Nedavno se crnogorska javnost s pravom zgrozila šovinističkim stavovima koje je na svojoj Fejsbuk stranici nesmotreno objavio g. Agron Camaj, savjetnik u Ministarstvu kulture Crne Gore. Slučaj g. Camaja naravno nije izolovan, niti je crnogorsko društvo jedino u kojem se takve stvari dešavaju. Govor mržnje je sveprisutni fenomen javnog diskursa, kako u tranzicionim tako i u društvima sa demokratskom tradicijom.
U osudi govora mržnje postoji većinska saglasnost, nerijetko i onih koji njegovo postojanje žele opravdati vrijednošću neograničene slobode govora. Ovakve, naizgled neuskladljive intuicije, navode na pitanje da li govor mržnje treba pravno sankcionisati? Drugim riječima, da li postoje valjani razlozi za krivično ili prekršajno gonjenje onih koji ispoljavaju govor mržnje u javnosti? (Pod govorom mržnje se podrazumijeva usmeni, pisani, štampani, naslikani itd. medij čiji sadržaj omalovažava pojedinca ili grupu na rasnom, etničkom, klasnom, rodnom, seksualnom, religijskom, i sl. osnovu.)
Tužilaštvo se bavi Facebook statusima Agrona Camaja >>>
Izuzev SAD, gdje je govor mržnje zaštićen prvim amandmanom, svaka liberalno-demokratska država posjeduje zakone, zakonike ili odredbe u cilju njegovog sankcionisanja. Ipak, ovaj podatak ne daje odgovor na naše pitanje.
Iz činjenice da je govor mržnje zabranjen u većini ili svim državama ne slijedi nikakav zaključak o opravdanosti tih zabrana. Za to nam je potreban zaseban teorijski argument. U ovom tekstu želim da pokažem da je, uprkos uvriježenom mišljenju, veoma teško, ako ne i nemoguće, naći valjane razloge za pravno sankcionisanje govora mržnje.
Izuzev SAD, gdje je govor mržnje zaštićen prvim amandmanom, svaka liberalno-demokratska država posjeduje zakone, zakonike ili odredbe u cilju njegovog sankcionisanja
Međutim, govor mržnje često ne podstiče niti uzrokuje ovaj vid štete. U većini slučajeva, jedina šteta govora mržnje je uvreda i emocionalna uznemirenost koja je prati. Kada je 1987. američki umjetnik Andres Serrano objavio provokativnu fotografiju Popišani Hrist (Piss Christ), a 2005. danski dnevni list Jyllands-Posten karikature proroka Muhameda koje ga prikazuju kao bombaša samoubicu, hrišćani i muslimani su imali identičan zahtjev: zabraniti pomenute radove jer su uvredljivi po njihova vjerska osjećanja.
Popišani Hrist
Muhamed je čest junak stripova francuskog nedjeljnika Šarli Ebdo
Premda su karikature pratili i nasilni incidenti, niti su one ni Serranova fotografija bile zabranjene.
Nasilne posljedice sa strane, ako su nečija osjećanja povrijeđena onim što kažete, da li je to dovoljan razlog da budete zakonski ućutkani? Mill smatra da nije. Nesumnjivo je da je povreda osjećanja mjerljiva jer nerijetko izaziva neželjene psihičke i somatske reakcije, poput stresa, ali, uprkos tome, Mil smatra, ona ne može biti sankcionisana principom štete. Problem sa zabranom takvog oblika štete je da je ona izazvana sasvim drugačijim postupcima kod drugačijih pojedinaca te je nemoguće naći neproizvoljan kriterijum na osnovu kojeg bi pravna zabrana uslijedila.
Primjera radi, vjerska osjećanja revnosnog pravoslavca će biti povrijeđena performansom “Pussy Riota” u Hramu Hrista Spasitelja dok će ga panker smatrati odličnom zabavom; pornografija će izazvati drugačije emocije kod feministkinje i srednjoškolca, a vegan neće gledati istim očima na reklame KFC-a kao ljubitelj pohovane piletine. Ako bi odredba o kažnjavanju svega uvredljivog stupila na snagu, malo toga bi bilo dozvoljeno a mnogo toga vrijednog zabranjeno. Kako Mill primjećuje, zabrana uvredljivog govora koji ne uzrokuje nasilje donijela bi mnogo više štete nego koristi.
U većini slučajeva, jedina šteta govora mržnje je uvreda i emocionalna uznemirenost koja je prati
Po Waldronu, govor mržnje narušava dostojanstvo u smislu društvenog položaja, tj. normativnog svojstva svakog građanina da uživa jednaka prava, slobode i ovlašćenja kao i njegovi sugrađani. Društveni položaj shvaćen na ovaj način je javno dobro koje se želi osigurati u dobro uređenom društvu. Tamo gdje je govor mržnje nesankcionisana praksa, Waldron zaključuje, očuvanje ovog javnog dobra gubi svaki smisao.
Ono što Waldron želi da kaže je da, kada se u jednom društvu, poput američkog, nesmetano dozvoljava djelovanje Kju kluks klana ili (da dâm noviji primjer) Westboro baptističke crkve, određenim grupacijama se negira jednak status u društvu. Zapaljeni krstovi KKK-a u Virdžiniji, te parole Westboro baptista “Bog mrzi pedere“ i “Hvala bogu za 11. septembar“, nisu samo uvredljive poruke, već prije svega postupci kojima se targetnim grupama onemogućava da žive dostojanstveno.
Da li iko pri zdravom razumu može da tvrdi da Srbi u Crnoj Gori ne mogu da šetaju ulicom bez straha od poniženja zbog par šovinističkih rečenica objavljenih na Internetu?
Drugo, ovaj argument, čak i ako bi bio uspješan, doticao bi isključivo dugotrajno i sistematsko ispoljavanje govora mržnje. Kako onda objasniti izolovane slučajeve poput onog g. Camaja? Prenaglašeno je i bezrazumno reći da par Fejsbuk statusa jedne ne toliko bitne javne ličnosti lišava cjelokupnu etničku skupinu njenog društvenog položaja. Da li iko pri zdravom razumu može da tvrdi da Srbi u Crnoj Gori ne mogu da šetaju ulicom bez straha od poniženja zbog par šovinističkih rečenica objavljenih na Internetu?
Vjerska osjećanja revnosnog pravoslavca će biti povrijeđena performansom “Pussy Riota” u Hramu Hrista Spasitelja dok će ga panker smatrati odličnom zabavom; pornografija će izazvati drugačije emocije kod feministkinje i srednjoškolca, a vegan neće gledati istim očima na reklame KFC-a kao ljubitelj pohovane piletine
Na prvi pogled, ovo može izgledati čudno, ali Dworkinovi razlozi su daleko od neuvjerljivih. U predgovoru izvrsnoj kolekciji filozofskih eseja o slobodi govora Ekstremni govor i demokratija (Extreme Speech and Democracy, (prir.) Ivan Hare i James Weinstein, New York: Oxford University Press, 2009), Dworkin formuliše ovaj argument na jednostavan način. Pretpostavimo, kaže Dworkin, da je neki zakon donesen demokratskim putem.
Zašto ga poštovati? Što taj zakon čini politički legitimnim?
Mnogi će odgovoriti da razlog njegove legitimnosti leži u činjenici da je donesen glasovima većine građana ili njihovih slobodno izabranih predstavnika u parlamentu, pod pretpostavkom, naravno, da je glasanje sprovedeno u fer uslovima i da pravo glasa nikome nije uskraćeno. Opravdanje legitimnosti zakona na ovaj način, Dworkin tvrdi, nije dovoljno. Nije dovoljno da svako uživa jednako pravo da glasa već da svako ima pravo da oglasi svoje mišljenje, na usmeni, pisani, ili neki drugi način. Jedino ukoliko se svakome dozvoli da kaže ono što misli, bez obzira na sadržaj tog mišljenja, odluke većine mogu biti legitimne. Većina nema pravo da primjenjuje svoju volju na one kojima nije data mogućnost da ispolje svoje stavove.
Nije dovoljno da svako uživa jednako pravo da glasa već da svako ima pravo da oglasi svoje mišljenje, na usmeni, pisani, ili neki drugi način. Jedino ukoliko se svakome dozvoli da kaže ono što misli, bez obzira na sadržaj tog mišljenja, odluke većine mogu biti legitimne
Ako je Dworkin u pravu, vlast ne može biti politički legitimna ako neke građane lišava prava na mržnju, da upotrijebim oksimoron. Dworkin naravno ne smatra da je pravo na govor mržnje neograničeno i saglasan je s njegovim sankcionisanjem ukoliko on vodi nasilju ili sličnim oblicima vidljive štete. Međutim, govor mržnje koji nema takve posljedice mora biti dozvoljen.
Ukoliko Crna Gora želi uživati političku legitimnost nad svojim građanima, ona mora omogućiti da g. Camaj, mitropolit crnogorsko-primorski g. Amfilohije i njima slični kažu ono što misle pa makar to bili i stavovi o „hordama izbjeglica iz okupiranih srpskijeh zemalja“ ili Crnogorcima kao „komunističkom nakotu ili kopiladi“ (Vraćanje duše u čistotu: Besjede, razgovori, pogledi, Podgorica: Oktoih, 1992).
Moguće je i poželjno kritikovati ovakve ispade zbog nemoralnosti i lošeg ukusa, ali ne postoji valjan razlog za njihovo krivično ili prekršajno gonjenje. Ukoliko želimo demokratiju, moramo naučiti da živimo uz mržnju.
Autor je doktorant filozofije na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti
Bonus video:
