Za našeg poznatog glumca Mladena Nelevića, 1983. godina je bila višestruko značajna i predstavlja svojevrsnu prekretnicu, kako na planu karijere, tako i jednu od onih najznačajnijih, životnih: te godine dobio je glavnu ulogu u filmu „Pismo, glava“, koja će ga, kako kaže, najaviti tadašnjoj jugoslovenskoj filmskoj javnosti.
Ujedno, te je godine upoznao svoju životnu saputnicu, tada balerinu sarajevskog Narodnog pozorišta Slavku Nelević, tek pristiglu iz Beograda.
Danas su iza njega skoro četiri decenije bogate glumačke karijere. Kada je u Crnoj Gori, oazu mira pronalazi u kučkom selu Ubli, nadomak Podgorice, gdje je izgradio kuću.
Napominje kako nikada nije odbio ulogu – uvijek je prihvatao, „bilo da je mala, velika, o tome nisam razmišljao, jer nema malih i velikih uloga, postoje dobre ili manje loše napisane uloge“.
Uvijek je mislio da iz “ničega može da se napravi nešto”, u dogovoru sa ljudima i to je njegov umjetnički kredo.
Prve dvije „sarajevske godine“, od 1981. kada je došao u taj grad, pa do ’83., o kojoj je riječ na početku teksta, bile su posebno izazovne za njega: živio je u izuzetno teškim uslovima, novac koji su mu slali roditelji nije bio dovoljan za plaćanje svih troškova, pa je tako bilo noći i dana kada je spavao na tamošnjoj željezničkoj stanici, a zarađivao je istovarajući vagone ćumura na toj stanici.
Jeste li razmišljali tada da odustanete?
Pa prolazilo mi je kroz glavu i to, ali bih brzo odbacio takve misli. Imao sam i fino društvo, uglavnom, bio sam uporan, nisam htio da odustanem. Onda, jednoga dana dođe na akademiju poznati reditelj Bata Čengić. Bio je u potrazi za glavnim junakom.
Ljubav je, ja kažem uvijek, igra kao posebna kategorija koja postoji u životu i koja pobjeđuje sve
Gledao je naše vježbe i ja sam mu se učinio zanimljivim. Pozove me na razgovor i da mi neke zadatke koje moram da uradim da bih dobio glavnu ulogu u filmu. A ti zadaci su bili da idem da boravim tri mjeseca u građevinskom opreduzeću “Put”, da spavam u barakama sa radnicima i naučim da vozim kamion.
Sve sam to naučio i poslije tri mjeseca sam poveo svog reditelja da ga provozam u tom kamionu. Dobio sam ulogu. A film se zvao „Pismo, glava“. Moj početnički honorar je bio toliki da sam mogao da kupim stan u Sarajevu. Meni preko noći krene život, okrene se odjednom. Od tada, godišnje sam radio po tri filma, da ne govorim serije. Znači, sreća me je pogledala.
Rekli ste da ste imali dobro društvo u Sarajevu. Nakon rata, jeste li prekinuli neka prijateljstva stečena u tom gradu?
Ne. Sva prijateljstva koja sam imao tamo zadržana su, ništa tu nije oštećeno, okrnjeno, sve je ostalo, čak su mnogo postala jača nego što su bila. I sad kad odem u Sarajevo, dobro se družimo.
Koje su Vaše osobine doprinijele tome da se očuvaju te veze? Šta je potrebno da se sačuva prijateljstvo?
Čovjek mora da mnogo stvari poništi, poništi ljutinu, inat, ponos, jer, ljudi se dosta ostraste, izlete se preko vremena, a sjutradan kad prespavaju, šteta je već učinjena. To je ono što mi kažemo ovdje, da sačuvaš druge od sebe.
Da jednostavno povučeš tu ručnu kočnicu i kažeš ne, ne, postoji razuman dogovor i ako se ne slažemo, ne treba da se vrijeđamo i da se mrzimo. Jednostavno, tako rješavam stvar. Inače sam takve prirode, nisam eksplozivan, nemam kratak fitilj. Miran sam čovjek, ne pričam puno, nisam brbljivac. Mogu da budem rječit, ali nisam brbljiv čovjek.
Možete li sada da izdvojite trenutak ili situaciju najveće lične pobjede u karijeri i životu?
Moja velika pobjeda je u stvari što se bavim ovim poslom. Jer, ja sam dugo vremena pokušavao da upišem akademiju, četiri puta u Beogradu, jednom u Zagrebu i, šta ja znam, opet je pobijedila moja upornost. Znači, to je moja lična pobjeda - što sam uspio da se bavim ovim poslom. Bio sam uporan i pobijedio sam.
Poraz, kako tu stojite?
Možda ih i ne pamtim, mislim da ih nema. Odmah zaboravim, neki su ožiljci, neki su učinili moj život jačim i postao sam još uporniji i veći borac. Mogu jedino da nazovem svojim porazima polaganja ispita i neuspjehe na prijemnim ispitima.
Najsrećniji trenutak u Vašem životu?
Što se tiče profesije, to je bilo kad sam dobio glavnu ulogu kao mlad student u filmu Pismo-glava. Jednostavno te sreća pogleda. Na životnom planu, trenutak kad sam upoznao svoju suprugu Slavku: tada sam letio, nisam hodao.
Inače u intervjuima spominjete stalno ljubav prema svojoj supruzi. Šta je ljubav poslije toliko godina zajedničkog života?
Ljubav je, ja kažem uvijek, igra kao posebna kategorija koja postoji u životu i koja pobjeđuje sve. Dok traje igra, traje ljubav, kad prestane igra, prestaje ljubav. Znači, u životu ljudi treba da se igraju, ali moraju da prevazilaze sve glupe navike i podrazumijevanja jedni drugih.
Ljudi postoje onoliko koliko znaju da se igraju, da čine jedni drugima radosti u životu. Moja žena i ja opstajemo već dugo godina zato što smo dobri igrači, dobri drugovi u svemu, to je prva temeljna stvar. Ne mogu da nas poremete neke gluposti, navike. Podešavamo se jedno prema drugom čitav život i tako opstajemo.
A šta kad naiđu periodi kad i nije lijepo vrijeme za igru?
Mislim da nije bilo trenutka da se ne razumijemo. Barem u onom temeljnom životnom smislu, nije postojao trenutak. Jer, vjerovatno da se ne razumijemo, ne bismo bili zajedno. Prevazilazili smo to.
Trenutak najveće patnje?
Gubitak mojih roditelja. Prvo majke, pa onda oca. To su najveće patnje u mom životu. Drugih patnji nije bilo.
Šta je uspjeh danas?
Pa, i pitanje sreće. I za ovaj posao u velikom procentu je potrebna sreća. Uspjeh je da ljudi znaju da nose taj uspjeh. A to znači da nijednog trenutka ne smije, mlad glumac pogotovu, da se uobrazi i da pomisli da je ’neko’, mora svakog trenutka da se dovodi na onu normalnu ljudsku nulu, da kaže sebi ’Ja sam normalan čovjek, radim ovaj posao, radim uloge’.
Zajednički igramo i gradimo nešto što je veće od nas, to je pitanje uspjeha
Ne smije nikad da pomisli i da nastupi prema drugim kolegama sa visine. Jer, ima u ovom poslu ljudi koji su popularni, koji su manje popularni i onih za koje se uopšte ne zna. I sad, prema svemu mora da se odnosi maksimalno ljudski i sa velikim uvažavanjem.
Ovaj posao je ’kolektivni film’, dok radimo kao grupa ljudi moramo da ulazimo sa tom sviješću da gradimo nešto što je veće od nas koji učestvujemo u tome. Sa tom mišlju mora da se uđe u zajednički posao, inače nema kvaliteta.
Zajednički igramo i gradimo nešto što je veće od nas, to je pitanje uspjeha. I onog trenutka, ako zamisliš da si iznad drugih, ti padaš odmah.
Kojom jednom riječju biste mogli da opišete sebe?
Dobar.
Nastavci serija i glavna filmska uloga
Projekti koji ga čekaju na poslovnom planu su nastavak serija „Budva na pjenu od mora”, “Vojna akademija”, u Sarajevu “Dva smo svijeta različita”, te u Beogradu glavna uloga u filmu “Beton liga”.
Snimanje će krenuti u junu. Tu je i angažman u tivatskom pozorištu, za koji je vezana jedna od njemu dražih uloga - u “Bokeškom d-molu”, za koju je dobio Sterijinu nagradu za glumu.
Mladen Nelević je 13. januara 1957. godine u Zenici. 1973. sa porodicom dolazi u Podgoricu, tadašnji Titograd. Uz Milana i Mimu Karadžića, Sloba Milatovića, Marka Baćovića, Žarka Lauševića, Stelu Ćetković, Jovanku Kovačević, osnivač je kultnog pozorišta DODEST.
Akademiju u Sarajevu je upisao 1981. Glumio je u mnogobrojnim filmovima, TV serijama, pozorišnim predstavama.
U Podgoricu se vraća nakon što je ratni vihor zahvatio područje BiH. Starija publika pamti ovog glumca kao legendarnog profesora iz predstave „Sarajevska audicija“, dok ga mlađe generacije trenutno upoznaju kroz likove u gledanim TV serijama „Vojna akademija“ i „Budva na pjenu od mora“.
Bonus video:
