Like medicine, (architecture) must move from the curative to the preventive. Cedric Price
Evo ispade, na pravdi Boga istinoga, da je u napaćenim dušama nekih ovdašnjih arhitektica - mnogo mladih, mnogo slatkih - do posljednje ure tinjala nada da će crnogorska postavka na XVI Međunarodnoj izložbi arhitekture - Bijenale u Veneciji 2018 - ponuditi nekakva ad hoc rješenja (nerješivih) problema koji desetljećima, poput zle kobi, pritiskaju naš napaćeni prostor - naš slobodni prostor, preciznije.
A kako su očekivana rješenja definitivno izostala - na stranu što nikada nisu postojale nikakve naznake da bi ovaj projekat predstavjanja Crne Gore na Bijenalu arhitekture mogao otići u pravcu potrage za nekakvim rješenjima - niko nije pominjao ni Dom revolucije u Nikšiću, ni Solanu u Ulcinju - arhitektice su ipak konstatovale da ih je Sonja Radović Jelovac - kuratorka crnogorske postavke - razočarala (unekoliko).
Razočarala?!
Daleko od toga da mi je namjera da branim gospođu kuratorku i njenu postavku - jer tu i nema što da se brani - namjera mi je, zapravo, da pokušam da odbranim mlade arhitektice od njih samih - vas, drage moje, od vas samih - jer ste mnogo mlade, mnogo ste slatke i mnogo ste mi drage.
Šalu na stranu, svi znamo na kojem nivou funkcioniše crnogorska arhitektonska misao - na istom nivou na kojem funkcioniše i crnogorska arhitektonska praksa, otprilike - misao je, da se razumijemo, neodvojiva od prakse - ali ispade da sam vrlo sklon, unatoč svemu, da vrlo često prenebregnem tu spoznaju. Biće da je razlog tome u mojoj beskrajnoj (bezrazložnoj) vjeri u ljude - pogotovo u žene i u žensku intuiciju. A biće i da često, prečesto, gotovo uvijek, polazim od pretpostavke da se neke stvari podrazumijevaju - i baš to mi se često, prečesto, gotovo uvijek obije o glavu - na ovaj ili na onaj način. Ako je neko u posjedu diplome arhitektonskog fakulteta - čak i AF PG diplome - valjda se podrazumijeva da je taj neko svjestan da (bi trebalo da) konstataciji uvijek prethodi makar i površna analiza toga nečega na što se konstacija odnosi - uz nužnu opasku da konstatacija, ako nije javno iznijeta, i nema neki legitimitet. Ne govorim o arhitekturi - govorim o opštoj kulturi.
Na stranu i izuzetan trud gospođe Tanje Piperović - i njezina, u svakom pogledu izvanredna emisija o crnogorskom paviljonu na XVI Međunarodnoj izložbi arhitekture - Bijenale u Veneciji 2018. Ako niste pogledali tu emisiju, molim vas - sve vas - da je pogledate - i da prije izricanja bilo kakvih konstatacija o crnogorskoj postavci vrlo pažljivo poslušate što ti ljudi govore. Poslije te emisije ćete tačno znati o čemu se tu radi - biće vam jasno što stoji iza naše postavke i koje su bile namjere kuratorke i cijele ekipe koja stoji iza projekta predstavljanja Crne Gore na Bijenalu arhitekture - a samim tim će i vaše eventualne konstatacije biti validnije. Emisiju imate na Facebook stranici Montenegrin Pavilion - La Biennale di Venezia.
Dakle, prije bilo kakvih zaključaka, ne bi bilo zgorega da ipak stavimo prst na čelo i da se zapitamo: imamo li mi pravo, poslije svega što je prošlo mimo nas - poslije svega što se mimo naše volje desilo u ovom našem prostoru, a prije svega što će se mimo naše volje desiti u tom istom našem prostoru - da vjerujemo u rješenja koja bi isključivala angažman svih nas - i nas koji se, na ovaj ili onaj način, bavimo tim prostorom, po definiciji, i nas kojima taj prostor pripada i na koji imamo neotuđivo pravo.
Ne postoje rješenja koja bi, za razliku od problema, bila generisana mimo nas. U to ime, suština ovogodišnje crnogorske postavke u Veneciji bi bila, ako mene pitate, upravo u ukazivanju na princip rezilijentnosti (podsjetimo se naslova naše postavke: Emerging Resilience/ Reimagining Voids through Sharing Values), kao jedan od mogućih principa na kojima bi se mogli temeljiti budući modeli i strategije prostornog razvoja Crne Gore. Ni manje ni više od toga.
Hoću da kažem da mi je na otvaranju crnogorske postavke baš nedostajao gospodin Pavle Radulović, ministar održivog razvoja i turizma - ali to je neka druga priča koja može, ali i ne mora imati veze sa ovom - što opet zavisi od nas, a ne od ministra.
Što se tiče same postavke, rekao bih, za početak, da je vrlo odmjerena - do samih granica eteralnosti - i apsolutno je distancirana od kvazi-narativa - što su, treba priznati, jedinstveni i vrlo poželjni kvaliteti koje nijedna prethodna crnogorska arhitektonska postavka u Veneciji nije imala - čak ni u naznakama. Ako sa jedne strane imamo taj nesumnjivo feminini senzibilitet - tu femininu osjećajnost - la sensibilità femminile, kako reče kuratorka - a sa druge strane insistiranje nazovi-struke na rješavanju problema koji se odnose na naš prostor - na rješavanju problema o kojima niko pametan ne želi da govori javno - onda sam vrlo sklon, sa svoje strane, da dam prednost gospođi Radović Jelovac.
To što dočekuje posjetioca-namjernika kad nogom stupi u naš prostor u Veneciji - kad stupi u Palazzo Malipiero - piano terra - to nije mnogo više od zagonetne melodije koja dopire iz nekog venecijanskog palaca - melodije koju je taj isti posjetilac čuo desetak minuta ranije, negdje u prolazu. Naša postavka nije mnogo više od zagonetnog mirisa koji je odnekud donio blagi povjetarac - brezza di terra - ili od neke rečenice koju ste čuli u prolazu, rečenice koja je vrlo precizno zaokružila vaš slijed misli u tom trenutku, ili od načina na koji je mlada arhitektica, gore u Đardinima, bacila drugoj pomorandžu - ili od bilo čega što će vas fascinirati u Veneciji. Hoću da kažem da je naša postavka vrlo ugodan doživljaj - i to na neki lak, venecijanski način. Naglasak je, naravno, na jednostavnosti - na toj ležernoj sofisticiranosti koja prije intrigira nego što poziva...
OK, ne ide se u Veneciju sa teškim pričama. U Veneciji možete računati, u najboljem slučaju, na vrlo malo prostora - jer je prostor strahovito skup - i na nekih minut ili dva pažnje - jer je konkurencija strahovita. Teške priče, po samoj prirodi stvari, zahtijevaju temeljitu eleboraciju - mnogo prostora i još više vremena - tako da teške priče treba ostaviti doma. U Veneciji se cijeni osmjeh - a zatim i smislen, brz, lak i nadasve prirodan potez...
Edvin Hitkot (Edwin Heathcote) kaže da je Bijenale arhitekture vitrina u koju se pohranjuje (gomila) arhitektonska teorija i praksa - arhitektonska kultura, u najkraćem - i dodaje da Bijenale nije ništa drugo do prilika da se arhitektura obrati samoj sebi - a zatim i da pokuša da uspostavi relacije sa širom publikom (što nikako nije imperativ, naravno). Bijenale je, kaže Hitkot, “mjesto opterećeno tenzijama - između htjenja da se bude društveno angažovan i koristan i duboke potrebe za najbesramnijom samo-promocijom”.
Nadovezao bih se na Hitkotove konstatacije - koje su se, konkretno, odnosile na Bijenale arhitekture 2016. godine (Alejandro Aravena, Reporting From the Front) - konstatacijom da se na Bijenalu arhitekture ove godine nije u tolikoj mjeri osjećala potreba da se po svaku cijenu bude angažovan. Biće da su prošla ta herojska vremena. Podrazumijevajuća potreba za besramnom samo-promocijom se jeste osjećala - ali ne presudno - ni izbliza koliko se osjećala razoružavajuća potreba - i u Arsenalu i u Đardinima - da se postavkama pored te intelektualne, da ne kažem teorijske težine, doda i malo poezije...
A u domenima poezije crnogorska postavka funkcioniše...
OK, nastavak u nekom od narednih brojeva...
Bonus video:
