A stara Nurka je govorila:
- O Halimačo, o rode moj, de nabavite selu hodžu. Izaći će selo iz vjere, podivljaće, o Halimačo.
I Rašljanji su tražili hodžu, nego hodže skupe, traže mnogo. I nova godina, pa nova cijena. Slabih ima na svakom koraku, no slaba neće. Naiđu tako pa pitaju:
- Merhaba ti brate u vjeri. - Merhaba, hodža. - Molite l’ se bogu? - Mi ne vala. Sem jednog jedinog, a i taj je umro.
I hodža produži…”
Tako počinju ”Bihorci”, (“Narodna prosvjeta”, Sarajevo), kultno djelo savremenog crnogorskog književnika Ćamila Sijarića, s kojim je grunuo 1955. Knjiga je proglašena romanom godine i nagrađena. Bio je to događaj za crnogorsku pripovjedačku prozu, koju je Sijarić, kako je isticao Milorad Stojović, dopunio ambijentom i svijetom, sredstvima oplemenjenog folklora, pitoresknim narodnim jezikom...
Tako je Bihor, s “Bihorcima”, ušao u literaturu; taj nekad zatomljeni, daleki kraj. To je priča o bihorskom selu Rašlje, ljudima…
Drugo izdanje romana “Bihorci” štampao je titogradski “Grafički zavod” 1966. u Biblioteci “Luča”. Urednici su bili Branko Banjević, Aleksije Obradović, Sreten Perović i Milorad Stojović.
Rođen 1913. u bihorskom selu Šipovicama, Ćamil Sijarić je osnovnu školu pohađao u obližnjem Godijevu, đe mu je učitelj Vučeta Piper, kako je pisac pričao, razvio ljubav za učenje i recitovanje pjesama, pa je kao gimnazijalac već znao napamet Gorski vijenac, mnoge balade svjetskih klasika i fragmente Šekspirovih djela. Gimnaziju je pohađao u Skoplju i Vranju. U Skoplju su mu predavali srpskohrvatski jezik dr Vido Latković idr Pero Slijepčević i značajno uticali na njega da zavoli literaturu, podstičući ga i da piše.
Ćamil Sijarić je 1936. upisao Pravni fakultet u Beogradu i diplomirao 1940. godine. Kao student objavljuje poeziju u časopisima “Mlada kultura” i “Nova žena”. Sarađivao u “Zori”, “Brazdi”, “letopisu Matice srpske”, “Stvaranju”, “Savremeniku”, “Životu”… Živio je u Sarajevu i bio urednik tamošnje Radio-televizije. U Sarajevu je umro 1989. godine.
Poslije Drugog svjetskog rata, Sijarić je nastavio da piše poeziju. Međutim, očigledno nezadovoljan dometima svog stihotvornog izraza, s početka pod uticajem ruske literature, a naročito, Bunjina, Tolstoja i ranog Gorkog, oko 1948. godine počinje da piše prozu. Tu obilato i uspješno utkiva svoj nesumnjivi sluh i duh za poeziju, naglašava crnogorski pisac Sreten Asanović u pogovoru izboru Sijarićevih pripovjedaka koji je izdao titogradski Grafički zavod (Biblioteka “Luča”), 1969. godine, pod naslovom “Sablja”.
Sve je tu iskustvo i nije iskustvo, veli Asanović, sve je doživljeno i sve je izmaštano, jednako sirovi i surovi život i ono više od života, čemu su svi pravi stvaraoci oduvijek stremili…
…A na izmaku mog dječaštva, otac mi je donio “Bihorce”, zagasitocrvenog platnenog poveza, obmotane trakom na kojoj je pisalo da je roman proglašen najboljim. Knjigu sam “progutao” u jednom dahu; naročito me oduševio prvi dio.
U zabitima bihorskim, između Berana i Bijelog Polja, šćućurilo se selo Rašlje, o kome Sijarić nadahnuto besjedi; o ljudima Rašljanima, Bihorcima, koje opisuje i s dozom humora…
…Kakva su ta sela Bihorska!? - zapitan je pisac. - Kuća kuću dozvati ne može. Neka polegla uz strminu, druga se spustila niz potoke, treća ugazila u šumarke ili se skupila uz hrastov gaj. Rašlje je bilo izuzetak. U cijelom Bihoru, i gornjem i donjem, ono je jedino imalo mahale… Hadžija zagazi u prvu mahalu. Sokak pun pijeska, izlokan vodom, strm, ograđen plotom s obje strane, plot star, izlomljen dolje pod putem obisle strehe, teške, crne, samo na zemlju što nijesu legle - kazivao je Ćamil Sijarić. - Zatim…
Bio je dan mokar, jesenji, po dolovima vukle su se magle, mrtve, bijele, čučale od jutra po potocima, visile dolje nad rijekom…
Riječima oslikao Bihor.
I: u pravu je Milorad Stojović kada tvrdi da taj Sijarićev svijet, sa nanosima istočnjačke mistike i sudbinske ogoljenosti, lociran daleko od savremenih vidova života, odiše andrićevskim fatalizmom.
Iz svake od njegovih pripovjedaka provijava humani bol, bol koji ne obeshrabruje, a to je - reći će Sreten Asanović - i jedna od vrlo izražajnih osobina i odlika Sijarićeva, inače gorkog pripovijedanja.
Volio je Ćamil Sijarić svoj zavičajni Bihor; osjećao ga, nosio u duši, srcu…
…Zajagrilo ljeto, kasnoavgustovsko; ljeskaju bistre vode Ohridskog jezera. Laureat Struških večeri poezije čileanski pjesnik Pablo Neruda, nobelovac. Pjeva Neruda: Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove./Volio sam je./A ponekad je ona i mene voljela…/ Slušati noć beskrajnu,/još mnogo dužu bez nje./I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.../Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug!
I: Rašlje, sumorno, suzno; nad Crnim Drimom, koji, na izlasku iz Jezera, rasijeca ljupku Strugu… Ćamil Sijarić na prestižnoj književnoj smotri; družili se tog 26. avgusta 1972. godine, u struškom Domu poezije. Snimio nas festivalski fotograf. Na poleđini fotografije, pisac je ispisao: “Ć. Sijarić Slobodanu Vukoviću Struga 26 VIII 72”.
Priča mi i o posjeti Sovjetskom Savezu gdje je boravio s delegacijom naših književnika. U delegaciji Miroslav Đurović i nekoliko mlađih pisaca.
- Svu Moskvu - veli Sijarić - pretatriše…
Bonus video:
