Francuzi nemaju premca kad se radi o iznalaženju kulturnih događaja. Među mnoštvom festivala u Francuskoj postoji i Festival Amerika koji se priređuje u jesen u Vensenu, gradiću uz sam Pariz, već deset godina.
Na ovaj jubilarni književni sajam došlo je sedamdeset pisaca iz svih Amerika - od Kanade do Argentine, iz trinaest zemalja, pored SAD. Bilo je još i obilježavanje 520 godina od Kolumbovog dolaska u Novi svijet, pa je i prvobitnim narodima posvećeno sedam izložbi, uz susrete i projekcije. Prikazani su i mnogi filmovi iz tih zemalja, izložbe slika i fotografija.
Održani su mnogi koncerti i pozorišne predstave. Među slavnim piscima bili su Rusel Banks, Bret Iston Elis, Kolum Meken, Rik Mudi, Leon Ruk, Džems Salter, Edmund Vajt, Džo Makinerni, Vels Touer, Karen Rasel, Luiz Erdrih...
"Roman Home počinje na kraju korejskog rata, pa je to i priča o ratu"
Sa svima njima su održani susreti, a za okruglim stolovima se raspravljalo na razne teme kao što su: Da li je ljubav ludilo? Istorija i njeni junaci, Putevi egzistencije, U potrazi za smislom, Kuda idu ljudi? Život nije tako težak, Na kraju svijeta, Roman ogledalo svijeta, Nesloga u svijetu...
Ali glavna i počasna gošća sajma bila je slavna spisateljica – nobelovka, Toni Morison. Na prvom susretu sa njom bilo je toliko naroda da je jedna trećina ostala napolju da je sluša sa ekrana. U sali sa osamsto mjesta dočekana je oduševljenim ovacijama.
Već u godinama (81), impozantne korpulencije, pravilnog okruglog lica, sijede upletene kose, bistrog pogleda, uvijek obučena sa puno ukusa, Toni Morison je reagovala na sva pitanja sa velikom svježinom duha. Bilo je i duhovitih opaski na svoj račun koje su pozdravljne aplauzima. Publika je bila šarmirana i kao očarana. Slušali su je kao na propovijedi. Čak i više.
Ovdje su iznijeti njeni odgovori sa tri susreta sa njom na kojima sam prisustvovala. Glavna tema razgovora bio je njen najnoviji roman Home koji se upravo pojavio. (Riječ Home – svoja kuća, dom - je mjesto gdje se čovjek osjeća dobro i u sigurnosti. To može biti i mjesto ili zajednica koja vam pomaže i podržava vas, objasnila je Morison).
Roman Home počinje na kraju korejskog rata, pa je to i priča o ratu. Njen glavni junak Frank Moni se vratio iz rata gdje je izgubio dva najbolja druga. Zbog posljedica onoga što je doživio, našao se u psihijatrijskoj bolnici iz koje bježi da bi se vratio u svoj kraj. On ima i puno mlađu sestru koja je zapala u nevolju iz koje on treba da je iščupa.
Trudila sam se da kažem mnoge stvari o pedesetim godinama, a da ne ponavljam sve događaje, da ne opisujem likove u detaljima
U romanu je riječ i o mjestu crnačkih vojnika u američkoj armiji. Povratak veterana iz Koreje, bijeda, ugnjetavanje crnaca od strane bijelaca i žena od strane muškaraca. U Americi je pedesetih godina još uvijek vladala segregacija. Roman je i vanvremenska univerzalna bajka, priča o bratstvu i pokajanju.
"Home postavlja fundamentalno pitanje ljudske sudbine, istražuje pokornost u svim oblicima, ali i mogućnost da se svako oslobodi i stekne svoje dostojanstvo. To je istorijski i psihički snimak odnosa među crncima i bijelcima. Taj roman se tiče i identiteta američkih crnaca i daje predstavu bijelaca o njima.
Zbog toga Frank trpi ili ravnodušnost ili klišee. Home prije svega postavlja pitanje: što znači biti čovjek? Što znači postati dostojanstven pod uslovom da se odrekne nasilja? Kad sam postala izdavač, što drugim riječima znači biti čitalac, otkrila sam da niko ne piše o osjetljivim slojevima društva, to jest, o mladima, o crncima, o ženama.
Tek sam tada počela da pišem. Pisati roman znači pokazati obične ljude koji nisu u knjigama istorije. I kroz stvorene likove pokazati šta su intimno osjećali ljudi u vremenu koje smo zaboravili.
Zašto sam izabrala pedesete godine? Da bi se shvatile teškoće života ljudi jedne epohe treba izučavati sjeme koje je prošlost posijala. Zvanična istorija kaže da su pedesete godine bile idealne. Rat je bio završen, dobro se zarađivalo, kupovale se kuće, išlo se na fakultet…
Ljudi zaboravljaju da su i Atina i Rim počivali na robovlasništvu
Ali istovremeno makartizam je harao, ljudi su proganjani zbog svog mišljenja, ljekari su se prepuštali eksperimentima nad ljudima zaraženim sifilisom - što se zvalo medicinski aparthejd. O ratu u Koreji nije se govorilo.
U takav kontekst sam stavila Franka, moga junaka, što mi je omogućilo da postavim jedno vanvremensko pitanje: šta predstavlja muževnost u okruženju gdje se sve čini da se osjećate inferiornim, ustrojenim, nedostojnim? Htjela sam da ispravim predstavu koju smo imali o tom vremenu. To vrijeme me zanima i zato što su se tada začeli budući pokreti za građanska prava.
Trudila sam se da kažem mnoge stvari o pedesetim godinama, a da ne ponavljam sve događaje, da ne opisujem likove u detaljima, željela sam da napišem tanku knjigu, ali je trebalo da nađem druga sredstva kako da predstavim vrijeme koje teče.
Vrijeme i epizode u mojim romanu se miješaju zato što se pojavljuju kao uspomene junaka. Mi smo izmislili satove, ali nismo izmislili vrijeme. A vrijeme nije linearno. Dok se bavite nekim običnim poslom, sjetite se djetinjstva, iz toga iskrsne neka druga uspomena... Vrijeme nije linearna dimenzija. Ono je i transverzalno. Mozak ne funkciniše tako, niti ideje. Mi postojimo u vremenu koje se sastoji iz sukcesivnih slojeva. Ja tako i pišem...
Svaki pisac dostojan tog imena govori o svijetu koji ga okružuje
Ljudi zaboravljaju da su i Atina i Rim počivali na robovlasništvu. Da se i Rusija oslanjala na ropstvo. Nisu uvijek upotrebljavani izrazi ropstvo, ali su uvijek, u svim velikim civizacijama, postojali ljudi koji nisu plaćani za svoj rad i koji su pripadali drugima. I moćnici u tom civilizacijama su zavisii od robova.
U tom smislu treba prihvatiti da robovlasništvo nije ništa izuzetno. Sjetite se samo engleskih seljaka koji nisu smjeli da napuste zemlju koju su obrađivali. Ono što je karakteristično za robovlasništvo u Americi jeste kriterijum rase. A to je početak rasizma i to je ono što je bilo važno za mene.
Rasizam je rezultat jednog vaspitanja i jedne istorije. Intimno je vezan za pitanje ropstva, ali ropstvo nije obavezno i rasizam. Govoriti o robovanju znači govoriti o jednoj realnosti koja je uvijek postojala svuda u svijetu ma kako da je nazivana.
Mislila sam da neću više pisati o ropstvu, iako znam da se ta tema nikad neće iscrpsti. Onda sam počela da razmišljam o svima onima koji su živjeli prije nas, o onome što se dogodilo prije nego je segregacija postala legalna u mojoj zemlji.
U to doba počelo se sa medicinskim eksperimentima široko rasprostranjenim u Americi nad siromašnim stanovništvom
Svaki pisac dostojan tog imena govori o svijetu koji ga okružuje. To su radili i Šekspir i Eshil. Sama ideja da umjetnost može da se odvoji od politike je velika laž. Tu ideju treba ostaviti zemljama koje posjeduju zvaničnu umjetnost, cenzuru, kao što su komunističke zemlje.
Izraz politika ne odnosi se za mene na vlast, partije i izbore. Sva literatura koja proističe iz frustracije, iz nekog bola je u suštini politička pošto se bavi konfliktima i njihovim rješenjima na koje ljudi nailaze. Bilo da se radi o Šekspiru, Homeru ili savremenom piscu, to je isto.
Home je roman koji obuhvata politički i kulturni pogled na jednu epohu. Pokušala sam da razagnam neku vrstu zlatne magle sa pedesetih godina kojom ih otada prekrivaju. Jer to nisu samo poslijeratne godine na koje smo ponosni, godine televizije, potrošnje i napretka. Ispod svega toga bilo je mnogobrojnih vapijućih problema.
Makartizam, naglašeni antikomunizam i rasno nasilje su uništavali ljudima živote. Ne govorim samo o onome što se zove diskriminacija, o čemu je riječ u romanu. Ja govorim i o ubistvima. Ljudi su ubijani na ulici. Pored toga bio je i rat u Koreji.
Rat koji nije priznat, ali u kome je poginulo pedeset hiljada ljudi, a koji su ondašnji vlastodršci nazivali policijska akcija. Moj junak Frank, znači, predstavlja mračnu stranu te decenije: on je crnac i veteran koji se vratio iz rata. Njegova sestra Si takođe predstavlja jednu drugu mračnu stranu.
U doba ropstva razgovor i glasne riječi su bile zabranjeni crncima
U to doba počelo se sa medicinskim eksperimentima široko rasprostranjenim u Americi nad siromašnim stanovništvom. Isprobavani su različiti ljekovi za liječenje sifilisa. Izučavani su simptomi koje je izazivala ta strašna bolest. U tom slučaju su siromašni, često crnci, služili, kao zamorčad u tim eksperimetima.
Poznat je slučaj u Tiskedžiju. Bolesnim ljudima, kojima su obećavali ljekove, davali su placebo umjesto ljekova, da bi imali preciznu predstavu kako pustoši ta bolest. Ljudi su znači varani, ali to se priznalo mnogo kasnije.
Frankova sestra Si je naivna djevojka: zaposlila se kao asistent kod ljekara Boregara i upala u njegove kandže, jer on na njoj vrši eksperimente koji je izlažu smrtnoj opasnosti... Kod mojih junaka često se psihološka rana pretvara u fizičku ranu. Si nije imala pristup obrazovanju, pa njena nespremnost da se sukobi sa grubom stvarnošću, čini od nje idealnu žrtvu.
Ropstvo je takođe ugnjetavanje tijela. Jedan narod ne može da se pretvori u robove bez kontrole nad tijelima. Bol i lanci su politički alat. Da li možete da shvatite da su ljude okivali u lancima samo zato što su smatrani za lutalice! Znači, ako si bio na ulici, dokon, naslonjen na zid, mogao si se odjednom naći okovan i to po slovu zakona.
Ja Foknera smatram apsolutno kao afroameričkog pisca
Nisam ja ta koja daje imena likovima. Jedan lik treba da mi se predstavi i da mi kaže svoje ime. Ako mi ne kaže svoje ime, ne može da se ostvari. Ponekad imaju čudna imena, a ponekad samo Marija (Mary).
Boregar (lijepi pogled) je tipičan primjer stare južnjačke familije Secesionističkog rata i on mi je sam dao svoje ime. Prezime Moni (Mony) pored svog simboličnog imena, zanimalo me je i zato što su ubice Emeta Tila stanovale u gradu koji se takođe zvao Moni u državi Misisipi.
Zoot suiter je junak karakterističan za četrdesete godine, osobit po odijelu. Crnci i Latinoamerikanci su nosili pretjerano upadljiva odijela, šešire s velikim obodom, široke pantalone, sužene pri dnu. Oblačiti se na taj način bio je politički čin u to vrijeme – to je bila neka smješa između karikature bijelaca i afirmacija muškosti i dostojanstva.
Ondašnji policajci su ih sistematski tražili i protjerivali. On je i stereotipna slika na koji način bijelac gleda na crnca, ali istovremeno i pozitivna slika. Jedan od njih se ponekad pojavljuje Franku i na kraju mu se smiješi.
U doba ropstva razgovor i glasne riječi su bile zabranjeni crncima. Samo je muzika bila dozvoljena. Ponekad kod mene likovi sami uzimaju riječ. U ovom romanu Frank Moni se ispovijeda. Sjeća se rata u Koreji pa mu ponekad istorija smeta i on pokušava da izbjegne istinu.
"Žene u literaturi većinom su smatrane kao frivolne"
Ali na kraju, kad se obraća samom sebi, tada priča svoju ličnu priču i istinu o tome šta je radio za vrijeme rata. I ja kao pisac osjećam potrebu da oslobodim iz ropstva te glasove crnaca kao i svih onih koji su bili prinuđeni na ćutanje i koji nisu mogli da se izraze.
Ja Foknera smatram apsolutno kao afroameričkog pisca. On se sam određivao kao južnjak... a ja ga smatram istovremeno i kao južnjaka i kao afroameričkog pisca. Fokner je rekao da su crnci trpjeli, a ja bih rekla da su: podnosili, umirali, nastavljali, bili hrabri, trpjeli i pobijedili.
Fokner danas ne bi poznao svijet u kome je živio. Ropstvo i segregacija su postepeno takoreći nestali, a da nije došlo do nasilja. Martin Luter King nije nosio oružje, savjetovao je da se ne upotrebljava nasilje i ništa nije digao u vazduh. Tako se ponaša strpljiv narod, narod koji je dugo treniran da podnosi poniženje.
Ja sam katolkinja, a katolici ne čitaju Bibliju nego samo slušaju propovijedi. Za mene je Biblija mnogo manje značajna nego za nekog protestante. Kad sam počela da predajem književnost na fakultetu, izučavala sam Bibliju kao književni tekst koji je kao takav interesantan.
Otada je smatram kao mašinu za propagandu. Ali i kao koristan književni izvor.
"Naučila sam da budem pravedna sa mojim likovima i poštena kako želimo i kako bi trebalo da se ponašamo sa ljudskim bićima"
Žene u literaturi većinom su smatrane kao frivolne. Misli se da je njihov cilj da se udaju i da se dopadaju svom mužu. Znači da su one na neki način svedene na ulogu zavodnice. Nasuprot tome, kada su same, postaju snažne... Abortus je simbolično označavao viši stepen slobode.
U Belovedu majka ubija dijete da ono ne bi postalo rob. I biva okrivljena od vlasnika robova ne za ubistvo, nego za krađu jer ih je oštetila za jednog budućeg roba, otela im nešto što im pripada. I čin ubistva je, uprkos svemu, gest slobode, dokaz da njeno dijete nije ničija svojina.
Neki me smatraju kao zaštitnika ženskih i crnačkih prava. Ne poričem, ali osjećam strašnu averziju prema svakom obliku ideologije. Mene osobito zanima produbljivanje psihološke istine mojih junaka, njihove tamne i svijetle strane da bi se istakla njihova univerzalna humanost.
Ne želim da teorišem, ni da govorim u ime drugih pisaca, ali za mene postoji očevidna veza između pisanja i rasuđivanja, između pisanja i moralnosti. Pisanje je konstantni napor da se shvati šta je ljudsko biće: koje su moje obaveze? Što ja radim na ovoj zemlji dok drugi umiru?
To su pitanja na koja jedan pisac mora da odgovori, čini mi se. Moje knjige su za mene vrlo poučne, ja mnogo naučim dok pišem. Prije pisanja puno istražujem, pa tek poslije razvijam situaciju. I to još uvijek. Ja pišem da bih naučila, da bih shvatila, ne da bih se zabavila ili stvarala umjetnost radi umjetnosti.
"Svaki pisac dostojan tog imena govori o svijetu koji ga okružuje"
Radi se uvijek o produbljavanju neke ideje, o traženju odgovora na neko pitanje. To je vazda istraživanje o nekoj problematici i epohi. Trudim se da pišem manje, a da iskažem više. Ne treba napisati dvije strane kad jedna rečenica može to da izrazi. To je teže od opširnosti.
Naučila sam da budem pravedna sa mojim likovima i poštena kako želimo i kako bi trebalo da se ponašamo sa ljudskim bićima. Ne želim da pišem o onom što mi je poznato. Prepuštam se svojoj radoznalosti: da li se to stvarno dogodilo?
Kada pišem trudim se da opisujem i pričam priču, a ne da objašnjavam. Vjerovatno sam griješila u pisanju, ali sam ipak otvorila neke barijere. Pokušavam da svaka nova knjiga bude sasvim različita od prethodnih.
Svaki pisac dostojan tog imena govori o svijetu koji ga okružuje. To su radili i Šekspir i Eshil. Sama ideja da umjetnost može da se odvoji od politike je velika laž. Tu ideju treba ostaviti zemljama koje posjeduju zvaničnu umjetnost, cenzuru, kao što su komunističke zemlje
Obama je pošten i mudar čovjek
"Obamu sam srela kad mi je uručio Predsjedničku medalju Slobode. Ubijeđena sam da su na čelu naše zemlje potrebni progresivni ljudi. Potrebna je velika politička volja da se spriječi opšta privatizacija i trka za profitom zbog čega je građanin postao potrošač i platiša svake vrste taksa.
Ono što obožavam kod jednog čovjeka političara jeste njegova volja da se brine o narodu. Obamu to pokreće. To je inteligentan, pošten i mudar čovjek".
Obožavam Elisona i Boldvina...
"Pisci koje sam osobito obožavala jesu Ralf Elison i Džems Boldvin. Boldvin je basnoslovan pisac. To bih rekla i o Elisonu koga sam mnogo voljela. Kasnije sam se udaljila od njih. Jer ja opisujem svijet onakav kakvim ga ja vidim. Fokner je pisac koji me je najviše obilježio.
"Taj odnos izuzetne mržnje-ljubavi postojao je u tim krajevima u vremenu kada su bijelci bukvalno upili jednu kulturu (crnačku)"
Pored toga što je to veliki pisac, mislim da me je zanimao i zato što potiče iz države Misisipi. I kao pisac mislim da je tamo čuo afroamerički govor i da je njime bio zadojen i da njegovo pripadanje južnjacima ne može da se shvati bez antagonističkih odnosa između crnaca i bijelaca.
Zamislite da su mnoge južnjačke porodice imale crnačke dadilje koje su im dojile djecu, gajile ih i podizale i kada je došao rat, ti isti bili su u stanju da ubijaju one koje su uložile toliko truda oko njih. Taj odnos izuzetne mržnje-ljubavi postojao je u tim krajevima u vremenu kada su bijelci bukvalno upili jednu kulturu (crnačku), iako su je smatrali kao inferiornu".
Bonus video:
