Promatrajući Velaskezovu sliku “Venera pred ogledalom“ nameće se pitanje; što je to što ovo izuzetno slikarsko ostvarenje danas, nakon toliko godina (nastalo 1651. godine), čini privlačnim kada je naša moderna civilizacija, civilizacija dominacije slike kao medija, dovela do vrhunca razne oblike prikazivanja i svojevrsne eksploatacije nagog ženskog tijela.
Osim poslovičnog Velaskezovog slikarskog savršenstva zanimljivo je podsjetiti da se španski majstor odgajao i formirao u podneblju u kojemu je odnos prema ženskom tijelu i seksualnosti bio dominantno određen uticajem crkvenih doktrina o ženi kao grešnom biću koje nosi hipoteku “Istočnog grijeha“ naslijeđenog od pramajke Eve.
Ako se također uzme u obzir kako vodeći španski slikari uključujući i maniristu El Greka u svojim opusima osim nekoliko skrušenih Magdalena nemaju naslikanih ženskih aktova, onda se ovo Velaskezovo djelo čini kao hrabra tvorevina.
Gledana s leđa Venerina izazovna poza pobuđuje radoznalost za onim što se ovom pozom skriva
Ono što daje posebnost ovoj slici jest način kako je komponirana te kako se kroz “običnost“ naslikanog prizora klasičnog motiva prikriva suptilna erotska provokacija. Ležeći na boku ispruženog tijela, blago izvijenog i oslonjenog desnom nadlakticom na rub ležaljke zastrte mekim nabranim plahtama Venera je prikazana s leđa.
Izražajnost ove poze toliko je izazovna da sa aspekta današnjeg iskustva golotinje, ili usprkos njoj, ova zanosna barokona žena što utjelovljuje antičku boginju ljepote i čulne ljubavi, pokazuje svojom pozom drskost neodoljive i nadmoćne senzualnosti.
Premda joj ljupki Kupidon pridržava ogledalo na čijoj se površini mutno zrcali njeno očito samozadovoljno lice (namjerno uvećano zbog zakonitosti kompozicije) sva je pažnja promatrača ove slike usmjerena na ljepotu naslikanih oblina. Načinom kako su prikazani bokovi i zadnjica sugeriraju nježnost puti i toplinu tijela.
Velaskezovo umjeće da svoj smisao za realnost utjelovi lakoćom slikanja, čini da antičku boginju doživljavamo kao stvarnu ženu. „Ona je – kako piše Malro - prva postala žena i zbog toga je od čudesnog i istorijskog značaja“.
Uzme li se u obzir pretpostavka da je kao model za Veneru Velaskezu poslužila njegova ljubavnica Flaminija Trivu, onda je slikareva sposobnost da predoči stvarno na najbolji način oplemenjena proživljenom emocijom ljubavnog iskustva.
Upravo je vitalizam ženstvenosti i emanacija senzualnosti naslikane Venere španskog majstora ono što je razlikuje od profinjene stiliziranosti i klasične mirnoće skladnih oblina tijela talijanskih Venera koje naslikane leže na platnima Đorđonea i Ticijana.
Zanimljiv je pokret i položaj Kupidonove desne noge koja je savijena u koljenu agresvino usmjerena prema nagosti Venerinog spolovila
Na Velaskezovoj slici sva je privlačna snaga erotskog naboja koncentrirana u Venerinom boku i zadnjici od kojih se preko struka nastavlja širiti uz meka leđa, dok savijenom desnom rukom preko ruba ležaja boginja pridržava zadignutu tamnu bujnu kosu otkrivši svoj vrat što dodatno na suptilan način obogaćuje erotičnost njene golotinje.
Duga linija ruba tamno sive plahte na kojoj Venera leži proteže se od jednog do drugog kraja kompozicije naglašavajući mirni položaj njenog tijela koje oslobođeno nevinosti odmara svoju probuđenu erotičnost.
Gledana s leđa Venerina izazovna poza pobuđuje radoznalost za onim što se ovom pozom skriva; za njene grudi, stomak, i dio tijela nazvan upravo po antičkoj boginji – Venerin brijeg. U naslikanom ogledalu otkrivamo još jednu suptilnost Velskezovog smisla za podražaj senzualnog.
Za razliku od promatrača slike Venera ne vidi u ogledalu samo odraz svoga lica, nego gleda i obnaženi dio svoga tijela koji se po zakonu odraza u blago nakrivljenom ogledalu mora jasno vidjeti preko bijele nabrane tkanine koju je antička boginja nevidljivim koljenom savijene desne noge gurnula prema zrcalu.
Potvrđuje li se prikazanim ogledalom Venerina želja za dopadanjem, pa se tako u božansku ljepotu zemaljske žene zrcali i porok taštine. Profinjenost sivih i bijelih tkanina koje prekrivaju postelju na kojoj leži zanosno mlado tijelo harmoniraju sa širokim crvenim blago nabranim zastorom što velikim dijelom zaklanja drugi plan kompozicije.
Simbolička vrijednost ovog zastora nije samo u njegovoj crvenoj boji što upućuje na strastvenu prirodu modela nego naglašava i intimnost prostora, tajnog kutka u kojem se nesputano oslobađaju erotski prohtjevi tijela. Simbolika zastora se odnosi takođe na Kupidona. On nije prikazan sa uobičajenim atributom – lukom i strijelom.
„Grčka mermerna torza – govorila je Margaret Jursenar – lijepa su zato što im mi možemo zamisliti lica kakva želimo“
Od atributa su samo vidljive duge trake koje su nehajno prebačene preko gornjeg dijela ogledala i njegovih ruku. Zanimljiv je pokret i položaj Kupidonove desne noge koja je savijena u koljenu agresvino usmjerena prema nagosti Venerinog spolovila. U ovom bi detalju dosljedni frojdist zasigurno vidio falusni simbol oslobođene seksualnosti.
Strategija, ako se tako može reći, Velaskezove erotizirane tjelesnosti na ovoj kompoziciji jest da kroz zavodljivu ljepotu nagosti stražnjeg dijela tijela potakne imaginarnu projekciju onoga što promatraču slike Venera skriva.
Stoga stidljivost skrivenih djelova tijela nije samo nadomještena atraktivnošću bestidne razgolićenosti prikazane od straga, nego je upravo njom i ogledalom još više pojačan interes da se u svijesti promatrača učini vidljivim ono što na slici ne vidimo.
„Grčka mermerna torza – govorila je Margaret Jursenar – lijepa su zato što im mi možemo zamisliti lica kakva želimo“.
Upravo je vitalizam ženstvenosti i emanacija senzualnosti naslikane Venere španskog majstora ono što je razlikuje od profinjene stiliziranosti i klasične mirnoće skladnih oblina tijela talijanskih Venera koje naslikane leže na platnima Đorđonea i Ticijana
Bonus video:
