Legendarni brazilski arhitekta Oskar Nimajer napustio je svijet i preselio se u vječnost, u kojoj je već boravio izvjesno vrijeme.
Ovaj slavni čovjek rodio se 15. decembra daleke 1907. godine, prije balkanskih ratova, u doba prije nego se Nikola Petrović zakraljio.
E, pa, bilo je to poodavno i reklo bi se da je Nimajerovo doba davno minulo. Ali kuriozitet je što je ovaj neobičan čovjek još uvijek bio vrlo aktivan, taman kao da mu je recimo tekla pedeseta, a ne sto peta godina života. Projektovao je dakle „sve u šesnaes'“.
Nimajeru je pripala nagrada Britanskog kraljevskog instituta za arhitekturu, a 2002. godine dodijeljena mu je i Prickerova nagrada
Zapravo, dok sam prije mjesec dana pripremao tekst o Nimajerovom “105. rođendanu” nijesam bio baš sasvim siguran da li je uopšte među živima, što je vrlo nezgodna situacija. Raspravljanje o takvim stvarima je nedelikatno. Ali, sve bi začas eliminisao neuništivi duh slavnog brazilskog arhitekte.
Provjera na netu posvjedočila bi da je Nimajer još tu među nama, da boravi u svom studiju, smišlja, projektuje, da pomalo boluje, pomalo priča o politici, pomalo daje intervjue i vrlo nenapadno uživa u golemoj slavi koju je stekao prije više od pola vijeka, kada se pročuo po projektu Brazilije, grada koji je 1960. postao brazilska prijestonica.
Međutim, oko Nimajera je i pored te vidljive živahnosti već odavno lebdio mitski veo koji se po nekom mitotvornom mehanizmu spontano ispreda oko takvih persona. Možda je ovaj slavni Brazilac, ko će ga znati, na neki volšeban način već odavno prešao u arhitektonski panteon, dok je među nama, poput Heleninog lika u Troji, boravila samo njegova prikaza, odnosno “ejdolon”?
Uglavnom, ovog vječitog bonvivana, nepokolebljivog komunistu i ubijeđenog ateistu, godine očito nijesu mogle izmijeniti. Do posljednjeg daha. Štaviše, hedonizam ga je stalno uvodio u nove stvaralačke podvige. Njegovi najbliži saradnici tvrdili su da i pored godina „neprestano misli na žene“.
"Oh, žene. Najbolje što čovjek može da ima je žena pokraj sebe, a ostalo je Božja volja. Žena je neophodna", govorio je donedavno Nimajer.
Impresivno. U tim godinama je uspjeh ukoliko ne zaboravite da žene uopšte postoje. Ali, Nimajer nije bio od te fele. Prije nekoliko godina je u intervjuu za nedjeljnik “Ištoe” izjavio da se osjeća poput tridesetogodišnjaka. I da uz to vodi ljubav svaki dan!
Muzej savremene umjetnosti, takođe Nimajerov projekat, otvoren je u Niteroju 1996
"Mislim samo na žene. Seksualne odnose imam svaki dan", izjavio je tada Nimajer, koji je 2006. stupio u drugi brak sa svojom sekretaricom Verom Lusijom Kabrerom.
Njegova prva supruga Anita Bildo, sa kojom je bio u braku 76 godina, preminula je dvije godine ranije.
Nimajeru je pripala nagrada Britanskog kraljevskog instituta za arhitekturu, a 2002. godine dodijeljena mu je i Prickerova nagrada koja se rangira kao arhitektonski Nobel.
Nimajer, je dakle, i danas najaktivnije projektovao i gradio i to na velikim projektima u zemlji i inostranstvu. Prije nekoliko godina u Braziliji su otvoreni muzej i biblioteka čiji je bio autor, a na molbu predsjednika Venecuele Uga Čavesa izradio je i projekat spomenika Simonu Bolivaru, zaslužnom za nezavisnost nekoliko zemalja Latinske Amerike. Teško je zamisliti da je taj poduhvat mogao da pripadne nekom drugom. U današnjem desničarskom svijetu ikone poput Nimajera već su prava rijetkost.
Kako mu je sve to uspijevalo? Pogotovo ako se podsjetimo da je prije nekoliko godina bio operisan u dva navrata, te da je u oktobru 2006. polomio karlicu.
I pored svega komentarisao je da je “priroda bila velikodušna” prema njemu. Nimajer je, dakle, rođen 15. decembra 1907. u Riju i za preko 70 godina karijere, uradio je više od 600 arhitektonskih projekata širom svijeta.
“Arhitektura ne poboljšava život siromašnih, ali čovjek to može protestujući na ulicama"
U brazilskom gradu Niteroju, preko puta zaliva Rio de Žaneira, nedavno je još uvijek bio u izgradnji njegov najskuplji projekat od kraja pedesetih godina, kada je podignuta brazilska futuristička prijestonica Brazilija. Nimajer je na tom projektu sarađivao sa svojim prijateljem Lusijom Kostom. Deset zgrada, među kojima su katolička katedrala i baptistička crkva, pozorište i zgrada Nimajerove fondacije, čine takozvani "Nimajerov put".
Muzej savremene umjetnosti, takođe Nimajerov projekat, otvoren je u Niteroju 1996.
Nimajer je jedan od tvoraca zgrade Ujedinjenih nacija u Njujorku, a među njegovim skorijim radovima je i zgrada Novog muzeja u Kuritibi, na jugu Brazila, u obliku oka.
Djelo Oskara Nimajera
Neki su mu zamjerali da njegove kreacije nijesu funkcionalne. Mnogi tvrde da je daleko manje prijatno raditi ili živjeti u njima nego posmatrati ih izdaleka. On je na to spremno uzvraćao da je u arhitekturi "smiješno i iritirajuće" razgovarati o "formi koja prati funkciju", smatrajući da njegova zdanja služe svojoj svrsi što, kako je tvrdio, pokazuje i činjenica da ga klijenti angažuju više puta.
Njegova zdanja karakterišu zaobljene linije kojima, kako je objašnjavao, “odaje počast tijelu brazilske žene”.
Nimajer je jedan od stvaralaca moderne arhitekture i jedan od osnivača Brazilske škole savremene arhitekture. Bio je pionir u upotrebi prenapregnutog betona. Govorio je da je “plastična sposobnost armiranog betona tako fantastična”.
“Čovjek mora da živi ispunjen život, da kraj sebe ima ženu i prijatelje, ali da bude skroman i da uvijek misli na one koji pate"
Bio je član brazilske Komunističke partije, a za vrijeme diktature u Brazilu (1965-1982) živio je u Francuskoj. Politika ga je i dalje životno zanimala zbog čega je podržavao radikalni ljevičarski Pokret seljaka bezemljaša, koji je nazivao "jedinim značajnim pokretom u Brazilu". Tvrdio je i da je "život važniji od arhitekture”.
“Arhitektura ne poboljšava život siromašnih, ali čovjek to može protestujući na ulicama."
I pored toga što je projektovao veliki broj crkava, Nimajer nije bio vjernik. Daleko od toga. Govorio je da razumije čovjekovu potrebu da vjeruje u život poslije smrti, ali je u tom pogledu bio zakleti aristotelovac.
Djelo Oskara Nimajera
“Ja nijesam vjernik. Za mene nauka sve objašnjava. Međutim, ideja smrti i bića koje upravlja svime predstavlja stalnu misteriju u nazoru čovjeka koji ne prihvata da će jednog dana sasvim nestati.” Isticao je “da bi volio kada bi mogao da vjeruje u Boga, ali i da je svijet “vrlo perverzan” zbog čega se i učlanio u Komunističku partiju.
“Želimo da svijet učinimo boljim", govorio je slavni arhitekta.
Nimajerov stil, koji je nazivao "arhitektonskom invencijom", i zgrade koje podsjećaju na apstraktne skulpture, uticao je na nekoliko generacija arhitekata od tridesetih godina prošlog vijeka.
Često je primao mlade arhitekte koji su dolazili iz svih djelova svijeta da bi ga vidjeli. U slobodno vrijeme, pio je vino sa prijateljima, te pored razgovora o politici, svirao na maloj gitari nalik ukuleleu.
“Čovjek mora da živi ispunjen život, da kraj sebe ima ženu i prijatelje, ali da bude skroman i da uvijek misli na one koji pate.”
"Taj grad možete voljeti ili ne, ali nikada nećete moći da tvrdite da ste prije toga vidjeli išta slično"
Nimajer je bio živa legenda Brazila. Tadašnji predsjednik Lula da Silva je 2008. proglasio godinom Oskara Nimajera. Dugo je bio ljubimac umjetničkog svijeta.
Njegova arhitektonska era započela je četrdesetih godina prošlog vijeka u Pampuli, gradu u kojem je stvorio stil revolucionaran za to vrijeme.
Dok se Le Korbizije držao pravouglih struktura, Nimajer je izabrao krive i obline. Crkva koju je projektovao "provlačila" se kroz okruženje kao ogromna staza za vožnju skejtborda. Kasnije je postao poznat po svojoj arhitektonskoj jednačini "planine/talasi/žene > krive".
Vrhunac je dostigao 1956. godine, kada je dobio posao života. Gradnja nove brazilske prijestonice Brazilije trajala je tri i po godine u okruženju bez ljudi na crvenom, prašnjavom tlu savane u regionu Serado. Neprestano je ponavljao: "Taj grad možete voljeti ili ne, ali nikada nećete moći da tvrdite da ste prije toga vidjeli išta slično".
Nikada nije želio da živi u Braziliji. Nedostajao bi mu haos koji vlada u Riju.
Za Nimajera, koji je bio ateista, smrt je bila kraj svega
Svojim skulpturalnim strukturama, stvorio je nešto što je njegovoj ogromnoj zemlji do tada nedostajalo: identitet. Brazil bi danas izgledao znatno drugačije bez njega.
Polagao je nade u veliku revoluciju. Volio je da nazdravi "protiv Buša" i sa oduševljenjem priča “o svom prijatelju Fidelu Kastru”. "Kubanska revolucija je bila herojska i Kubanci je nose u svojim srcima."
Za Nimajera, koji je bio ateista, smrt je bila kraj svega. "On ne želi da govori o smrti", govorili su njegovi saradnici. "Oskar ne vjeruje da će umrijeti."
Imao je specifičan koncept smrti. Divno je predstavio u autobiografiji u kojoj opisuje kako je jednom, na putu od Rio de Žaneira do Brazilije, "vidio" senzualna bedra i dojke u grupi oblaka dok su se postepeno razilazili.
"Osjetio sam da ta perverzna metamorfoza podsjeća na našu sudbinu. Nemamo izbora. Rađamo se, rastemo, borimo se, umiremo i nestajemo zauvijek."
Uglavnom, ovog vječitog bonvivana, nepokolebljivog komunistu i ubijeđenog ateistu, godine očito nijesu mogle izmijeniti. Do posljednjeg daha. Štaviše, hedonizam ga je stalno uvodio u nove stvaralačke podvige. Njegovi najbliži saradnici tvrdili su da i pored godina „neprestano misli na žene“
Bonus video:
