Ako na prvi pogled djeluje da su Balkanci većinom nezainteresovani za odluke koje u njihovo ime donose političari, oni zapravo ne vide način da nešto mijenjaju unutar postojećeg sistema, smatra bosansko-hercegovački književnik Muharem Bazdulj.
"Bunt bi morao biti artikulisan, da se zna šta se hoće i kako se to hoće"
Bazduljeve kolumne svake nedjelje obraduju čitaoce najpoznatijih novina i portala na ex-Yu prostorima, a njegove kratke proze su uvrštene u čuvene antologije The Wall in My Head i Best European Fiction 2012.
Dok je kao dobar poznavalac političkih i društvenih fenomena u intervjuu za „Vijesti“ govorio o odnosima Balkanaca prema vlasti, nije odolio da se „hašekovski“ našali. „Oni ne vide šansu za umjereni napredak u granicama zakona“, kaže ovaj rođeni Travničanin i dodaje:
“Otud apatija i otud ideja da je protest jedina mogućnost promjene, mada se i ona u konačnici najčešće pokaže kao lažna.“
Pošto pominjete proteste, a Slovenci su se nedavno žestoko organizovali protiv svojih političara, zanima me kako Vi gledate na takav vid građanskog bunta i može li se očekivati da se demonstracija proširi na ostale ex-Yu zemlje?
"Ne mislim da stihijski bunt sam po sebi može napraviti neku promjenu vrijednu pažnje. Bunt bi morao biti artikulisan: da se zna šta se hoće i kako se to hoće. Mariborski slučaj je tu jako dobar primjer: ljudi su htjeli da gradonačelnik ode i on je otišao. Imajući u vidu kakva se godina najavljuje, u ekonomskom, ali ne samo ekonomskom smislu, nije nerazumno očekivati pojavu demonstracija i jugoistočno od Slovenije".
U Crnoj Gori su prvu polovinu 2012. obilježili građanski protesti koji su poslije pola godine utihnuli. Kako je moguće da se bunt i nezadovoljstvo tako brzo gase?
"Iako sam pratio medijski izvještaje, a i pričao o tome s nekim znancima u Crnoj Gori kad sam proljetos bio u Podgorici, ne znam zapravo dovoljno ni o početku ni o završetku te serije protesta da bih nešto previše o tome spekulisao.
Generalno ne mislim da se bunt i nezadovoljstvo lako gase, ako nisu fingirani. Moguće je, međutim, razočaranje kad se uvidi da se do promjena, naročito suštinskih, ne dolazi lako".
Je li politika koju vode domaći političari udaljena od građanina i odvojena od njegovog života? Može li i to izazvati bunt?
"Da, to i jest jedan od razloga za ulične proteste kao “glas vapijućih u (digitalnoj) pustinji“. Pjesnik Filip Larkin je negdje primijetio da svaka epoha ima svoje privilegovane profesije, srednji vijek je imao popove, u jednoj fazi to su bili univerzitetski profesori, a sada, očito, političari. Njihov cinizam prema građanima u velikoj mjeri i potiče od intenziteta te privilegovanosti".
Ako kažete da su političari privilegovani, da li kod Balkanaca postoji svijest o tome da su oni tu zbog njih, a ne obrnuto?
"Nisam siguran koliko je nepostojanje te svijesti, konkretno vezane za Balkan kao regiju. Ima takve političke neprovijećenosti u raznim djelovima svijeta. Čini mi se, međutim, da je ta svijest generalno sve prisutnija i na Balkanu, i drugdje".
Ako je tako, zašto ih ne kažnjavaju na izborima? Njeguje se podanički mentalitet, ili ih možda vezuju sitni interesi?
"Pa ponegdje ih i kažnjavaju. U većini balkanskih zemalja, demokratska dinamika nije pretjerano drukčija od one uobičajene: malo vladaju lijevi, malo desni, tačnije rečeno, malo lijevi centar, malo desni centar.
To, naravno, ne znači da nema podaničkog mentaliteta, samo što ni u tom smislu nema pretjerane dosljednosti, osim u podilažanju aktuelnim moćnicima, kakvi god bili".
Kakvo Vi uopšte ocjenjujte politiku koju posljednje dvije decenije u Crnoj Gori vode isti ljudi?
"Ne ulazeći ovdje uopšte u to kakvi su to ljudi – o nekima od njih sam drugdje uostalom već pisao – samo po sebi je neobično da se vlast u bilo kojoj nominalno demokratskoj državi ne mijenja preko dvadeset godina. Smisao demokratije jest, između ostalog, u smjenjivosti vlasti".
Nedavno ste kazali da u BiH ništa ne valja i neće biti bolje, ali ni puno gore. Je li takva situacija i sa ostalim zemljama bivše Jugoslavije?
"Ne do kraja. U ostalim zemljama nastalim raspadom bivše Jugoslavije barem ponešto, rekao bih, valja. Ako ništa, te države funkcionišu bez najdirektnijeg stranog tutorstva".
Da je ovo zaista "trusno tlo" pokazuju nam svakodnevne salve mržnje koju ljudi iskazuju zbog događaja poput oslobađanja Gotovine, Haradinaja...Što nam to govori?
"Govori da ni poslije sedamnaest godina nakon završetka rata, sjećanje na rat predstavlja, paradoksalno, jedno od ključnih (dnevno)političkih “goriva“. Govori nam takođe da je iluzorno bilo očekivati da će neka međunarodna instanca pisati istoriju koju će svi bespogovorno da prihvate".
Da li postoji išta što ukazuje da ovaj narod može naprijed?
"Ako i ima nečeg što na to ukazuje, drugim riječima ako ima nade, ona dolazi “odozdo“. Takozvane elite, i nacionalističke, ali ništa manje i one što se hvataju da su “alternativne“ neizlječivo su licemjerne i konformističke.
Hoće li „približavanje Evropskoj uniji” išta promijeniti? Kakav je Vaš pogled na integracije od kojih Balkanci očito imaju velika očekivanja?
Iz Evropske unije – barem dosad – još nijedna zemlja nije izišla, mada je to teoretski moguće. Već i to, mislim, dovoljno jasno govori da je riječ o “klubu“ koji svojim članovima osigurava značajne benefite i privilegije.
Problem je, međutim, ako se ulazak u EU počne doživljavati kao nekakva čudotvorna panaceja, lijek za sve, ostvarenje utopije".
Što se ulaskom u EU, prema Vašem mišljenju, mijenja u životu jednog običnog građanina koji sad živi od 300 eura mjesečno?
Ne mijenja se ništa preko noći. Ali eventualno se stvara mogućnost da taj obični građanin zarađuje više, odnosno da im i kamate za kredite ne budu višestruko veće nego u zemljama članicama EU".
Biografija
Muharem Bazdulj je rođen u Travniku 1977. godine. Pisac je, prevodilac i novinar.
Dosad je objavio desetak knjiga, među kojima su zbirke priče „Druga knjiga“ i „Čarolija“, romani „Tranzit, kometa, pomračenje“ i „Sjetva soli“ te knjiga izabranih kolumni „Filigranski pločnici“. Književne i publicističke tekstove je objavljivao u časopisima i listovima: Abraham, Dani, Iza, Lica, Oslobođenje (Sarajevo); Kolaps (Mostar), Divan (Travnik), Reporter (Beograd–Banjaluka), Vreme (Beograd), Novi Omanut, Pontes, Zarez (Zagreb), Bal Canis (Ljubljana), Forum, Naše Pismo (Skopje), World Press Review (Njujork).
Knjige su mu prevedene na engleski, njemački i poljski, a pojedine priče i eseji na još desetak jezika. Sa engleskog je prevodio poeziju V.B. Jejtsa i prozu Pola Ostera. Član je uredništva časopisa za teoriju, kulturu i vizualne umjetnosti Tvrđa (Zagreb). Živi u Sarajevu.
Bonus video:
