Kad neko ima sreće (i talenta), on se istovremeno nađe na tri liste književnih nagrada. To je bio slučaj sa Žeromom Ferarijem. I krajnji izbor ga je uzdigao na najvišu ljestvicu te liste – dobio je Gonkura, najznačajniju francusku nagradu za književnost, za roman Propovijedi o propasti Rima. Ferari je i prije toga krenuo ka slavi sa 90 hiljada prodatih knjiga.
Proglašenje Gonkurove nagrade je uvijek toliko uzbudljivo da prerasta u medijski spektakl koji publika prati s velikim interesovanjem, kao da je u pitanju sportski meč. To se desilo i ovoga puta, gotovo kao kod nagrađivanja Uelbeka, koje se, ipak, pamti kao najuzbudljivije. Velika masa novinara dočekala je dobitnika sa mikrofonima, fotoaparatima i kamerama, pa mu je trebalo prilično vremena da se probije do žirija uz komentare da se “osjeća uhvaćen kao zec pred farovima”. Kad je stigao do cilja, skromni laureat je uzviknuo da je to dan kada je Barak Obama izabran, skrećući pažnju novinarima na hijerarhiju događaja. “Još nijesam svjestan šta predstavlja ta nagrada, ali znam da ću je dobro proslaviti.”
„Nagrađeni roman je odličan, najbolji od četvoro finalista, ali on nije ni moderan ni nov. To je izvanredan roman, ali forma njegovog teksta nije ni radikalna ni subverzivna, to je čak dosta klasično i tradicionalno“, izjavio je član žirija, njegov glavni pristalica, Pjer Asulin, poznati francuski novinar i publicista. Interesantno je da sam Ferari nije vjerovao u sebe pišući taj roman: “Bio sam ubijeđen da će taj roman prouzrokovati moj krah – književni, naravno, ali bio sam spreman da ga dočekam”, rekao je laureat Mondu.
„Propovijedi o propasti Rima je korzikanski roman, ali isto toliko univerzalan koliko i grčka tragedija... On traži odgovore na metafizička pitanja“, piše u Figarou Astrid de Lamina.
„Ideju da napišem taj roman dao mi je Sveti Avgustin. Kupio sam njegovu knjigu Dražava božja i u uvodu sam našao račenicu: Svijet je kao čovjek, rađa se, raste i umire. To mi se dopalo. Tako se rodio moj projekat. I to je i epigraf moje knjige. Ta rečenica je prekrasna i strašna. Sveti Avgustin nije prišiven mom romanu, on je u njemu“, izjavio je Ferari. U centru romana Propovijedi o propasti Rima se nalazi skromna kafana u korzikanskim brdima koju su preuzela dva mladića, Matije i Libero, pošto su napustili studije filozofije u Parizu, da bi tu „osnovali najbolji od svih mogućih svjetova”.
Roman počinje opisom jedne fotografije snimljene na kraju Prvog svjetskog rata koju posmatra jedan od glavnih junaka, Marsel, Matijeov djed. Na njoj je čitava njegova porodica izuzev njega. Tako roman počinje isticanjem odsustva. Svi članovi na toj fotografiji i njihovi potomci osuđeni su od samog početka na odsustvo iz mjesta gdje bi trebalo da budu. Oni koji su rođeni na ostrvu, žele da ga napuste, a oni koji nijesu, da mu se vrate. Matije je porastao u Parizu, u svijetu koji ne liči na njega i u kome ne želi da živi, zato donosi odluku da se vrati zemlji svojih predaka.
Po opisu tih stanja raspolućenosti u romanu dâ se zaključiti da je to priča samog pisca: “U mladićko doba i sâm sam imao osjećaj da živim u dva potpuno različita svijeta. Za vrijeme školske godine sam živio u predgrađu Pariza, a ljeta sam provodio u selu kod babe i djeda na Korzici. Tokom godina stekao sam osjećanje da ne pripadan tom svijetu u kome živim. I san mi je bio da pređem da živim tamo. To sam ostvario, pošto sam završio studije filozofije. Nisam propao kao moj junak Matije, jer nam motivi nisu isti, ali sam ipak bio djetinjast.”
Okvir Ferarijevog književnog izraza je Korzika, a kafana je mjesto gdje se srijeću ljudi koji nemaju ništa zajedničko, “pravo mjesto za fikciju.” Kafana je osa oko koje se sve vrti. “Želio sam takođe da i Korzika postane teren fikcije kao i neki drugi, a ne samo folklora. Nije mi cilj bio da uzdignem priču korzikanske kafane do nivoa epopeje rimske imperije, nego obrnuto, da pokažem, po ideji Svetog Avgustina, da veliko carstvo nije ništa više od malog čovjeka koji raste i umire. Čitav roman je više time uslovljen, nego psihološkim razmišljanjima.”
Kao student filozofije, Libero je izabrao - Lajbnica - teoriju o mogućim svjetovima, a Matije - Svetog Avgustina koji objašnjava u svojoj propovijedi o propasti Rima (410) „da smo sami odgovorni za svoj neuspjeh, jer da smo bolje gledali, mogli smo ga predvidjeti.“ To je priča o čovjeku između dva svijeta, kako se ti svjetovi izmišljaju i kako umiru. “Mi u stvari ne znamo ni što su svjetovi”, kaže Ferari, “ni od čega zavisi njihov opstanak. Možda je negdje u svemiru upisan tajni zakon koji prethodi njihovom nastanku, njihovom zenitu i njihovom kraju. Ali mi znamo ovo: da bi jedan novi svijet nastao, treba prvo da umre stari. Takođe znamo, da interval koji ih razdvaja, može biti vrlo kratak, ili i obrnuto, može biti toliko dug da ljudi moraju da nauče da žive tokom decenija u očaju, da bi na kraju neizbježno otkrili da sve u svemu i nisu živjeli. To bi bila srž romana. Definicija pojma svijet kod mene je potpuno metafizička. To je moj način da uvedem filozofiju u moje fikcije, a da se ne bavim filozofijom. Riječ svijet je tajanstvena. Kako naći koliko treba elemenata da bi se stvorio jedan svijet, kako da se postave jedni prema drugima, kako jedan elemenat može biti centralan u jednom svijetu, a periferalan u drugom. To je koncept varijabilne geometrije.”
Pisac nastoji da u romanu pronađe odgovor na pitanje: “Šta je to svijet?” Pokušava da se on nasluti na više nivoa, služeći se Lajbnicom: „U svakom svijetu postoji beskonačno elemenata. I u svakom od tih elemenata ima beskonačno svjetova. Ali kako se on rađa, raste, umire? Ja sam ozbiljno shvatio misao Svetog Avgustina. Tako je i roman konstruisan: prvo se rađa jedan svijet, uzdiže do zenita i pada, tako je i sa svim mojim junacima i to na više nivoa. Priča se kreće oko stožera koji nije psihološki. Roman funkcioniše po mehaničkom spoju, po logici ciklusa. To je slijepa mehanika koja melje… Prvi svjetski rat je bila i kulturna prekretnica: pa tako postoji predratno i poslijeratno doba – dva različita svijeta. Fascinira me to što su ti ljudi koji su rođeni početkom dvadestog vijeka doživjeli-preživjeli toliko svjetova. Želio sam da shvatim zašto su željeli da pobjegnu iz tih svjetova poslije Prvog svjetskog rata… Matijeov djed će promašiti sve susrete u životu, pokušaće da se izvuče, ali neće uspjeti. A Matije, njegov unuk, pokušava put u suprotnom pravcu, ali, takođe, ne uspijeva. Moji junaci imaju teškoće s tim kako da nađu svoje mjesto. Zanima me koegzistencija zatvorenih prostora. Ta teškoća kad se čovjek vrati negdje, pošto je živio na drugom mjestu, i njegov osjećaj da je stranac. Matije želi da od jedne obične kafane napravi najbolji od svih mogućih svjetova, ali ispao je brodolom iluzija iz mladosti.“
Ima se utisak da je Matije predstavnik modernog suvišnog čovjeka koji ne želi da se uklopi u društvo koje ga okružuje, pa zato pokušava da pobjegne iz njega, ali će ga život vratiti u stvarnost, te će se njegova zamišljena bajka o novom zanimljivom životu, završiti serijom propalih nada i frustracija koje potvrđuje piščevu teoriju o neizbježnom propadanju i prolaznosti svjetova. „Matije traži nešto što ne postoji. Šta nam to nedostaje, u stvari? Šta stvarno želimo? Možda ništa. To su pitanja koja me interesuju.” „Prebacuje mi se naklonost prema apokalipsi? Ali sva savremena literatura ima zajedničku naklonost ka apokalipsi. Od pada Berlinskog zida, i još više od 11. septembra, uvijek su me frapirale tihe katastrofe. Zato me je katasrofa Rima iz 410. godine zanimala. Tada se nije desilo ništa spektakularno – bila su tri dana pljačke. U tekstovima iz toga doba bilježi se galama očaja, dok se drugi pitaju da li je to tačno? Vjerovatno se nešto dogodilo, pošto su trideset godina kasnije Afrikom vladali vandali. I bliže našem dobu – kraj Sovjetskog Saveza je takođe bio tiha katastrofa. Nije nas frapirao neki velik događaj, samo su mali reperi popustili. I tek šest mjeseci kasnije shvatili smo da se sve srušilo. To je zaprepašćujuće. Mogućnost da jedna apokalipsa može biti tiha, za mene je to odlična figura za najgore… Da li je to crno djelo? Govori o optimizmu i pesimizmu me ne zanimaju. Nisam ni pun nade ni pun očajanja, a u mom romanu postoje faze vitalnosti“.
Okamenjeni svijet Korzike
- Ja sam rođen 1968, a moji djed i baba 1900. Fascinira me to šta je doživjela ta generacija. Jer potiče iz svijeta koji se nije pomakao za 400 godina na Korzici. I za vrijeme njihovog života prodefilovalo je dvanaest svjetova. Oni su se stvarno rodili u srednjem vijeku. Kad je moja baba vidjela prvog čovjeka na biciklu mislila je da on leti, jer su krajevi mantila lepršali iza njega.
Moj djed je živio na 40 km od Ajačoa a more je vidio sa 17 godina kad je mobilisan za rat! Koji dan kasnije bio je u Dakaru. Ne možemo ni da zamislimo kakve sve potrese to može da prouzrokuje.
Bonus video:
