Paju Radoičića sam dugo znao. Ali opet ga nekako nijesam nikad dobro upoznao. Nije se dao, tako da kažem. Možda nam nije bilo suđeno da budemo baš bliski.
Imao je oduvijek sopstvenu priču. Drugačije nije moglo ni biti
Čuo sam za njega još davno. Paja Hipik. Nije volio taj nadimak, ali je to zapravo bio kompliment. Bio je centralna figura tamo negdje početkom osamdesetih, simbol individualnosti, korifej slobodnog duha koje je nosilo to doba.
Ali, opet je nekako to bilo klasično crnogorski. Što sam ga više posmatrao tokom godina, sve mi je više ličio na crnogorske boeme iz sedamdesetih i osamdesetih kakvih više nema u našoj banalizovanoj stvarnosti.
Nema tih osobenih pojava, ljudi od formata, koje su na najpersonalniji način svjedočile da je duhovnost patnja i borba i zagledanost u sopstvenu dušu.
Tu pred svima. Poput velikog Diogena iz Sinope koji je živio u buretu prezirući ljudsku banalnost. Bez ikakvog kompromisa.
Zapanjila me je Pajina pojava otprva. Izrazita dinarska fizionomija u najboljem smislu te riječi. Visok, pravilno građen, širokog čela, jakih obrva, nekako kosih očiju, istaknutih jagodica. Rijedak čovjek.
U sjećanju su mi i sad te amorfne, izvijajuće bijele figure, koje su podsjećale na avet
Imao je taj mrzovoljni stav. Flegmatičan. Ne i odbojan. Ironičan.
Bila je to više maska iza koje se nalazio stalno otvoren poziv na hedoniju. Bez prekida. Poput one prefinjene, duhovno osmišljene hedonije koju je Epikur uživao u svom legendarnom vrtu.
Imao je oduvijek sopstvenu priču. Drugačije nije moglo ni biti. Živio je samo svoj život. Bio je potpuno svoj.
Iza mrzovoljnosti se nazirao čeličan karakter. Usporen, čist u premisama, postojan u djelovanju. Nije nikad brzao, imao je polaganu priču. Postupnu. Staračku. Sve će se stić', polako de. Ada, nije o glavu...
Bila je to uvijek poruka da je najvažniji razgovor. Čak i kada se ćuti. Čvrsti, crnogorski, odmjereni, duhoviti, sa „bačanjem špice“, u kome se kroz humor povazdan pokazuje ono što je najdublje - ko si i što si. Umiješ li da progovoriš kao čovjek, da doskočiš, da se sprdaš sa plitkošću i banalnošću ili si samo blijeda kopija nečega što je trebalo da budeš.
Bilo je beskrajno zabavno kada bi nogu pred nogu stigao ispred „Vijesti“, sjeo na klupu, ispustio jedno „Uhhhh“ i onda izustio nešto sebi u bradu
Kada sam stigao u London u avgustu 1988, pošao sam kod Paje. Nijesmo se prije toga družili, niti najbolje poznavali. Nije me odbio. Tada su on i Trajče Pančev radili na recepciji malog hotela na Erls Kortu, čiji su vlasnici bili sa ovih prostora. Bilo im je „banja“. Imali su sobu koja je istovremeno bila i Pajin atelje. Razbacane tube, kistovi, ugljen... Izgledalo je to potaman. Slušala se muzika, pričalo se i ovaj... Uživalo se.
Vidio sam tada prvi put Pajine slike. Nazvao sam to plavom fazom. Mislim da mu se dopadalo kada to kažem. U sjećanju su mi i sad te amorfne, izvijajuće bijele figure, koje su podsjećale na aveti. „Alegorija bitna“ - tako se zvala jedna slika.
Paja se ubrzo vratio u Titograd. Otada se nijesmo vidjeli skoro deceniju i po. Kada su nas putevi opet ukrstili u „Vijestima“, bio je odavno u novoj fazi – sada je slikao lelujave figure koje su podsjećale na ikone bez lica. Onako izvijene poput Modiljanijevih likova.
Ne bih živ propustio da pomenem Pajino platno „Prdnjava starog svata“.
Jer, teško da ima bolje metafore. Ne znam kakvu je precizno sliku imao u glavi kada je to smislio, ali taj naziv počeli smo uskoro da koristimo kao „šifru“ za svu ispraznost tradicionalne širokopotezne crnogorske retorike. Političke, birokratske, svakodnevne. Svejedno.
Bio je dakle potpuno svoj
Prije pet-šest godina postali smo kolege. Bilo je beskrajno zabavno kada bi nogu pred nogu stigao ispred „Vijesti“, sjeo na klupu, ispustio jedno „Uhhhh“ i onda izustio nešto sebi u bradu. Najdrevniji crnogorski igrokaz, par excellence. Nijesam čuo da se sa nekim posvađao, niti zakačio. Mislim, bilo je sitnih nesporazuma, ali je to prevazilazio tiho, gospodski, ljudski.
Bio je dakle potpuno svoj. Jedan od posljednjih razgovora koje smo vodili bio je o Rolingstonsima. Još ranije sam ga pitao da napiše nešto o tom bendu, onako kako ih je vidio i doživio, više iz ličnog ugla. Jer, Paja je bio hodajuća legenda, njegovo svjedočanstvo imalo je težinu.
Nedavno smo se spontano dotakli te priče. Nije pri tom pomenuo uobičajene topose, kako to čine ljudi koji ne poznaju stvari. Rekao mi je, na moje veliko zadovoljstvo, da je volio da preslušava album Aftermath s kraja šezdesetih, prepun nekih baroknih zvukova...
Elegantno, gospodski.
Bonus video:
