(Beskrajni spiskovi - Vertigine della lista, Umberto Eco; Plato, Beograd, 2011)
"Ljudi imaju svoje preference", kazao je Umberto Eko u jednom intervjuu. "Ne umijem da objasnim zbog čega, ali ja volim liste isto kao što neki ljudi vole fudbal ili pedofiliju."
Na poziv ljudi iz pariskog muzeja Luvr da tokom 2009. godine organizuje izložbe i predavanja pod njihovim egidom, Eku su na pamet pali spiskovi, katalozi i liste. Otud i ovaj treći saputnik njegovim vizuelnim vodičima o istoriji ljepote, te i ružnoće, takođe objavljenih u odličnom prevodu i zavidnoj produkciji beogradskog Platoa.
Ovaj esej nalazi se u pratnji izuzetnih slika i fotografija iz raznih svjetskih muzeja
Kao i u prve dvije knjige, Eko pametno iskorišćava hronološki pristup svom diskursu o semiotici spiskova/lista/kataloga u umjetnosti. Najzad, on tvrdi da ljudi stvaraju liste zato jer ne žele da umru, vjerovatno misleći na odolijevanje zaboravu.
S jedne strane to je potkrijepljeno logičkom pretpostavkom da ako bi umjetnik pokušao da načini djelimičan spisak svih zvijezda vasione, vjerovatno bi želio da ljudi pomisle na "objektivnu" beskonačnost svemira koja bi ih sigurno ophrvala čim bi se malo bolje zagledali u nebo nad sobom (otud samo djelimičan spisak, a ne kompletan, koji je, dabome, bezmalo neostvarljiv).
Ovo je već vezano za Kantov "subjektivni" osjećaj dok čini istu stvar – on gleda u nebo diveći se njegovoj veličini, ali u apsolutnoj nemogućnosti da ikome iole približi ono što osjeća u tom trenutku.
Međutim, drugi oblik predstavljanja, a koji najviše interesuje autora, jeste "fizički" osjećaj koji nas navodi da mislimo o beskonačnosti, odnosno radi se o beskonačnosti koja nema kraja, niti je zaključena oblikom koliko terminom "i tako dalje". Ovaj način predstavljanja Eko imenuje spiskom, popisom ili katalogom.
Zato se, hronološki, odmah ustremljuje na Homera koji, u svojevrsnoj nemogućnosti da u drugom pjevanju Ilijade, opiše neizmjernu brojnost Grka, prilikom njihovog izlaska na trojansku obalu, obraća se Muzama da mu pomognu da barem navede imena lađa i njihove vođe, ne bi li tako čitaocu pružio utisak nesvakidašnjeg mnoštva; u najmanju ruku, Homeru treba čestitati što se nije odvažio da pomene svakog vojnika ponaosob. Čak i Eko priznaje da se radi o prečici (dakle, samo se pominje ime lađe i ime vođe), ali i dalje to u Ilijadi zauzima 350 stihova.
Drugim riječima, naravno da je ova knjiga trebala biti daleko duža; u predgovoru autor navodi da je, što se njega tiče, mogla imati i 1,000 strana
"Naizgled", kaže Eko, "ovaj popis je potpun (ne bi trebalo da ima drugih lađa i vođa), ali s obzirom da nije moguće reći kolikim brojem ljudi raspolaže svaki vođa, broj koji se nagovještava ipak nije određen."
Da odmah bude jasno, Beskonačni spiskovi su fascinantna pseudo-filozofska publikacija na svakom nivou, i njena srž najvećim dijelom počiva na Ekoovom eseju. Ovaj esej nalazi se u pratnji izuzetnih slika i fotografija iz raznih svjetskih muzeja, manastira i ustanova gdje se mogu uočiti svakojaki objekti ne bi li se ukazalo na vječiti ljudski poriv da druge fascinira bitnim (ili nebitnim) podacima, da ne kažem sitnicama.
Kad je slika u pitanju, samo bacite pogled na rad Albrehta Altdorfera, Bitka kod Isa (1529), o Aleksandrovoj vojsci u sukobu sa Darijem, i znaćete o kakvom "fizički" ograničenom mnoštvu govorim. Slika podsjeća na beskonačnost, ali iza njenog rama sigurno stoji ono neizbježno "i tako dalje".
Osim toga, kao u pravoj književnoj antologiji, naići ćemo i na izvode od uobičajenih sumnjivaca: Danteovog Pakla, Gargantue i Pantagruela F. Rablea, Izgubljenog raja Dž. Miltona, Slike Dorijana Greja O. Vajlda, pa čak i onaj neizbježni dubiozni spisak Hristovih predaka iz "Jevanđelja po Mateju".
Međutim, na kraju dana, ovaj Ekoov naslov ostaje nadasve jednolična studija, ako pri tom zanemarimo dio koji nabraja neobične kolekcije (kataloge) po muzejima i carskim riznicama.
Iako fascinantna i sasvim ekovska, kao što rekoh na početku, ovo nije nikakva definitivna knjiga o spiskovima
U stvari, njegova jačina počiva upravo na Ekoovom kulturološkom eseju, koji, i pored isuviše kratkih poglavlja, može biti i nesvakidašnje zanimljiv zato jer se naizgled dublje bavi ovim problemom, a inače pukim kuriozitetom od koga samo jedan filozof može da sazda "problem" dostojan bilo kakve rasprave. Uostalom, zar se jedno od Ekoovih predavanja metnutih između dvije tvrde korice ne zove Limiti interpretacije?
Drugim riječima, naravno da je ova knjiga trebala biti daleko duža; u predgovoru autor navodi da je, što se njega tiče, mogla imati i 1,000 strana. Možda ću otići predaleko i reći da postoje daleko zanimljivije publikacije o sličnim stvarima, no kao što je naveo sam pisac, "vrtoglavom popisu (ili spisku) podvrgavamo se iz mnogih i raznih razloga." Naravno, moj lični izbor gravitira ka drukčijim listama, koje, čudom, nisu našle maha u Beskonačnim spiskovima.
Ili šta je sa svim onim izmišljenim naučnim naslovima iz Holmsove biblioteke koje pominje dr Votson u pričama A.K. Dojla, kao što su Praktični vodič za kulturu pčela (ovu je već napisao sâm Holms) i Varijacije između pojedinih vrsta duvanskog pepela?
Kad smo već kod toga, Eko je ekstenzivno pisao o Holmsu, a ovdje ionako pominje i imaginarnu listu životinja iz Kineske enciklopedije izmišljenu od strane argentinskog pisca H.L. Borhesa, o kojoj je naročito lijepo čitati.
S druge strane, fascinantnost nabrajanja ulica i rijeka kod Džojsa očito ne udara na svakog čitaoca istom jačinom i potrebom da se tome spočita maestralna intertekstualnost. I Dikens je u svojoj kućnoj biblioteci držao navodno prave a, u stvari, potpuno isfabrikovane knjige, međutim ovdje ćemo prije saznati o londonskim ulicama iz njegovih romana.
Njena manjkavost je u tome što se naizbježno čini kao da nije vrijedna piščevog truda
Dabome, The Book of Lists i The People's Almanac serijal od nekoliko obimnih enciklopedijskih knjiga što je objavio američki popularni pisac Irving Valas (na čelu mnogobrojne redakcije) tokom 1970/80-ih, ako bi recimo poredili sa Ekovim ideološkim pristupom istom fenomenu, zazvučaće sigurno površno i smiješno.
Ali ni Eko, dabome, nije imun na te sorte spiskova; kad govori o Ravelovom Boleru, piše da bi mu on sigurno bio kandidat na listi omiljenih muzičkih kompozicija – baš zato jer bi se ta kompozicija može prolongirati do u beskraj. A gdje je ostatak te personalne liste, do vraga?
Pa i nakon toga, Eko ipak pažnju skreće na tzv. "praktične" spiskove, dakle liste namirnica koje planiramo da kupimo, pronalazeći dokaze za to u određenim proznim djelima, pa i na slikama. Pitanje je zbog čega bezmalo nijednom, ne računajući pri tom Borhesa, ne pomene neku "zanimljivu" listu. Valjda i one zaslužuju da se nađu u ovom izmišljenom žanru.
Ako znamo da bi Eko na pusto ostrvo ponio telefonski imenik, kao što je izjavio u nekom intervjuu, onda pretpostavljam da sigurno treba ozbiljnije k srcu da primimo njegovu pasiju prema spiskovima i katalozima evropskih carskih riznica.
Šalu na stranu, iako fascinantna i sasvim ekovska, kao što rekoh na početku, ovo nije nikakva definitivna knjiga o spiskovima, a to kaže i sâm Eko, očigledno svjestan vlastitih propusta.
Ekoova biblioteka danas broji oko 50.000 naslova
Njena manjkavost je u tome što se naizbježno čini kao da nije vrijedna piščevog truda baš zato jer se ne može uporediti sa njegova prethodna dva ilustrovana eseja o ljepoti i ružnoći. Štaviše, stiče se utisak da ovdje ništa novo nećemo saznati, osim što će nam biti skrenuta pažnja na nešto što smo naveliko zaboravili, a to onda sigurno nije onaj Eko uz kog volimo da provodimo beskrajne časove.
Pa ipak... sumnjam da ćete naći iole sličnu publikaciju u domaćim knjižarama.
Ekoova biblioteka danas broji oko 50.000 naslova. Kad je njegova sekretarica izrazila želju da ih katalogizira, on ju je zamolio da to ne čini. Obrazložio je to riječima da se njegovi interesi konstantno mijenjaju, a sa time, prirodno, i njegova biblioteka.
Jer ako konstantno mijenjaš interese, kazao je, tvoja biblioteka će svakog puta pokazivati drukčiju sliku o tebi. I bez kataloga, on je primoran da zapamti svoje tomove. Njegov hol dugačak je sedamdeset metara i njega sa zadovoljstvom prelazi nekoliko puta dnevno.
"Kultura", izjavio je on, ali pri tom izuzimajući odveć nesigurni Internet, "nije znati kad je Napoleon umro. Kultura je kad imaš mogućnosti to da saznaš u roku od dva minuta."
Osam generala koji nikada nisu dobili bitku
Recimo, Džefri Čoser, koji je pisao Kenterberijske priče u periodu 1380-1390. zaslužuje da se pomene u ovom kontekstu zato jer je on, u neku ruku, krenuo sa onim spiskovima prema kojima smo skoro svi slabi. U jednoj priči neki od njegovih likova govori o listi koju je napravio o svojih omiljenih dvadeset knjiga.
Čoser nam dozvoljava da saznamo ime prve knjige u tom fanovskom nizu – "Aristotel i njegova filozofija" – ali nam onda zakida na tom ugođaju ne pominjući ostalih devetnaest naslova.
Štaviše, takozvane "knjige spiskova" nastale su još u 17. vijeku i držim da je i te kako zanimljivije čitati o, na primjer, osam generala koji nikada nisu dobili bitku ili deset zapovjednika koje su ubile sopstvene trupe, s obzirom da se u tom slučaju radi o očito vjerodostojnim istorijskim faktima.
Bonus video:
