Cité des Arts (Site dez Art) je međunarodna fondacija koja prima umjetnike svih specijalnosti i nacija. Nalazi se u srcu Pariza, pored Sene sa pogledom na Bogorodičnu crkvu i Panteon. To je neka vrsta studentskog doma u kojem su smješteni ateljei prilagođeni vrsti umjetnosti kojoj su namijenjeni i u kojima studenti žive. Tu se održavaju izložbe, koncerti, razne probe. U njemu postoji crnogorski atelje koji redovno koriste naši umjetnici za studijske boravke u Parizu.
U toj značajnoj fondaciji je održana slavna i najveća izložba Crnogorske umjetnost u Parizu (1971), gdje su prvi put izvedene i operske crnogorske arije pod palicom Cvjetka Ivanovića. U tom, za nas već istorijskom zdanju, sinoć su priredila izložbu dva crnogorska umjetnika – Tijana Gordić, slikar iz Bijelog Polja i Adin Rastoder, skulptor iz Podgorice. Tijana je izložila 20 radova, neki su urađeni u Crnoj Gori, a neki u Parizu. A Adin je izložio 20 radova (crteža i skulptura) uglavnom portret, koji su rađeni protekle dvije godine.
Prošle nedjelje čula sam Orhana Pamuka, nobelovca, kako kaže: “Slikarstvo je sreća. Čovjek je srećan dok slika”.
Pred slikama Tijane Gordić posmatrač se osjeća srećnim zbog radosti koja zrači iz njih, jer Tijana slika radost, slika ono što misli da je radost. Njene boje su veoma vesele, bogate takvim međusobnim kombinacijama da od njih zastaje dah. Kod tih slika zadivljuje ručni rad – vez, nevjerovatna finoća izvedbe te vještine. Čovjek se pita da li je to ruka uradila - tolika je preciznost linija, njenih začaranih krugova i spirala. Ona svoje duhovno bogatstvo prenosi preko boja i oblika koji svjedoče o tananosti njene duše. Tako nešto može da radi samo neko ko to beskrajno voli. Tijana sama kaže da “voli da se raduje, da, kad slika, trudi se da to napravi što je moguće ljepše. Volim da ukrašavam, i svaki ukras koji koristim, sama sam izmislila, nijesam izmislila boju, ali jesam način kako da je upotrijebim. Nije li najveća radost smisliti sâm, izmaštati?”
Tijana Gordić
Tijana je veliki je poznavalac svog imaginarnog svijeta, pa kaže: ”U njemu se svašta može desiti, tamo sve cvjeta: nebo, Zemlja, Sunce, tamo sve gori, tamo sve pucketa, leprša…” Na svakoj njenoj slici se nalazi sunce, ponekad i više njih, ali ta sunca su sva različita, svako izvedeno na drugi način. ”Sunce svašta zna, ono je tamo glavno, ono se pretvara, razdvaja, množi, mijenja, mijenja kostime, mijenja pruge, ukrase. Ne bi Sunce bilo toliko toplo da nema plave pjege…”
Za razliku od poetskog svijeta Tijane Gordić, svijet Adina Rastodera – skulpture i crteži, mnogo je manje romantičan. Njegova umjetnost nas tjera na razmišljanje koje nije optimističko. On kroz ljudske figure pruža ogledalo čovjeku da bi vidio koliko je prazan, koliko je tupoglav, koliko je podložan mržnji koja mu život ruži, koja ga sprečava da se približi drugom čovjeku, da ga voli. Ta serija porteta je tako dobro izvedena s manjkom čela da se nameće sam naziv tupoglavi. Kako sam Rastoder kaže:” Radim ljudske figure, pokušavam da ih ogolim da bih pokazao kakvi su pojedinci, njihov mentalitet, nihova psihička stanja, fizički izgled, čak i nacionalnost. Radim to zato što volim ljude, sva ta stanja i oblike koji se dešavaju u prirodi. Sve me to izaziva da napravim jednu priču o tim pojavama. Pokušavam da ih što uvjerljivije pokažem i što bolje ispričam priču o jednom, ne biste vjerovali kakvom, tipu…”
Posmatrač je očaran originalnošću portreta kojom saopštava svoju zamisao. Prvi put sam doživjela tako bogatu priču koju jedna skulptura može da inspiriše. Recimo, dvije figurice – žene, koje sam ja nazvala prije, same za sebe, svojim likom i minuciozno islikanim haljinama, predstavljaju jedan društveni sloj – dame koje se šepure, ali vole da ogovaraju.
"Portret je grm u kome leži zec - sve je tamo, sve je u glavi, znači, glava je grm u kome leži zec…”
Rastoder je izabrao portet jer mu on najbolje odgovara kao način izraza. Sam Adin kaže: “Moj posao je da što bolje dočaram priču o nekom što sam ga negdje sreo, a najlakše je dočarati priču portretom, jer portret kaže i kolika su stopala dotičnog vlasnika. Portret je grm u kome leži zec - sve je tamo, sve je u glavi, znači, glava je grm u kome leži zec…”
Skulpture su obično jednobojne, ali kod Rastodera one su raznobojne. On svoje skulpture tako ukrašava bojama da one postaju istovremeno i slike, što je pobudilo moju radoznalost. Evo kako to tumači skulptor: ”Boju često koristim po skulpturama da bih uljepsao tu predstavu o čovjeku. Uglavnom, to je lažno perje kojim se ljudi inače kite radi kamuflaže i uljepšavanja. Vrag će znati šta se tamo zbiva, pa onda pogađam, razmišljam, pa čega se sjetim da bi moglo biti u toj glavi, ja to napišem po njoj, zato valjda i crtam i pišem po njoj”.
Rastoder je izložio i nekoliko crteža. Podsjetili su me na Koraksićeve karikature - toliko su duhoviti i puni humora, mada to ne isključuje i dramu. Ljudi su na njima toliko naduveni i puni sebe da postoji opasnost da ne uzlete ili da ne izduše. “Crtezi koje pravim su usko vezani za skulpture, jer izmišljam sve te ljude koje pravim, crtam najviše radi razmišljanja o skulpturi, crteži su, znači, moje dokumentovane misli, dileme i emocije upućene prema portretu i svim odlikama koje on nosi u svom karakteru.”
Bez obzira na to što smo iz tako malobrojne zemlje, izložbu je posjetio priličan broj ljudi i naši umjetnici mogu biti ponosni na svoj pariski uspjeh. Ponadajmo se da je to samo početak.
Rad Tijane Gordić
U svijetu vila nema neparnog broja cvjetova
Tijana slika svijet u kome žive vile. Ona je sama vila - plave, duge kose i plavih očiju, vječito je nasmijana. Nevjerovatno liči na svoje slike. (Kao što naš veliki Todor liči na svoje.)
“U svijetu u kojem žive vile nikad nema neparnog broja cvjetova, tamo ništa nije crno, ni bijelo… tamo sve titra od boje i obojenosti… eh, da, vile se rijetko viđaju na mojim slikama, iako je to njihov svijet, a ne viđaju se zato što svi znamo koliko je vilu teško vidjeti, jer je to dragocjena rijetkost. Ne znam šta još da kažem, ali znam da slikam da ne bih morala da govorim o tome, slikam jer volim gledati svoju maštu, ne samo misliti i razvijati je, znam da je i drugi vole…svako voli stvari koje raduju i iznenađuju.
Kažu: ”Koliko Tijana ima strpljenja! Ma nemam ja strpljenja, imam radosti i volim da se radujem”. Sama Tijana je velika radost - slika koju je izrazila u svom stvaralaštvu.
Bonus video:
