Vilijam Pol Jang pisac svjetskog bestselera „Koliba“ prodatog u više od 18 miliona primjeraka, nedavno je objavio novi roman “Raskršća”. U romanu “Raskršća” Vilijem Pol Jang nas upoznaje sa Entonijem Spenserom, egoistom ponosnim na uspješnu karijeru u biznisu, jer je uspio sam, bez obzira na to što je cijena bila bolno visoka.
Izliv krvi u mozak dovodi do kome. Budi se u nadrealnom svijetu koji kao u ogledalu oslikava njegov život, od prelijepog do iskvarenog. Na tom mjestu Toni vodi živopisne razgovore sa osobama za koje vjeruje da su djelovi njegove podsvijesti, prateći njihova uputstva u nadi da će ga to odvesti do istine i, možda, do iskupljenja. Knjigu je objavila “Laguna” u prevodu Nenada Dropulića.
Vilijem Pol Jang je rođen 11. maja 1955. godine u Kanadi. Kao dijete sa roditeljima misionarima živio je u plemenu Dani, koje još obitava u uslovima kamenog doba, na visoravnima nekadašnje Nove Gvineje.
Njegovi roditelji su bili posvećeni svom misionarskom radu tako da su malog Vilijema prepustili vaspitanju i brizi plemena koje je bilo, usput rečeno, pleme ljudoždera. Tako je jednom prilikom čak i prisustvovao raspravi unutar «svog» plemena o tome, da li njegove roditelje treba da pojedu, ili ne.
A kada je napunio šest godina, roditelji su ga odveli u hrišćanski internat. Tu je susreo svoje vršnjake i tada je prvi put saznao da je on bijelac. Naravno, zbog toga saznanja u duši malog Vilijema slijedilo je duboko razočaranje.
Jang je završio teologiju, ali je radio razne druge poslove da bi preživio. Samo je dvije godine radio poslove vezane za crkvu. Sa suprugom Kim ima šestoro djece kao i unučad. Živi u Oregonu (SAD) odakle je i govorio za ART Vijesti.
Vaš novi roman, “Raskršća” ima svoju svjetsku premijeru u Srbiji. Koji je razlog za objavljivanje prevoda knjige prije originala?
“Raskršća” zapravo izlaze otprilike u isto vrijeme u SAD, Kanadi, Brazilu, Njemačkoj i Srbiji. Oduševljen sam što je Srbija jedna od tih zemalja. Dopalo nam se vrijeme provedeno sa narodom Srbije. Tu postoji dubok osjećaj gubitka i potraga za novim spokojstvima, novi načini razumijevanja svijeta i odnosa u njemu i prema njemu, a sve te teme su u “Raskršću”.
“Raskršća” podstiču čitaoce da preispitaju svoja uvjerenja u životu. Da uspore i zamisle se nad sopstvenim životima. Je li to nužno svakom čovjeku u nekoj životnoj dobi?
To je put svakog ljudskog bića, ponekad težak i bolan, često lijep i čudesan. Mi smo postali iskazivači naših uvjerenja, inkarnacije nevidljivog. To znači da je ono u šta vjerujemo od vitalnog značaja i središte u našim životima. Od srca potiču životna pitanja, a mi se transformišemo obnavljanjem naših umova.
Pitanja su važna i treba da ih podstičemo i da se krećemo u smjeru uvjerenja da zapravo odgovorimo na pitanja, iako naša tekuća pitanja mogu da proizvedu nova.
“Raskršća” postavljaju vrlo važna pitanja - otkriće dobrote u čovjeku. Kako to možemo učiniti danas, u ovom vremenu krize? Kako biti dobar?
Cilj ovog života nije da se jednostavno usvoji skup pravila, ili vjerskih zakona koji primoravaju na dobro ponašanje. Mi želimo zapravo da “budemo” dobri.
Vjerujem da smo svi već bili uključeni u Dobrotu Boga, mi jednostavno ne znamo, tako mi glumimo laži u koje vjerujemo o sebi i našoj prirodi. Istina je da je Bog Dobar, a ako je Bog došao da živi u našem čovječanstvu, i u zajednici i pojedinačno, onda je Bog dijelio to Dobro sa nama i sada možemo napraviti različite izbore, dobre izbore, izbore u ljubavi, za oproštaj, za dodir sa ljubaznošću, da prestane zloupotreba drugih, da okončamo navike, da potražimo pomoć, da postanemo dio zajednice, napustimo izolaciju... sve su to izrazi Dobrote.
Vaš novi roman “Raskršća” napisan je u duhu Vašeg prvog romana “Koliba”. Zašto vam je blizak ovaj stil pisanja?
Niko, uključujući i mene, ne zna u koji žanr “Koliba”, a sada i “Raskršća” spadaju. Ja zapravo nikada nijesam donio odluku da napišem “hrišćansku” fikciju, želio sam da napišem “dobru” beletristiku, a ponekad i “dobro” i “hrišćanin” ne idu sasvim zajedno, osim ako ste mrtvi (Tolkin, Luis, Mekdonald).
Ako je sva istina Božja istina, onda je krajolik za kreativnost širom otvoren i dobra fikcija otvara prostor, a ne suzbija ga. Pošto svako ljudsko biće “jeste” priča za sebe, svako od nas ima prirodnu sklonost za priču, i najdublje kulture na ovoj planeti su kulture pripovijedanja.
To je ono što želim da napišem, takvu vrstu proze, pjesme bez nota. Iako je fikcija, ali te priče su takođe “istina”, kao parabola, koja obavija istinu u odijelo da možemo razumjeti. Fikcija ima suptilan način, nježan način, da se šunja po prošlosti naših unutrašnjih budnih zmajeva i gura nazad granice prostora...
Vi ste počeli da pišete “Kolibu” kao božićni poklon za Vašu djecu, ali kasnije knjiga je postala bestseler u svijetu. Da li znate šta u ovoj knjizi predstavlja magnet koji tako snažno privlači sebi milione i milione čitalaca?
“Koliba” je fundamentalno autentična i ljudska priča. Knjige svakako mogu biti dio procesa promjene i proizvesti transformaciju u srcima ljudi, a onda su ljudi ti koji mijenjaju svijet, čak i ako je svijet veoma mali i čini se beznačajnim.
Nema koraka ka Bogu, ka dobrom, pravom, lijepom, bez punog opraštanja i milosti takav korak je zanemarljiv. Talasi putuju neprestano, čak i kada ih mi ne vidimo i nijesmo svjesni toga. Čitaoci tvrde da im je knjiga podarila jezik da razgovaraju o stvarima koje su im važne, sa ljudima do kojih im je stalo, da razgovaraju o Bogu, i bolu, i gubitku, i ljepoti, i čežnji.
Kaže se da nema ljudskog osjećanja koje može biti toliko intenzivno i duboko kao što su iskustva u toku razmišljanja o vjerskim (duhovnim) temama. Koliko ste, pišući ovaj roman, bili zapravo svjestni da ste sa svim svojim bićem u potrazi za odgovorima na mnoge misterije učinjene od strane neke natprirodne sile?
Ja sam bio na tom zadatku kada sam bio vrlo mlad. Ako postoji prednost u odrastanju unutar religijskog okruženja i tradicije, to je da se ove vrste pitanja pretpostavljaju da su dio vašeg puta.
Mislim da su ta pitanja pokretačka sila u životu svakog čovjeka, ali su pokopani ispod bitke za preživljavanje, preživljavanja svakodnevnih teškoća i naše sopstvene sebičnosti i ponosa. Jednog dana život će dospjeti na raskršće, kada moramo razmotriti gdje smo i donijeti odluke, možda čak i promijeniti smjer.
U “Kolibi” Vi ste se bavili sudbinom čovjeka za koga bi se moglo reći da sreća nije na njegovoj strani, iako je on bio umjereno religiozan, dok je njegova supruga bila vrlo veliki vjernik. Tada se Vi, kao pisac, pitate: gdje je Bog? U Vašoj knjizi osjeća se vrsta odgovora na to pitanje. A kakav bi bio Vaš odgovor na ovo pitanje da ste bili daleko od svog pisaćeg stola?
Nema razlike. Pitanje se uvijek vraća na pitanje o karakteru i prirodi Boga. Je li Bog dostojan povjerenja? Da li je Bog “za” mene, “za” Vas? Ne mogu vjerovati da te neko koga ne znaš voli. Je li Bog dobar, sve vrijeme? Kako odgovoriti na ta pitanja.
To nijesu filozofska ili ideološka pitanja. Religija ih, institucionalno, izbjegava. To razvija našu sposobnost za obavljanje i molimo Boga za problem, koji nema nikakve veze s karakterom Boga, već sa našom sposobnošću za obavljanje. Mnogi od nas su previše slomljeni da to obavljaju jako dobro, ili čak adekvatno.
U stvari, Vaša koliba je vaša duša. U romanu, u toj kolibi smo se upoznali s Vašim junakom Mekenzijem. Ko je Mekenzi u stvarnosti? Jeste li Vi, ponekad, mistični junak iz Vaše priče?
“Koliba” je vrlo autobiografska. Pisac iz Nešvila, Tenesi, Sjedinjene Američke Države, napisao mi je poruku ubrzo pošto je knjiga izašla i rekao: “Ne znam tvoju istoriju, ali moj je osjećaj da Misi (Mekenzijeva kći) predstavlja nešto ubijeno u tebi kao djetetu, vjerovatno tvoju nevinost, a Mekenzi si ti kao odrasla osoba koja pokušava da se nosi s time”. To je tačno, ja sam i Misi i Mekenzi.
Institucionalna religija je učinila znatnu štetu u svijetu
U “Kolibi” Vaš odnos sa Bogom nije podudaran sa stavom zvaničnih crkvenih učenja. Mnogi intelektualci danas, čak i vrlo religiozni, ne slažu se sa stavom crkve o Bogu. Zašto je to tako? Jesu li neke crkve stvarno toliko daleko od života kakvim treba čovjek da živi po učenju Isusa Hrista?
Institucionalne religije i strukture su laka meta. Nema sumnje da je religija u tom smislu učinila znatnu štetu u svijetu, dijeleći ljude u smislu ideologije i vrijednosti, i to je bio izgovor za velike destruktivne sile i boli.
Ali, moramo zapamtiti da su ti sistemi izrazi ljudskih bića, koji su pogrešni i oštećeni na početku. Oni su sposobni i za dobro (zdravstvo, obrazovanje, naklonost prema siromašnima, itd.) i za zlo (podjela, kontrola, zlostavljanje).
Dio problema koji mnogi od nas imaju sa vjerskim sistemima u svijetu je taj da se čini da se oni bave životom na svoj sopstveni način, a ubrzo su ljudi, koji su bili razlog postojanja tih sistema stvorenih da izraze svoje dobre namjere u svijetu, odjednom postali robovi tradicije i mrtve ortodoksije koja je iznikla oko pravog života. Istinita Crkva su ljudi, ljudska bića na putu vjere, zajednica koja živi u poniznosti i usredsređena na druge i širenje ljubavi.
To nije ono zbog čega smo uznemireni, već je to sistem i struktura koje dominiraju i kontrolišu ljudska bića te ih vode u drugim pravcima osim ove vrste ljubavi i saosjećanja.
Kada naučite da živite bez očekivanja, sve je dar
Da li je uspjeh knjige bio izvan Vaših realnih očekivanja?
Ja ne živim sa mnogim očekivanjima. Radije bih živio život djeteta u milosti jednog dana. Kada naučite da živite bez očekivanja, sve je dar. Prvih petnaest primjeraka koje sam napravio, postigli su sve što sam ikada želio. To je bio poklon za moju porodicu i prijatelje i Boga, u ljubaznosti Božje ljubavi, omogućio mi je da budem prisutan na način koji nikada nijesam mogao da zamislim i u životima ljudi plemenitih poput tebe.
Bonus video:
