Služeći se, kao i do sada, već olinjalom frazom o potrebi depolitizacije sporta, Ministarstvo sporta je, poslije neuspjelog pokušaja prošle godine, sačinilo Prijedlog novog Zakona o sportu, koji je utvrdila Vlada Crne Gore, te proslijedila Skupštini na razmatranje i usvajanje.
U određenim detaljima Prijedlog je otklonio očigledne nedostatke Nacrta: na primjer, odustalo se od finasijskih uslova za transformisanje sportskih klubova, a Crnogorskom olimpijskom komitetu, koga, inače, ministar smatra „fantomskom organizacijom“, nevoljno su vraćene određene ingerencije – kako ne bi bio suspendovan iz Međunarodnog olimpijskog komiteta (čime bi bilo upitno učešće crmogorskih sportista na olimpijskim takmičenjima). Pomenute izmjene na bolje, međutim, ne možemo a da ne posmatramo kao „kozmetičke“, iz razloga što je duh zakona ostao isti. I dalje je riječ o rješenjima koja favorizuju takmičarski, elitni sport i, dakako, vrhunske sportiste, a suštinski zanemaruje široku sportsku bazu, uprkos tome što predviđa određene vidove pomoći u funkciji popularizacije sporta.
Tako u članu 85 Prijedloga, Ministarstvo sporta poziva sportske klubove da apliciraju za sufinasiranje bavljenja djece sportskim aktivnostima (stav 1). Međutim, već u stavu 5 otkriva se, da sufinasiranje mogu da očekuju samo oni klubovi koji ispunjavaju uslove u vidu „prostora, kadra i opreme“. Radi se, dakle, o velikim sportskim klubovima, čime se, svakako, ne proširuje sportska baza, kako to na prvi pogled, možda, izgleda, nego o pomoći Ministarstva (države) nekim klubovima za rad sa podmlatkom – što u krajnjoj liniji treba da dovede do budućeg boljeg odabira vrhunskih sportista, pa samim tim, potencijalno, do sportskih transfera, obrta novca i oplodnje kapitala.
Odabir projekata i klubova za sufinasiranje, ako se ima u vidu javna uloga sporta, ostavlja po strani one programe, klubove i onu djecu, koja ne mogu da jemče značajne sportske rezultate, što predstavlja svojevrsnu diskriminaciju, jer potrebu finansiranja široke sportske baze izokreće u podsticaj „sjemeništima“ budućih značajnih sportista.
Ovu neoliberalnu diskrimanaciju, odnosno podršku najuspješnijim i najpreduzimljivijim sportskim subjektima, na uštrb „sporta za sve“, potvrđuje član 116 Prijedloga, u kome se kaže da školska sportska društva, sportski klubovi i sportska rekreativna društava – mogu biti finasirani kroz programe, iz opštinskog bužeta ili republičkog budžeta. Ovaj modalitet u formulaciji, dakle, nigdje ne predviđa bilo kakvu obavezu državnih organa i organa lokalne samouprave, da finansiraju one oblike sportskih djelatnosti koji su najmasovniji – iz razloga što se time ne garantuje nikakav vrhunski rezultat.
Vrhunski sportisti su, očekivano, u kontekstu ovakvog zakona u centru pažnje. Prema članu 72, sportista sa vrhunskim reprezentativnim rezultatom ima pravo na doživotnu mjesečnu nadoknatu već poslije navršenih 35 godina života! Koliko je ovakvo zakonsko rešenje neprimjereno i nezgrapno u postojećim društveno-ekonomskim prilikama, ne pokazuje samo činjenica da je Crna Gora jedna od rijetkih zemalja, a starosnu granicu od 35 godina uvodi kao prva i jedina zemlja u svijetu (!), koja planira pružanje ovakve prinadležnosti ( u iznosu od jedne polovine do dvije prosječne neto zarade), već i poređenje sa socijalnim izdacima (dječiji dodatak sa nepunih 20 eura imaju samo porodice sa oba nezaposlena roditelja, dok su prinadležnosti za materijlanu socijalnu pomoć, tuđu negu i pomoć – 66 eura mjesečno). Da ne govorimo o često nužnom samoorganizovanju i prikupljanju sredstava humanitarnim akcijama za liječenje i spašavanje života teško oboljelih u inostranstvu, naspram milionskih državnih izdataka za doživotne nadoknade (godišnje cca 700 hiljada, iliti oko 35 miliona za, pretpostavljenih, 45 godina korišćenja prinadležnosti).
Na ovaj način, vrhunski sportisti su izdvojeni iz sistema davanja prinadležnosti zaslužnim pojedincima u drugim oblastima – nauci, kulturi, umjetnosti – što je takođe izuzetak u odnosu na regulative u drugim zemljama. Navedimo samo primjer Slovenije, gdje Zakon o izuzetnim penzijama podrazumijeva davanje dodatka na penziju zaslužnima u svim oblastima od javnog značaja, pod jednakim kriterijumima, poslije 55-e godine života.
Sve u svemu, i ovaj, novi prijedlog Zakona pokazuje kako Ministarstvo učvršćuje punu državnu kontrolu u oblasti sporta, pozicionirajući se kao vrhunski arbitar, koji će, posredno ili neposredno, kontrolisati COK i POK, sportske saveze, finansiranje sportskih klubova i sportskih aktivnosti. Ova naglašena regulacija u funkciji je implementacije novih vrijednosti: cilj sporta više nije javno zdravlje, niti socijalizacija, nego jačanje takmičarskog duha, koji predstavlja paradigmu za „utakmicu ideja“ na tržištu, odnosno za socijalno neosjetljivi, deregulatorni kapitalizam.
Ministarstvo sporta tako primjenjuje model regulativne deregulacije, kakav se odavno primjenjuje u zemljama na periferiji globalnih tokova svjetske ekonomije. Ukoliko ovaj Prijedlog bude usvojen, on sigurno ništa dobro neće donijeti sportu u Crnoj Gori, odnosno benefite od njega, iz izloženih razloga, neće imati najšira društvena zajednica, nego isključivo uzak krug elitnijih sportskih organizacija, klubova i pojedinaca.
Insistiranje na efikasnosti u sportu tako podrazumijeva uvođenje novih vrijednosti, u kojima se umjesto kolektivne blagodeti, kao osnovno mjerilo uzima individualni uspjeh, počev od ostvarivanja sportskih rezultata pa sve do uspješnosti sportskog menandžmenta. To, razumije se, nije ništa novo. Međutim, odurna je i teško svarljiva intencija da nam se ovaj neoliberalni zahvat predstavi kao oblik brige za sport, ili, čak, kao projekat njegove depolitizacije.
Autor je nekadašnji predsjednik Crnogorskog olimpijskog komiteta, rukometnih saveza Jugoslavije, SCG, CG, te tvorac velike ŽRK Budućnosti
Bonus video:
