer vam je toplo oko srca i cijelo biće vam treperi od radosti? Ili, kada gledate neku završnu špicu ljubavne scene zaplačete i nije vam jasno da li je to tuga ili sreća.
Nama su potrebna ta emotivna pražnjenja. Nažalost, mnogi negiraju tugu i na psihoterapiji često nailazim na te slučajeve. Žale se na nesanicu, osjećaj praznine, nedostatak radosti, depresiju.
Imaju dobar brak ili vezu, djecu, posao, ali ništa ih to ne dotiče, kao da su anestezirani uznutra. Obično ne znaju razlog zašto se tako osjećaju. To su sve znaci potisnute tuge.
I obično je vezana za gubitak voljene osobe: roditelj, brat ili sestra, prijatelj, a može biti i abortirano dijete. Iz nekog razloga zaustavljaju normalan proces tugovanja. Tada su tješili druge i blokirali bol i plač.
Tuga je ostala zaglavljena unutar tijela i gubi se ogromna količina psihičke energije koja kao brana zaustavlja bujicu tuge da izađe vani. Zato se osjeća slabost, gubitak zadovoljstva i punoće, jer bol zauzima prostor iznutra sve više i više.
To se dešava onim osobama koje smatraju da treba uvijek da budu jake i da je tuga slabost. Obično su ovo uvjerenje i ponašanje naučili u porodici, identifikujući se sa jednim od roditelja koji je bio takav.
Obično muškarci potiskuju tugu, ali danas je to jako prisutno kod žena. To je u suprotnosti sa ženskom prirodom i otuda i ozbiljnost ovog problema. Ali, kako uvijek postoje dvije strane medalje, to je ujedno i šansa da se prizna to osjećanje koje je godinama bilo negirano.
I tada te ’’budi jak’’ osobe postaju mekše, emotivnije i življe u svakom smislu. Gubitak drage osobe je najveći stres i trauma i rijetki su oni koji prođu bez ožiljka.
Potrebno je “emocionalno razvezivanje” od izgubljene osobe. Tek tada je osoba spremna da se adaptira na nove životne okolnosti i ponovo poveže sa partnerom i bliskim osobama. Svako osjećanje ima svoju svrhu pa i tuga.
Bez nje ne bilo poezije, uzvišenih djela književnosti i drugih grana umjetnosti.
Ima jedna budistička poslovica koja kaže: ’’Naša srca i treba da budu slomljena, da bi bila voljena’’.
Bez tuge ne bi bilo empatije, a bez empatije ne bi bilo ljubavi.
Pitanja za našu saradnicu možete poslati na
e-mail ljubavni.odnosi@gmail.com
Da li Narcis može da nauči da voli?
Pitanje: U prošlom broju ste pisali o narcisima. Ja sam u vezi sa jednim. Sad mi je lakše da ga razumijem. Ali mene zanima da li su oni u stanju da se promijene i da nauče da pokažu ljubav? Ana
Odgovor: Narcis je najčešće doživio izdaju ljubavi još kao beba ili malo dijete (npr. rođenje brata ili sestre). On je tada zaključio: Ja znam kako je biti bezuslovno voljen, ali ja znam kako je kada to izgubiš i biram da živim bez ljubavi. Ostaje mu da voli jedinu osobu koja ga neće napustiti, a to su oni sami. Potrebno je da povrate povjerenje u ljubav i da je bezbjedno voljeti. Često izluđuju osobu sa kojom su u vezi, tržeći od nje nemoguće stvari i to im je dokaz ljubavi: ’’Ako me toleriše ovakvog nemogućeg, to znači da me voli”. Potrebno je dosta truda i nježnosti, posvećenosti da bi vam se otvorili. Nemojte biti korektivna mama, to ne vole nikako. Pohvalite svaki pomak u iskazivanju njegove naklonosti i sentimentalnosti, makar on bio i banalni. Mora da nauči da pruža ljubav, a ne samo da dobija. Morate ga učiti tome strpljivo i nježno. A to bi bila ujedno i vaša lekcija, jer morate da naučite da dobijate, a ne samo da dajete. Zato ste se i spojili zar ne?
Bonus video:
