“Jugoslavija moja dežela”, roman slovenačkog pisca Gorana Vojnovića je priča o tridesetogodišnjem Vladanu, koji preko Interneta, saznaje da njegov otac, oficir bivše JNA Nedeljko Borojević, nije mrtav kao što mu je prije 17 godina rekla majka.
Njegov prvi roman "Južnjaci, marš!" uzburkao je javnost u Sloveniji i nagrađen je nagradama Prešern i Kresnik
Saznanje o živom ocu, ratnom zločincu pokreće ga na putovanje kroz prostore bivše Jugoslavije. On saznaje istinu o raspadu porodice, o tome kako se srušio svijet u kome je nekada živio. Roman "Jugoslavija moja dežela" (izdavač "Rende", prevod Dragana Bojanić Tijardović) postavlja pitanja smisla svih ratova, zla, krivice, odnosa očeva i sinova, kao i ono da li se zločin može opravdati i da li djeca treba da plaćaju grijehe svojih roditelja.
Goran Vojnović je rođen 1980. godine u Ljubljani. Studirao je na ljubljanskoj akademiji filmsku i televizijsku režiju. Njegovi kratki filmovi ("Fužine zakon", "Sezona 90/91", "Moj sin, seksualni manijak", "Kinezi dolaze") osvojili su više međunarodnih nagrada.
Koscenarista je filma "Sretan put Nedime", nominovan za nagradu Evropske filmske akademije, osvojio nagradu Srce Sarajeva i nagradu za najbolji studentski film u Njujorku.
Još u gimnaziji Vojnović je objavio pjesničku zbirku "Lijep je ovaj svijet". Njegov prvi roman "Južnjaci, marš!" uzburkao je javnost u Sloveniji i nagrađen je nagradama Prešern i Kresnik. Prema ovoj knjizi nastala je i uspješna monodrama u režiji Mareta Bulca. Goran Vojnović živi i radi u Ljubljani odakle je i govorio za ART Vijesti.
Krajem osamdesetih u Sloveniji je bila popularna parola: "Slovenija, moja dežela". Naslov Vašeg romana je "Jugoslavija, moja dežela". Kako shvatiti naslov vašeg romana u ovom kontekstu?
"Gledano iz današnje perspektive marketinška akcija „Slovenija, moja dežela“ bila je između ostalog i prvi projekat koji je u Jugoslaviji otvoreno promovirao nacionalizam. Logarska dolina i lipov list naravno nisu nosili nikakvu šovinističku poruku, štaviše bila je to jedna jako dobra turistička akcija.
"Kada pišem ja u prvom redu pokušavam razumjeti svoje likove"
No, ipak, ona je bila napravljena da Sloveniju promovira u Sloveniji i tu nastaje problem. Da su tada na sličan način u Srbiji promovirali Srbiju ili u Hrvatskoj Hrvatsku pitanje je kako bi to bilo prihvaćeno.
Ovako su se svi smijali Slovencima i njihovoj „deželi“, ne shvaćajući to ozbiljno, ali je sve to ipak davalo neku legitimnost nacionalizmu koji se budio. Sa druge strane je Slovencima ta akcija puno značila.
Moglo bi se reći da je to bio zvanični spot projekta „osamostaljenje“ i on i danas u ljudima budi jaka osjećanja. Kada je Spar prije godinu dana kupio prava na parolu „Slovenija, moja dežela“ to je izazvalo burne proteste javnosti.
Zato je „Jugoslavija, moja dežela“ u Sloveniji podosta provokativan naslov, koji mnogima u misli priziva jugonostalgiju, a ujedno zvuči cinično pa čak i podrugljivo. Ali za mene je tu ipak važniji onaj privid idile, kojeg u sebi nosi svaka turistička parola".
Vaš junak Vladan Borojević je oficirsko dijete iz mješovitog braka. On otkriva da njegov otac nije mrtav kao što mu je prije 17 godina rekla majka, već da je u bjekstvu, optužen za ratni zločin zbog masakra nedužnih civila u slavonskom selu, na početku rata u bivšoj Jugoslaviji. Ovo je prvi roman o bivšoj Jugoslaviji čiji je junak ratni zločinac. Šta ste htjeli da kažete kroz lik Vladanovog oca, Nedeljka Borojevića?
"Kada pišem ja u prvom redu pokušavam razumjeti svoje likove. Ja Nedeljka Borojevića gledam kroz oči njegovog sina Vladana, čiju priču pričam, i pokušavam staviti sebe, a onda i čitatelja u poziciju gdje je Nedeljko istovremeno i Vladanov otac i ratni zločinac.
Meni je puno strašnije kada u nekome ko je sposoban pobiti desetine nedužnih ljudi otkrijem nešto jako ljudsko i blisko
Svi bismo mi željeli u ratnim zločincima vidjeti samo njihova zlodjela, jer bi nam tako vjerovatno bilo lakše. Ima možda među njima i takvih koji ništa osim svojih zlodjela i nisu, pa je to moguće. Ali takvi likovi mene kao pisca ne zanimaju.
Mene zanimaju zločinci u kojima ne možemo a da ne vidimo i bolesne, jadne starce, ljude koje nose u sebi veliku bol, dobre muževe i očeve, bivše dobre ljude. Zanimaju me dakle zločinci uz koje se ljudima pojavljuju dileme i postavljaju pitanja.
Mnogi vam takva „pogrešna“ osjećanja neće priznati jer ih se srame, neki su uvjereni da nedovoljno mrze pa pokušavaju mrziti više i bolje. Ali za mene, psihopata poput Brejvika nije najstrašnije što mogu zamisliti.
Ne, meni je puno strašnije kada u nekome ko je sposoban pobiti desetine nedužnih ljudi otkrijem nešto jako ljudsko i blisko, nešto što bi u nekoj drugoj priči mogao voljeti. I to se u stvari desi mom junaku. On nije sposoban ne voljeti ratnog zločinca i to ga uistinu proganja".
Ljubljanski kvart Fužine i u ovom romanu se javlja kao metafora "Jugoslavije u malom". Da li je zaista tako i danas?
"Fužine se s godinama sve više mijenjaju, ali još uvijek u njima živi puno „Jugoslavena“. Ali ono po čemu su se Fužine razlikovale od sličnih multikulturnih predgrađa po svijetu, bila je mješavina društvenih slojeva koju ste nalazili po fužinskim zgradama. Bila je to ostavština socijalizma koji nije dopuštao elitizam pa je planski miješao političare, profesore i doktore s radnicima.
Da bismo se suočili s time najprije treba znati što se zapravo dogodilo, a onda i zašto se to dogodilo
Danas toga više nema, jer kapitalizam umije jako brzo podijeliti ljude na osnovi njihovih prihoda. Bogatiji su se tako odselili u „bolje“ djelove grada, a na Fužine se doselilo mnogo mladih porodica i studenata".
Suočavanje sina sa očevim nedjelima je stara tema. Može li se govoriti u vašem romanu o naslijeđenoj krivici? Kakve odgovore Vaš junak Vladan traži?
"Ja vjerujem da svi mi živimo i svoju sadašnjost i svoju prošlost. Sve što se desilo na ovim našim prostorima, tu je ostalo kao sjena koja se nadvila iznad nas i niko od toga ne može pobjeći. Bez obzira da li je neko, kao moj junak Vladan, u vrijeme rata bio tek malo dijete.
Ne znam bi li to nazvao krivica, još manje bi govorio o kolektivnoj odgovornosti. Ja bih da govorimo o bremenu, nečemu što nas sve tišti.
Da bismo se suočili s time najprije treba znati što se zapravo dogodilo, a onda i zašto se to dogodilo. To na kraju krajeva zanima i Vladana. Bez odgovora na pitanje, zašto i kako je njegov otac postao ratni zločinac, on se ne može početi suočavati sa tom gorkom činjenicom".
Je li Vaš roman demitologizacija Balkana i Jugoslavije?
"Balkan je po mom mišljenju već odavno demitologiziran svojim bezbrojnim mitovima. Bila je ideja da ga stavimo u naslov knjige ali sam tražeći mogući način otkrio da više nema riječi koja uz pridjev balkanski ne označava nešto jako konkretno, film, knjigu, muzičku ili mafijašku grupu.
"Osnova svakog mog rada, pa i svakodnevnog razmišljanja je sumnja"
Balkan je u stvari toliko istrošen pojam da više niko ne može reći šta je zapravo Balkan, osim da je Balkan bukvalno sve i svašta.
Sa Jugoslavijom je stvar barem u Sloveniji prilično drugačija. Njena percepcija je isključivo crna ili bijela, neki je nostalgično veličaju i kuju u zvijezdi sanjareći o Tajči, drugi o njoj govore kao o najgoroj staljinističkoj tvorevini. Zato je demitologizacija tu još uvijek moguća. Uspijeva li to mom romanu, o tome neka presude čitatelji".
Koliko je ovaj vaš roman protiv jednostranog mišljenja kada su zločini u pitanju?
"Osnova svakog mog rada, pa i svakodnevnog razmišljanja je sumnja. Ja nastojim da svako, svoje ili tuđe mišljenje neprestano podvrgavam preispitivanjima. Sam sebe preispitujem i dopuštam da me preispituju različite okoline u kojima se nalazim.
"U romanu “Jugoslavija, moja dežela“ radi se o tome da se prošlost, koja između ostalog određuje i naš identitet, preko noći mijenja"
Trudim se da za mene ne bi postojalo mišljenje kojeg nove činjenice ne mogu promijeniti. Tako je i ovaj moj roman pun različitih stavova pa čak i potpuno suprotnih pogleda, koji bude u Vladanu uvijek nove sumnje, na koje on nema uvijek jasnih, završnih odgovora.
Kada govorimo o zločinima, meni je stvarno tragična, i možda za sve nas danas i štetnija od samih zločina, neodstupanje velike većine ljudi od mišljenja koje njima samima najviše odgovara, odnosno ih prikazuje u najboljem mogućem svjetlu.
Meni se zato čini da ni najteže osude Mladića i Karadžića sa strane Haškog tribunala neće promijeniti mišljenje ljudi u Srbiji i Crnoj Gori o njihovim i ostalim srpskim i crnogorskim zločinima.
Naročito nakon oslobađajuće presude Gotovini za koju bi obje države, ili bolje reći njihove političke elite, mogle da budu neizmjerno zahvalne jer će sjutra poslije presude Mladiću i Karadžiću umjesto da se suoče sa njima moći da viču kako ne priznaju sud koji “dokazano“ osuđuje samo Srbe i Crnogorce. I nastaviti živjeti kao do sada".
I u knjizi "Jugoslavija, moja dežela" kao i u prethodnom romanu "Čefuri raus!" bavite se identitetskim traumama, s tim što se sada vraćate u prošlost u osamdesete godine i početak rata na prostorima bivše Jugoslavije. Šta nam govori prošlost u Vašem romanu?
"U romanu “Jugoslavija, moja dežela“ radi se o tome da se prošlost, koja između ostalog određuje i naš identitet, preko noći mijenja. Vladanu se nakon što je kao dječak naprasno ostao bez svijeta, u kome je odrastao, raspada i porodična istorija.
Čini se da smo i mi u potpunosti prihvatili sistem zapadnog svijeta u kom ne postoje državljani raspale države
Raspad Jugoslavije doveo je, kao što znamo, do mnogih porodičnih raspada i mnogi ljudi su ostavši i bez domovine i bez porodice preko noći bukvalno iskorijenjeni, što je uzrokovalo brojnim teškim traumama, od kojih neke traju i danas.
Rijetko se danas ozbiljno govori o Jugoslavenima, o ljudima koji su čitavu Jugoslaviju, a naročito njen kulturni prostor, istinski doživljavali svojom i koji svoju domovinu nikad nisu mogli bezbolno zamijeniti Slovenijom ili Crnom Gorom, nego su jednostavno ostali bez svoje kulture i bez prostora na kom bi se duhovno nastanili.
Tim ljudima se sve ove godine bezobrazno stalno prebacuje jugonostalgija, ljubav prema komunizmu i slične gluposti jer jugoslovenstvo niko danas ne želi priznati kao legitimno nacionalno opredjeljenje nego samo kao zabludu, provokaciju ili nostalgiju za vlastitom boljom prošlošću. Za neke je to, čini se, bolest od koje ljude treba liječiti.
Čini se da smo i mi u potpunosti prihvatili sistem zapadnog svijeta u kom ne postoje državljani raspale države, mada taj zapad o raspalim državama nema baš nikakvog pojma".
U romanu kao metaforu rata u Bosni pominjete pojam “sevdah nightmare”. Možete li to pojasniti?
"Taj pojam se u romanu vezuje na onu priču o zločincima, koji nijesu uvijek psihopatsko hladni, bezosjećajni strojevi za ubijanje, koji masovna ubojstva i silovanja izvršavaju bez razmišljanja, po naređenju kao i sve ostale vojne zadatke.
Meni se čini puno gore od takvih „vojnika“ zamisliti ljudska čudovišta puna emocija, mržnje, bijesa, tuge i ko zna čega još, koji pokušavaju zločinima rješavati svoje lične i porodične traume. Rat na prostoru bivše Jugoslavije bio je po mom mišljenju pun baš tih malih, ličnih osveta, privatnih emotivnih ratova i zato je sve i bilo tako okrutno i brutalno.
Najljepša definicija sevdaha je za mene ona da je sevdah zapravo liječenje tuge tugom. Tako bi “sevdah nightmare“ bilo liječenje najmračnijeg bola u ljudskim dušama još većim i još mračnijim bolom, prouzrokovanim istovremeno sebi i drugima. A to je u stvari onaj začarani krug u kome se nalazimo i koji uništava Balkan već stoljećima".
U oba romana javljaju se imigranti iz bivših jugoslovenskih republika. Kako danas izgleda biti imigrant u Sloveniji?
"U Sloveniji danas postoje dvije vrste imigranata. Vidljivi i nevidljivi. Ovi prvi se manje više snalaze, polako postaju Slovenci ili su se kao Slovenci već i rodili. Većina ih naime pripada drugoj ili trećoj generaciji doseljenika i njihove priče uglavnom zavise o tome, kako su se u Sloveniji snašli njihovi roditelji. Ima tu stvarno svakakvih priča i teško je ispod njih podvući jasnu crtu.
Većina Slovenaca voli Balkan kao što se voli ljubavnica
Veći problem svakako imaju ovi drugi, koji pokušavaju zaraditi svoje parče kruha na ono malo gradilišta koja u Sloveniji još postoje. Oni žive u logorima, često rade na crno i bez ikakvih su prava na život.
Oni su po svemu bliže azilantima, kojih ima sve više, mada iznenađujuće malo s obzirom da je Slovenija dio EU. Doduše, u Sloveniji ti nesretnici većinom imaju isti tretman kao u drugim državama EU. I mi činimo sve da bi poželjeli da što prije pobjegnu odavde".
Kakav je danas odnos Slovenaca prema Balkanu i južnjacima, nekadašnjim Jugoslovenima? Da li se na ove ljude gleda kao na "nekadašnju braću" ili sa prezirom, kao na južnjake?
"Ovisi s kim pričate. Većina Slovenaca voli Balkan kao što se voli ljubavnica. Dobar je kada se za kratko vrijeme zažele razonode, a nije im do neke značajnije veze sa njim, do razmjene i suradnje. Desnica pak ljude još uvijek plaši Balkanom i povratkom na nj i sve što dolazi sa juga automatski predstavlja kao manje vrijedno.
Čak i kada je kultura u pitanju, neki veliki interes za ono što se danas dešava na Balkanu ovdje ne postoji. Ima doduše mnogo ljudi sa svojim ličnim interesima i vezama i to Sloveniju zapravo jedino povezuje sa bivšom Jugoslavijom, ali te se veze rijetko institucionaliziraju".
Ima li u ovoj vašoj knjizi jugonostalgije? Kako se danas ljudi u Sloveniji odnose prema jugonostalgiji?
"Ko želi, vjerovatno će u knjizi naći i nešto jugonostalgično, ali u suštini je to knjiga koja se prema Jugoslaviji odnosi vrlo kritično. Moje je lično mišljenje da je ta država bila daleko od idealne, o čemu najbolje svjedoči način na koji se raspala.
"Stvaranje nacionalnih država je idealan poligon za desničarski populizam"
Ono za čime vrijedi žaliti je njena kulturna baština koja je nekoliko puta veća od zbroja kulturnih baštinica novonastalih država. Veći i šareniji prostor Jugoslavije za umjetnost a i za život općenito ipak je prilično veliki nedostatak. Životi na ovim našim malim kulturnim prostorima su zato dosta siromašniji.
U Sloveniji inače prevladava jugonostalgija najgore vrste, ona zbog koje Jasmin Stavros i Srebrna krila još uvijek pune dvorane, a koja nije nikada čula za Andreja Nikolaidisa ili Balšu Brkovića".
Danas sve republike bivše Jugoslavije imaju svoje nacionalne državice sa izraženim nacionalizmom i desnicom. Čini se da je demokratija pala na ispitu u ovom slučaju?
"Stvaranje nacionalnih država je idealan poligon za desničarski populizam. Dodate li tome još i rat onda postaje normalno čak i kada se nacionalizma prihvate i lijevi političari koji svako malo dobiju osjećaj da za preživljavanje na političkoj sceni moraju biti veći Srbi od Dobrice Čosića ili veći Hrvati od Thompsona".
Po romanu "Čefuri raus!" snimaće se film. Dokle se stiglo? Možete li nam nešto više reći o tom projektu?
"Film je snimljen i trenutno je u fazi montaže. Očekujem da bi trebao biti završen do ljeta. Bilo je jako zanimljivo prenositi priču iz literature na film, to je jedan dugačak i kompleksan proces, ali mislim da nam je dobro uspjelo.
Ali prave zvijezde ovoga filma biće ipak četiri debitanta u glavnim ulogama
Zadržali smo i radnju i energiju knjige, a opet se dovoljno odmakli od nje da je film mogao zaživjeti svojim životom i da gledatelji neće dobiti šturu ekranizaciju.
Tome ja stvarno mnogo pridonijela ex-yu reprezentacija glumaca na čelu sa Emirom Hadžihafizbegovićem, Medihom Musliović, Zoranom Cvijanovićem, Vesnom Trivalić, Milanom Pavlovićem, Darijom Lorenci, Mustafom Nadarevićem i Metom Jovanovskim.
Ali prave zvijezde ovoga filma biće ipak četiri debitanta u glavnim ulogama. Ako zbog čega onda se zbog njih treba veseliti ovom filmu.
Na TV se ovih dana često vidi slika demonstranata iz Ljubljane. Kako biste strancu objasnili šta se to dešava na ulicama Ljubljane? Ko je nezadovoljan i zašto se demonstrira?
"Nezadovoljstvo se u Sloveniji polako razrasta već godinama, a uzroka ima jedno omanje more. Naravno, glavni je uzrok finansijska i gospodarska kriza, naša nejasna budućnost, sve veći broj nezaposlenih i narušavanje socijalne države.
Kada od bliže sagledate stvari onda vidite da te ljude povezuje isključivo očaj, a razloge za nj, svako od njih vidi negdje drugdje
Ali kriza je u stvari samo razotkrila sve tajne naše “uspješne” tranzicije, odnosno privatizacije i iznijela na vidjelo velike crne rupe u našem sistemu. Ljudi su tako napokon shvatili da su godinama sistemski pljačkani, jer su banke kreditirale firme, a pare od kredita pojeo mrak.
I sad banke nemaju para, jer su firme kad je došla kriza propale pa ih ne mogu vraćati. I naravno niko zbog toga ne odgovara na sudu. Ni političari, ni bankari, ni gospodarstvenici. Odgovaraju samo radnici koji zbog njihovih malverzacija ostaju bez posla.
Problem je i što je u svemu tome ljudima teško prepoznati pravog krivca, odnosno, krivaca je koliko i grijehova, a tih ima koliko hoćete i kakvih hoćete. I zato je danas na slovenskim ulicama kakofonija i samo naizgled se radi o udruženoj masi prosvjednika. Kada od bliže sagledate stvari onda vidite da te ljude povezuje isključivo očaj, a razloge za nj, svako od njih vidi negdje drugdje".
Autor ste kratkih filmova «Fužine zakon», «Sezona 90/91», «Moj sin, seksualni manijak». Nedavno ste snimili i igrani film «Piran, Pirano» za koga se kaže da je partizanski film. Možete li nam vi reći o kakvom filmu je riječ?
"U filmu Piran, Pirano se pojavljuju partizani pa bi samim time mogli govoriti o partizanskom filmu, ali on ipak priča jednu priču koja se dešava u sadašnjosti. To je priča o Talijanu Antoniju koji se pred smrt vraća u svoj rodni grad Piran i u svojoj rodnoj kući zatiče Bosanca Veljka.
Naizgled njih dvojica dijele samo jedan djelić davne prošlosti i ljubav prema jednoj djevojci, a sve ih ostalo dijeli. No, kako to u životu često biva, ispostavlja se, da je “sve ostalo“ u stvari vrlo nevažno i vrlo sitno. Tih je to i miran film, bliži mom drugom negoli prvom romanu, a glavne uloge tumače dva zaista velika glumca, Boris Cavazza i Mustafa Nadarević".
Bonus video:
