Atlas oblaka
(Cloud Atlas; Andy Wachowski, Lana Wachowski, Tom Tykwer; 2012)
Postoje književna i filmska djela kod kojih je ključ za razumijevanje sadržan već u naslovu. Recimo, „Na Drini ćuprija“ Iva Andrića. Prevod na bilo koji strani jezik je gotovo nemoguć, zato što naslov objedinjava frazu iz srpskih epskih narodnih pjesama i turcizam. Ovaj lingvistički spoj se tako prirodno proširuje na pravi most u Višegradu koji povezuje dvije kulture.
Naslov „Ćuprija na Drini“ lišavao bi sintagmu epske višeznačnosti, a „Na Drini most“ orijentalnog elementa. Sve što treba znati o ovom romanu i način na koji ga treba posmatrati, tako je istaknuto i prije čitanja prve rečenice. Roman „Atlas oblaka“ Dejvida Mičela po kome je snimljen istoimeni film, dio svoje kompleksnosti takođe krije u imenu. Poenta svakog atlasa je da što vjerodostojnije opiše određeni prostor kako bi snalaženje u njemu kasnije bilo olakšano. Nema smisla praviti geografsku kartu nečega što se stalno mijenja. Atlas oblaka je tako naizgled besmislen skup mapa koji postaje prevaziđen istog onog trenutka kada se izradi jer, kao što znamo, oblaci ne miruju. Ali, funkcionalna uloga atlasa je da pokaže put.
Potpunim mapiranjem jednog trenutka (odnosno, u filmu i romanu, šest naizgled nezavisnih priča), može da se nazre zajednički imenilac i šablon, koji olakšava pravljenje sljedećih putokaza. Ovo možda djeluje kao previše učitavanja u običan naslov, ali kada uronite u ovaj genijalni, trosatni ep, shvatićete da bez ovakvih razmišljanja sigurno propuštate poentu.
Od broda na Pacifiku 1849. godine do radijacijom uništene planete Zemlje 2321, pratimo šest priča od kojih se tri dešavaju u prošlosti, jedna u sadašnjosti, i dvije u dalekoj budućnosti. Naši junaci su u svakom od ovih doba suočeni sa teškim izborom koji moraju sami da riješe. Iako su njihove priče razdvojene vremenskim bezdanom, pokazuje se da odluke u jednom vremenu utiču na drugo.
„Atlas oblaka“ je važan film na više načina. Prije svega, ima tri režisera – brata i sestru Vačovski koji su autori SF trilogije „Matrix“, kao i Toma Tikvera, autora filma „Internacional“ (2009). Dalje, riječ je o najskupljem nezavisno produciranom filmu svih vremena sa budžetom od preko 100 miliona dolara. Glumačku ekipu čine oskarovci Tom Henks, Hali Beri i Hugo Viving pri čemu svako od njih glumi više likova, od kojih su mnogi gotovo neprepoznatljivi pod maskom. Međutim, ono što ga čini posebnim, svakako je priča i ambicioznost projekta.
Prije svega, „Atlas oblaka“ nije trosatni, dosadan film pravljen za kritičare i njihovu rodbinu. Za razliku od nekih novijih filmova koji su ličili na raskošne Power Point prezentacije („Drvo života“, Terens Malik, 2011), ovdje svaka od šest priča ima jasno određenu narativnu strukturu. Te priče nisu dosadne dramske minijature u kojima će se smisao života otkriti u razgovoru tri filozofa u jednoj sobi, već dinamični isječci iz stvarnosti glavnih junaka. Jedna, o izdavaču i piscu Timotiju Kevendišu (koga glumi Džim Brodbent) je čista i urnebesna komedija, dok ostale imaju sve zamislive žanrovske elemente – od čiste akcije (priča sa novinarkom Lujzom Rej) do drame. Svaka priča je zaokružena, a nijedna (uz blagi izuzetak priče o klonu Somni-451) u sebi nema prazan hod. Ovaj film ne traje tri sata kako bi dobio Zlatnu palmu u Kanu, niti ga je moguće skratiti za više od deset minuta. Autori vas ne varaju, niti vam daju suvišne široke kadrove koji ukazuju na prolaznost svemira. Potpuno suprotno - ovdje sve pršti od dijaloga, dešavanja, emocija i akcije, i film je živ svake sekunde. Ako poželite ponovo da ga ogledate, to će biti zato što vam se dopao, a ne zato što vam je nejasan. Naravno, postoji mnogo motiva koje je nemoguće pohvatati na prvo gledanje, ali veličina ovog djela je da i bez njih svaka priča, sama za sebe, ima smisla.
Režija je za čistu desetku, a isto važi i za montažu. Raduje što ne izgleda kao da su ga režirale tri osobe, nego jedna. Od jedrenjaka na otvorenom moru sa početka 19. vijeka, preko staračkog doma u sadašnjosti, do futurističkog novog Seula, sve lokacije djeluju potpuno autentično, a ne kao kulise za film. Što se tiče glumačke ekipe, ponekad njihova fizička transformacija djeluje pretjerano, ali jasno je da je prisutna kako bi se naglasila poenta o kružnoj prirodi ljudske istorije. Ako se uzme u obzir da je jedan od režisera Leri Vačovski promijenio pol i postao Lana, transformacije se mogu posmatrati i iz tog ugla. Koji god da je razlog, sigurno je da su utemeljene u priči, a daju i mogućnost glumcima da se razmahnu.
„Atlas oblaka“ je djelo koje se trudi da inspiriše, što je jeres u savremenom dobu. Takođe, film se ne plaši da svojim gledaocima prenese poruku. Ne plaši se ni da bude relativno optimističan, da slavi ljudski duh i da napravi zdrav otklon od sveprožimajućeg cinizma. Sve opisane priče nose jednu zajedničku poruku, a to je da je iz ugla vječnosti jedino bitno šta je ispravno, a šta nije. Na mapi koju autori crtaju, to je jedina legenda koja je potrebna.
Konačna ocjena: 10/10.
Nemoguće
(The Impossible, J.A. Bayona, 2012)
Zemljotres magnitude 9,1 stepeni, inače treći najveći ikada zabilježen seizmografom, pogodio je oko osam sati ujutru po lokalnom vremenu 26. decembra 2004. oblast Indonezije. Njegov epicentar je bio u Indijskom okeanu, blizu obala Sumatre, u geološki veoma aktivnom području. Dužina trajanja zemljotresa je bila neuobičajeno duga i procjenjuje se na desetak minuta. Kako je epicentar bio u moru, zemljotres je izazvao cunami, pri čemu je visina talasa u pojedinim trenucima dostizala tridesetak metara. Najbliže kopno je cunami udario za petnaestak minuta, a zanimljivo je da je punih sedam sati nakon zemljotresa talas pogodio obalu Somalije na gotovo drugom kraju planete, gdje je takođe izazvao značajna razaranja i više stotina ljudskih žrtava. Konačan razorni bilans je bio preko 200 000 mrvih u petnaest država na dva kontinenta i oko dva miliona raseljenih, dok je ukupnu novčanu štetu nemoguće procijeniti. Snimiti film o ovako tragičnom događaju je svakako hrabar potez, naročito kad se uzme u obzir da nije prošlo previše vremena od katastrofe.
Bračni par Henri (Juan Mekgregor) i Marija (Naomi Vots) dolaze na Tajland kako bi sa svoja tri sina proveli božićne praznike. Dan nakon dolaska, cunami udara u obalu i razdvaja porodicu. Slijedi potraga za preživjelim članovima na ostrvu koje je prekriveno leševima i potpuno devastirano poplavom.
„Nemoguće“ se ne gleda kao film katastrofe, već kao drama. Za razliku od sličnih dijela koja se tempiraju za događaj na kraju, ovdje se nesreća desi na samom početku, pa su tako svi kasniji vrhunci filma isključivo emotivni. U fokusu autora je istinita priča o rasturenoj porodici u kojoj su djeca prinuđena da odrastu, a roditelji da se u potpunosti oslone na pomoć neznanaca. Ipak, scena prvog udara talasa je apsolutno zlokobna i uspijeva da uhvati duh brojnih snimaka na Internetu tog događaja. Kada talas udari, ne pušta se emotivna muzika, već se čuje samo huk vode. Film je prilično eksplicitan, pa tako gledamo slomljene noge i ruke, otvorene prelome i tijela na ulicama. Srećom, ovih elemenata nema previše i tu su ne kako bi šokirali, već kako bi prosječnom gledaocu približili razmjere užasa. Najstrašnije scene u filmu nisu slike leševa ili povrijeđenih ljudi, već prizor iz drugog plana automobila koga nosi bujica, dok se iz njega čuje plač bebe vezane na zadnjem sjedištu. Ovdje priroda nije prikazana kao surova ili užasna, već onakva kakva stvarno jeste, kao ravnodušna prema živim bićima.
Režiser Huan Antonio Bajona koji je publici poznat kao autor španske horor drame „Sirotište“ (2007), okupio je čitavu ekipu tog filma da radi na „Nemogućem“, na čelu sa scenaristom Serđom Sančezom. Očigledno je da su na film znatno uticali snimci katastrofe, pa tako ono što gledamo povremeno liči na dokumentarnu fikciju. Ipak, i pored upečatljivih kadrova katastrofe, „Nemoguće“ će se prije svega pamtiti po glumcima, a ne po režiji. Scena u kojoj Henri razgovara telefonom je sigurno nešto najpotresnije što ćete vidjeti ove godine. Majka koja nemoćno pruža ruku kako bi zaštitila svoje dijete pokazuje svu slabost ljudske jedinke u sudaru sa rušilačkom silom prirode. Mladi Tom Holand odlično dočarava dječaka koji suočen sa katastrofom preuzima odgovornost. Time se dosljedno i potpuno prirodno konstruiše arhetip o jedinstvu i snazi porodice.
Dobro je što na početku filma imamo natpis da je snimljen po istinitom događaju, jer ono što se dešava povremeno djeluje potpuno nevjerovatno. Izgleda da život režira mnogo neobičnije priče od bioskopskih, mada je neosporno da je par scena u bolnici dodatno dramatizovano. Takođe, često se ističe međuzavisnost i povezanost ljudskih sudbina. Pokazuje se da je u katastrofama ovih razmjera jedini način da se preživi, taj da se vjeruje drugima. Takođe, doba u kome nema odgovarajuće nagrade ili kazne za učinjeno, iz ljudi izvlači ono najgore, ali i najbolje. Dobra djela se ne čine kako bi se imala neka korist, pa kao što našim junacima ostanu do kraja skriveni identiteti svih Tajlanđana koji im pomažu, isto tako i oni ostaju sakriveni onima kojima učine dobro.
Ova bezuslovna humanost se prekida kada se na aerodromu pojavi čovjek iz osiguravajućeg zavoda u Cirihu i našim dobrostojećim junacima obezbijedi liječenje u Singapuru. Tako se daje realan, ali mračan politički komentar. Kod udara cunamija, svi ljudi su jednaki pred katastrofom. Talas ne bira žrtve po sadržaju njihovog novčanika i oni preživljavaju, ili umiru, pukim slučajem. Čim se prašina slegne, prvo što čovjek oživi je klasna razlika koja, između ostalog, određuje i kvalitet liječenja. Ipak, dok Henri u ruci drži papir koji je svjedočanstvo tragedije drugog čovjeka, jasno je da novac nije dovoljan kako bi naše junake u potpunosti izmjestio iz prostora katastrofe u prostor sigurnosti aviona.
Ovaj film nudi potpuno realan prikaz kataklizme i ponašanja ljudi u tim okolnostima. Takođe pokazuje da nikada ne treba gubiti nadu bez obzira na nedaće. To ne postiže tako što vještački imputira simbole u stvarnost, već tako što opisuje istinitu odiseju jedne porodice.
Konačna ocjena: 8/10.
Galerija
Bonus video:
