Ako Boga nema, sve je dozvoljeno“, jedna je od čuvenih rečenica koje izgovara lik Fjodora Dostojevskog u romanu Braća Karamazovi, Ivan Karamazov. Dostojevski ponavlja skoro identičnu misao kroz Alekseja Kirilova, u romanu Zli Dusi: „Ako Boga nema, sve je podložno mojoj volji“.
Da s nepostojanjem Boga dolazi do iščeznuća moralnosti, ideja je svojstvena ne samo Dostojevskom ili nekolicini njegovih likova. Po mom iskustvu, većina ljudi vjeruje u neku verziju ove ideje.
Ima li osnova za takvo uvjerenje? Prije nego što odgovorimo na to pitanje, moramo pojasniti šta u stvari mislimo kada kažemo da je bez Boga sve dozvoljeno. Čini se da većina ljudi ima u vidu uzročno-posljedičnu vezu između vjerovanja u postojanje Boga i deskriptivne moralnosti (tj. našeg svakodnevnog ophođenja jednih prema drugima). Oni drže da, ako bi vjerovanje da Bog ne postoji postalo sveopšte prihvaćeno, moralnost bi nestala. Ponašali bismo se kao zvijeri; ubijali bi, pljačkali, silovali, kršili obećanja i slično.
S druge strane, neki ljudi imaju pozitivniju sliku o ljudskoj prirodi. Njihova primjedba da je bez Boga moralnost nemoguća je normativna. Oni žele da kažu da, ako hipotetički uzmemo da Bog ne postoji, onda moramo zaključiti da ne postoje razlozi za moralno djelanje.
Ako Boga nema, nema ni moralnih dužnosti, ni vrlina, ni odgovornosti za učinjeno. Razlog za to leži u činjenici da Božije postojanje na neki način zasniva postojanje razloga za moralno djelanje.
Bez Boga je, dakle, moralnost i te kako moguća
U ovom tekstu želim da pokažem da ne postoji niti jedan valjani razlog u prilog bilo koje od ovih dvaju teza. Pogrešno je, možda i opasno, vjerovati da bez Boga nema moralnosti.
Počnimo od druge teze koja, premda manje raširena, cilja na jedno od osnovnih problema etike. Za razliku od prve, koja govori o tome šta bi ljudi radili kada Boga ne bi bilo, druga teza ističe šta ljudi treba da rade, pod pretpostavkom da Bog ne postoji.
Odgovor je: ništa (u moralnom smislu). Takav odgovor je čudan i zabrinjavajuć. Zašto bi iko vjerovao da, ako Boga nema, ne postoji razlog zašto je ubijanje ili silovanje pogrešno?
Jedno popularno objašnjenje nalazi se u takozvanoj teoriji Božje zapovjesti. Po ovoj teoriji, razlozi za moralnost utemeljeni su u Božjim zapovjestima (ne nužno u Dekalogu). Moralno ispravan postupak, po ovoj teoriji, je onaj kojeg Bog zapovijeda kao ispravan, a pogrešan, onaj kojeg Bog odredi takvim. Ne ubij, ne kradi, ne laži samo ako i zbog toga što Bog tako zapovjeda.
Rene Magrit: "Sjećanja"
U dijalogu Eutifron, Platon formuliše dilemu koja ozbiljno uzdrmava ovu teoriju. U razgovoru sa sveštenikom Eutifronom, Sokrat postavlja pitanje šta je to pobožnost. Eutifron odgovara da je pobožnost sve ono što je milo bogovima.
„Da li je pobožno ono što je milo bogovima“, Sokrat odgovara kontrapitanjem, „ili je to bogovima milo zato što je pobožno?“ Primijenjeno na teoriju Božije zapovjesti: „Da li su moralno ispravni postupci oni koje Bog zapovijeda ili ih Bog zapovijeda zato što su ispravni?“ Eutifronova dilema ukazuje na zdravorazumsku apsurdnost ideje da normativnost morala proizilazi iz Božijih zapovjesti.
Ipak, postoje i oni koji su spremni da napuste zdravorazumske intuicije u ovom slučaju. Engleski srednjovjekovni filozof i franjevac, Vilijam Okamski, smatra da bi krađa ili preljuba bile ne samo ispravne već i moralno obavezujuće ako bi Bog od nas to tražio.
Mnogi savremeni branioci ove teorije dodaju da je logički nemoguće da Bog od nas to traži jer je Bog nužno dobar. U knjizi Konačna i beskonačna dobra (Finite and Infinite Goods, New York: Oxford University Press, 1999), američki filozof Robert Adams detaljno argumentuje u prilog takvog mišljenja.
Jedan problem je ovdje očigledan. Ako je Bog nužno dobar, onda je dobar dijelom, ako ne u cjelosti, zbog svojih dobrih postupaka. Ako su ti postupci dobri, da li su dobri zato što Bog tako zapovijeda ili obratno? Ako je ovo prvo, onda Bog zapovijeda samom sebi, tj. ispunjava Božje zapovijesti, što je tautologija. Štaviše, takva tautologija pruža mogućnost za isti vid pitanja kao ova gore, vodeći u beskonačni regres Eutifronovih dilema
Brojni odlomci iz Biblije, Kur'ana i Talmuda pružaju ispravne i estetski vrijedne pouke o tome kako treba živjeti, premda je pogrešno uzeti ih za konačne razloge zašto treba tako živjeti
. Adamsov odgovor ovoj primjedbi je da Božja dobrota ne proizilazi iz njegovih postupaka već da su ovi i svi ostali mogući dobri postupci identični s Bogom. Takav odgovor iziskuje kompleksnu metafizičku raspravu, koju ovdje moramo zaobići. Njegova bizarnost može služiti kao razlog da odemo drugačijim putem.
Ako odbacimo teoriju Božje zapovijesti, moramo odgovoriti na pitanje odakle normativnost morala proizilazi, ako ne od Boga. Jedan od najuticajnih odgovora koga su filozofi isticali u različitim formama je da svi normativni razlozi za moralno djelanje naposlijetku moraju biti povezani sa blagostanjem (eng. well-being) pojedinca.
Blagostanje je filozofski pojam širokog opsega i obuhvata sve one stvari, stanja i procese koje čine nečiji život dobrim. Na blagostanje je moguće uticati pozitivno (pomaganjem, zadovoljenjem interesa, itd.) i negativno (nanošenjem štete, patnje, uvredom dostojanstva, itd.), što u krajnjem i uz par dodatnih uslova, odgovora distinkciji između moralno ispravnih i neispravnih postupaka.
Primjera radi, mučenje je nedopustivo upravo jer se njime nanosi velika i bezrazložna patnja drugome, te samim tim, šteta je po njegovo blagostanje. Dodatno objašnjenje nemoralnosti mučenja koje se poziva na Božju zapovijest jednostavno je nepotrebno.
Odbacivanjem teorije Božje zapovijesti ne odbacujemo objektivnost morala. Iskazi moralno relevantnog sadržaja poput „Mučenje je nemoralno“ istiniti su jer postoje objektivne moralne činjenice utemeljene u nečijem blagostanju (tj. nečijoj patnji) koje ga čine istinitim.
Sasvim je moguće vjerovati da Bog postoji i da je silovanje moralni zločin jer nanosi patnju i povređuje dostojanstvo silovane osobe a ne jer ga Bog ili neka religija zabranjuje
Te činjenice su razlozi za moralno djelanje (ili, u ovom slučaju, nedjelanje) bez ozbira na mogućnost drugačijih uvjerenja ili nečije želje da učini suprotno.
Niti je tačno da, ako ne prihvatimo ovu teoriju, nećemo moći objasniti kako je moguće da znamo da su određeni postupci ispravni a određeni pogrešni. Dobar dio naših moralnih uvjerenja su intuitivna, za neka nam je potrebno obrazovanje, dok su nam za ona složenijeg karaktera oko kojih se ne slažemo (poput uvjerenja da je abortus nekada dozvoljiv ili pak njemu suprotnog), potrebne godine filozofskog i naučnog razmatranja. Pozivanjem na Božji ili autoritet neke od religija nećemo dobiti potrebna saznanja (premda ih je moguće dobiti kroz kritički nastrojena teološka razmatranja).
Ovo nas dovodi do prve teze o vezi Boga i moralnosti. Da li je tačno da bi moralno ophođenje nestalo ako ne bi bilo Boga, tj. ako bi prestali vjerovati u njega? Jedan od načina da pokažemo da je odgovor negativan je poređenjem moralnog ponašanja vjernika i ateista.
Vjernici nerijetko potežu argument o Hitleru i Staljinu kao svirepim atestima, dok ateisti odgovaraju citiranjem inkvizicije i bombaša samoubica kao primjera nemorala zarad vjere. Takvi argumenti su logički nevalidni jer počivaju na induktivnim logičkim greškama neutemeljenih analogija i generalizacija. Argument da su Hiter i Staljin počinili zločine zato što su obojica bili ateisti nije bolji od argumenta da su to uradili zato što su obojica imali brkove.
Uprkos uvreženom mišljenju da su ateisti u prosjeku nemoralniji od vjernika, brojna empirijska istraživanja to ne potvrđuju. U knjizi Moralnost bez Boga? (Morality Without God?, New York: Oxford University Press, 2009), američki filozof Walter Sinnott-Armstrong navodi skorašnja relevantna istraživanja koja ukazuju da, kako u javnom tako i privatnom moralu, nema razlike između ponašanja vjernika i ateista.
Osim u slučaju dobrotvornih donacija u kojima vjernici blago prednjače u odnosu na ateiste, vjerovatnoća da će te ukrasti, slagati, ali i izvršiti preljubu, jednaka je bez obzira da li ste vjernik ili ateista (osim ako ne vjerujete da pored Boga postoji i đavo, u kom slučaju je vjerovatnoća da učinite ove i slične nemoralnosti zapravo veća).
De Waal tvrdi da naši najbliži evolutivni preci posjeduju vrlo slične urođene sposobnosti za raspoznavanje ispravnog od neispravnog ponašanja i da je razvitak ovih sposobnosti proizvod prirodne selekcije. Ako je de Waal u pravu, onda je moralnost postojala u vremenu kada vjerovanje u Boga nije
Oni koji prihvataju prvu tezu nerijetko to čine jer imaju vrlo naivnu sliku o moralnoj motivaciji. Oni vjeruju da moralno ophođenje proističe iz straha od Božje kazne, ako ne u ovom, onda u sljedećem životu. Nesumljivo je da će neki od nas nekada postupati iz takvog motiva, ali je prenaglašeno reći da svi to svakodnevno činimo.
Razmislite o sljedećem poređenju sa strahom od pravnih reperkusija za krivično djelo. Da li je veći broj onih roditelja koji ne ubiju svoje dijete jer se plaše zatvorske kazne ili onih koji to nikada ne bi učinili jer su svjesni monstruoznosti takvog čina?
Osim ako nismo iracionalni ili svjesno činimo zlo iz psihopatskih ili drugih motiva, ako vjerujemo da postoje nedvosmisleni moralni razlozi za ili protiv određenog ponašanja, sukladno ćemo i postupati. Prepoznavanje takvih razloga, kao što je ranije rečeno, je uglavnom intuitivan proces.
U proteklih trideset godina napravljen je značajan pomak u evolutivnom objašnjenju postojanja ovih intuicija. Jedna od skorašnjih publikacija takvog karaktera je knjiga holandskog primatologa i etologa Fransa de Waala Primati i filozofi: kako je moralnost evoluirala (Primates and Philosophers: How Morality Evolved, Princeton: Princeton University Press, 2009), u kojoj de Waal iznosi zanimljive podatke iz sopstvenog dugogodišnjeg istraživanja ponašanja primata.
De Waal tvrdi da naši najbliži evolutivni preci posjeduju vrlo slične urođene sposobnosti za raspoznavanje ispravnog od neispravnog ponašanja i da je razvitak ovih sposobnosti proizvod prirodne selekcije. Ako je de Waal u pravu, onda je moralnost postojala u vremenu kada vjerovanje u Boga nije.
Bez Boga je, dakle, moralnost i te kako moguća. Ovaj zaključak ne treba shvatiti kao potporu ateizmu ili ideji da religija ne može reći ništa bitno o moralu. Sasvim je moguće vjerovati da Bog postoji i da je silovanje moralni zločin jer nanosi patnju i povređuje dostojanstvo silovane osobe a ne jer ga Bog ili neka religija zabranjuje.
Brojni odlomci iz Biblije, Kur'ana i Talmuda pružaju ispravne i estetski vrijedne pouke o tome kako treba živjeti, premda je pogrešno uzeti ih za konačne razloge zašto treba tako živjeti. Ti razlozi utemeljeni su u nama samima, u činjenici da želimo izbjeći patnju i unaprijediti sopstveno blagostanje, a ne u Bogu ili nekom svetom spisu.
Bonus video:
