Taman kada su Olimpijske igre u Londonu za ljubitelje sporta u Srbiji iz najljepšeg sna počele da se pretvaraju u košmar, kada njihovi najveći aduti Novak Đoković i Milorad Čavić nisu uspjeli da se dokopaju ni medalje, kada su razočarali evropski šampioni odbojkaši i odbojkašice, vicešampioni Starog kontinenta rukometaši i kada su čestitke zasluživali jedino strijelci Ivana Maksimović i Andrija Zlatić (srebro i bronza), pojavila se nova velika zvijezda na njihovom sportskom nebu.
Iako je Milica Mandić prethodno osvojila srebro na Evropskom prvenstvu i bronzu na Svjetskom šampionatu u tekvondou, za London je otputovala gotovo neprimjetno.
Od nje niko nije očekivao da će biti ličnost broj jedan (i to ne samo sportska) u svojoj državi, da će u njenoj dubokoj sjenci ostati i bronzani vaterpolisti i svi ostali...
Ali upravo se to desilo, 20-godišnja Beograđanka usrećila je svoju zemlju donijevši joj prvu zlatnu olimpijsku medalju otkako je samostalna.
Kako se osjećaš sada, kada je prošlo izvjesno vrijeme od završetka Olimpijskih igara?
"Dva i po mjeseca je prošlo, i dalje me drži taj stari osjećaj nakon osvajanja olimpijske medalje, ali ipak moramo da nastavimo dalje. Treba da se prave novi rezultati, od stare slave se ne živi. I dalje, da tako kažem, uživam u toj medalji, ali se isto tako i radujem novim uspjesima", kaže Milica Mandić na početku razgovora za “Vijesti”.
Prvih nekoliko dana poslije osvajanja zlatne olimpijske medalje često su te pitali koliko ti se život promijenio. Kako na to gledaš sada, sa nešto veće vremenske distance, koliko ti se stvarno život promijenio poslije svega?
"Pa, jeste se promijenio što se tiče nekih stvari. Ja isto treniram, sa istim ljudima se družim, iste stvari radim koje sam radila i ranije, ali sa druge strane ipak se medijska pažnja okrenula ka meni. Dosta medija je sada zainteresovano za mene, za moj sport i za moj klub. Isto tako i ljudi na ulici me prepoznaju, tako da je sve to ipak bilo novo za mene".
Čini se da je tvoj rezultat skrenuo pažnju na tekvondo ne samo u Srbiji, nego i u svim zemljama bivše Jugoslavije?
"Da, pošto dosta prijatelja imamo i iz Crne Gore, i iz Makedonije, da tako kažem Balkan je navijao sa nama. Podigli smo malo rejting i njima, tako da je dosta ljudi čulo za tekvondo, dosta ljudi se zainteresovalo i upisalo se na tekvondo na kraju krajeva".
Na kraju si obradovala ljubitelje sporta u Srbiji i tako “iskupila” kolege za nešto skromnije rezultate?
"Dosta ljudi to kaže, zato što je to bilo na samom kraju Olimpijskih igara. Ali, mislim da je svako tamo dao maksimum. Četvrta mjesta, ipak, nijesu mali rezultati. Vidi se napredak u odnosu na Peking, tako da se nadam da će u Rio de Žaneiru takođe biti napredak u odnosu na London".
Hoćemo li te gledati u Riju?
"Nadam se. Treba prvo proći kvalifikacije, ali imam četiri godine da se spremim za to, da ispravim sve nedostatke koje sam imala i da unaprijedim vrline koje imam. Imam dosta vremena i mogućnosti da napredujem kako bih ostvarila veći uspjeh".
Zašto si se odlučila za tekvondo, da to ne bude ni džudo, ni karate, koji su na našim prostorima popularniji?
"Bio je plakat na školi. Učila sam u OŠ “Ribnikar”, vidjela sam plakat i svidjelo mi se. Bile su demonstracije, lomljenje daski, sparing i udaranje fokusara, tako da mi se svidjelo. Počela sam da treniram u 10. godini i od tada ne prestajem".
Kako muškarci gledaju na djevojku koja je vrhunski borac u tekvondou?
"To je više predrasuda da nema toliko djevojaka u borilačkim sportovima. Mislim da ima podjednako i djevojaka i muškaraca. Sad, ipak morate njih da pitate kako reaguju kad čuju da djevojka trenira tekvondo ili bilo koji borilački sport".
Sa kim si se najviše družila u Londonu?
"Pored tekvondoista koji su bilo tamo, družila sam se sa reprezentativkom u streljaštvu Zoranom Arunović, sa sestrama Nikolinom i Oliverom Moldovan, koje su kajakašice. One su stvarno sjajne djevojke, tako da su mi bile najbolje društvo".
Studiraš odnose sa javnošću. Vidiš li svoju budućnost u tekvondou ili u onome što studiraš?
"Naravno, poslije tekvondo karijere moram da nastavim da se bavim nečim, tako da sam planirala da povežem sport i medije. Ipak želim da ostanem u sportu čitav život, to je i moja strast, a isto tako volim medije i komunikaciju. Planiram da povežem to dvoje, čak ne mora da bude tekvondo, može i bilo koji drugi sport".
I Crna Gora ima potencijal
Da li si u kontaktu sa ljudima iz Crne Gore, imamo li mi potencijala u tekvondou?
"Imate, Balša Radunović je reprezentativac, moj dugogodišnji prijatelj koji stvarno ima potencijal da napravi neki uspjeh. Sarađujemo sa njima redovno, isto tako družimo se na svakom takmičenju. Crna Gora stvarno ima dobru ekipu", ističe Mandić.
Slatki revanši
Milicine pobjede na Olimpijskim igrama bile su impresivne, pod noge je bacila kompletan svjetski i evropski vrh. Nakon laganog trijumfa nad Talitigom Krouli iz Samoe (16:2), u četvrtfinalu je savladala olimpijsku pobjednicu iz Pekinga Meksikanku Mariju Del Rosario Espinosu (6:4), u polufinalu Ruskinju Anastasiju Barišnjikovu (11:3), dvostruku evropsku prvakinju, da bi u finalu bila bolja od svjetske i evropske šampionke, Francuskinje An Karolin Graf (9:7).
Bila je to i serija velikih revanša - Mandić je od Graf izgubila u finalu Studentskog svjetskog prvenstva (3:1), od Barišnjikove u borbi za zlato na seniorskom Evropskom šampionatu (4:3), a od Del Rosario Espinose u osmini finala kvalifikacionog turnira za OI, koji je održan u Bakuu (1:0).
Galerija
Bonus video:
