(Ljubav, seks, smrt i riječi: iznenađujuće priče iz godine dana u literaturi - Love, Sex, Death & Words: Suprising Tales From a Year in Literature; John Sutherland, Stephen Fender; Icon Books, London, 2011)
Sarajevska Džepna knjiga davno je objavila tanušnu i ne odveć profesionalno odrađenu svesku, Anegdote o domaćim književnicima. Problem sa ovakvim naslovom nije što je jedan od rijetkih takve vrste kod nas, nego zato jer balkanska kulturna baština vjerovatno nikada nije i ne može biti u tolikoj mjeri privržena svojim piscima kao što je to, recimo, anglosaksonska; bezopasna i duhovita razbibriga joj prosto nikada nije bila u krvi. Tako da na neki način i mi sami postajemo privrženiji tuđim uticajima, možda zato jer nam se čine u mnogome rasterećenijim i dostupnijim.
Ljubav, seks, smrt i riječi je još jedna od sličnih knjiga koje je priredio Džon Saterlend (Kurioziteti u književnosti), samo sad sa profesorom Stivenom Fenderom. Premisa je da istorija, ali ne samo engleske, književnosti od samih početaka nudi bogat i raznovrstan uvid u ljudsko stanje. Zato je ovaj vodič podijeljen po danima jedne godine, od 1. januara do 31. decembra. Zbog čega je, recimo, 16. jun 1904. bio bitan Džejmsu Džojsu? Ili, čija se čuvena književna ljubavna afera tragično okončala 11. februara 1963?
Recimo, kad se pomene ideja za projekat koji je Henri Džejms upisao u svoju bilježnicu, 8. aprila 1883, obrazloživši ga kao dokaz da svima pokaže da zna napisati "američki roman", dobićete objašnjenje zbog čega je to uradio i koliko njegov naslov Bostonci (1886) doslovno prati zapisanu fabulu. Bostonci su naposljetku smješteni u Ameriku, što je prilično neobično za Džejmsa, dok je on, s druge strane, sigurno više vrednovao francuski roman od engleskog i američkog.
Međutim, Bostonci nisu uspjeli da razuvjere američkog predsjednika Teodora Ruzvelta, da je Džejms bio i ostao Amer, no ne samo zato jer je sve do pred kraj života ovaj živio u Engleskoj. Evo šta je Ruzvelt napisao Brenderu Metjusu, profesoru književnosti na univerzitetu Kolumbija 1894: "Kakav li je samo bijedan mali snob onaj Henri Džejms! Njegove profinjene, besciljne, nezanimljive priče o visokom engleskom društvu čine da čovjek pocrveni od stida čim pomisli da je on jednom bio Amerikanac." Inače, i Ruzvelt i Džejms su rođeni u Njujorku.
Ako ovu Saterlendovu/Fenderovu knjigu otvorite na sredini i pojavite se na strani koju obilježava 27. jun, imaćete prilike da pročitate o Džonu Foulzu u pogledu romana koji ga je učinio slavnim, Žena francuskog poručnika, publikovanog 12. juna 1969. Priređivači uzimaju 27. jun zato jer u Foulzovoj biografiji, koju potpisuje Ajlin Varbarton, piše da je Žena francuskog poručnika tako loše primljena u Engleskoj, da se narednih sedmica Foulz konstantno žalio na bolove u tijelu, morbidnu apatiju, depresiju i pretjeranu naviknutost na nikotin. Naime, toliko je bio opterećen bezobzirnim osjećajem neuspjeha, da je 27. juna počeo nov roman kog je naslovio Uzaludnost.
Ako ovu Saterlendovu/Fenderovu knjigu otvorite na sredini i pojavite se na strani koju obilježava 27. jun, imaćete prilike da pročitate o Džonu Foulzu u pogledu romana koji ga je učinio slavnim
Dabome, taj roman nikada nije ugledao svjetlost dana. Jer pošto je Žena francuskog poručnika objavljena u Americi, na jesen iste godine, kritičari su s pravom svrstali Foulza među velikane kao što su Belou, Rot i Apdajk. Putujući po Americi na književnoj turneji, autor je čak uvidio da je na kampusima njegova knjiga bezmalo zamijenila Lovca u žitu i Gospodara muva (kult-romani iz 1950-ih), kao roman generacije 1960-ih. Zajedno za Ženom francuskog poručnika, njegov raniji roman Čarobnjak (isto tako generalno prezren od engleske kritike) takođe je doživio kultni status.
Dvadeset deveti septembar ukratko se može opisati kao: grčka flota pobjeđuje persijsku u Bici kod Salamine (480. g. p. n. e.), a Eshil je sve to zapisao u Persijancima (472. g. p. n. e.). Na stranama ove knjige naći ćemo i datume kad je Isak Asimov, 1938, poslao svoju prvu priču časopisu Astounding SF, a i kad je Dikens, 1865, pokazao hrabrost nakon željezničke nesreće u Stejplhurstu, koju je i sâm preživio zajedno sa ljubavnicom i njenom majkom.
U džepu kaputa mu se nalazio rukopis narednog nastavka romana Our Mutual Friend (Naš zajednički prijatelj; ako ne griješim, taj masterpis nikada nije preveden na Balkanu) koji je bio u toku serijalizacije, držeći čitavu Englesku na trncima. Nakon nesreće, veliki pisac se prvo postarao za ljubavnicu i njenu mamu, a onda je po cijenu života potrčao u goreći vagon po svoj kaput i manuskript. Odmah potom, pomagao je da se povrijeđeni povade iz oborenih vagona, a njegovi brojni biografi slažu se u tome da to iskustvo nikada nije uspio da prevaziđe, povukavši se u sebe i postavši nadasve mračniji autor. Jedino čega se plašio jeste da novine ne objave sa kim je putovao, što se, srećom po njega, i nije dogodilo.
Prvi oktobar 1848. godine rezervisan je za Orkanske visove (1847) koji je napisala najmanje uspješna od tri guvernante, Emili, ali zato nedvosmisleno najuspješniji pisac među sestrama Bronte
Deseti jun 2009. pribilježen je zbog eksperta za engleski jezik, profesor Dejvida Kristala, koji je u intervjuu BBC-u kazao da engleski jezik, uz pomoć specijalnog kompjutera, otprilike svakih 98 minuta registruje po jednu novu riječ i da tako ima zbir od više od 1,5 milion riječi, dakle više od italijanskog, francuskog, španskog i njemačkog jezika zajedno. I ne samo što se više od 1,5 milijarde ljudi služi engleskim, nego je 70 procenata njegovih riječi naučnog ili tehničkog karaktera.
Kristal objašnjava da je za to kriv napredak rane nauke u Škotskoj i Engleskoj. Međutim moć engleskog jezika ponajviše leži u njegovoj otvorenosti prema novim uticajima. Kod njega ne postoji kulturna barijera prema neologizmima – u Engleskoj ne postoji "akademija", kao u Francuskoj, koja izglasava svaku novu riječ koju će tek onda biti moguće uvrstiti u francuski rječnik. I ako ovo ne zvuči kao jezik budućnosti – koji to onda jeste?
Prvi oktobar 1848. godine rezervisan je za Orkanske visove (1847) koji je napisala najmanje uspješna od tri guvernante, Emili, ali zato nedvosmisleno najuspješniji pisac među sestrama Bronte. Tog dana otišla je na grob svom tek pokopanom bratu, Brenvelu, koji je odgajan da bude uzdanica porodice, a umjesto toga je preminuo odavši se piću i drogi (laudanum), i amoralnom životu. Brenvelova samodestrukcija opisana je u liku Hindlija, Hitklifovog prethodnika kao vlasnika Orkanskih visova. Brenvel je, kao i njegove sestre, umro od plućne slabosti. U stvari, ispada da ih je dobar dio te porodice pobila vlažnost imanja na kom su živjeli Bronteovi, oivičeni groznom engleskom baruštinom.
Poslije posjete grobu, Emili se prehladila i 19. decembra se pridružila bratu. Šest mjeseci kasnije, od istog problema umrla je i Ana Bronte. Ova odredinica ne govori samo o tome kako je Orkanske visove objavio najnepošteniji izdavač u Londonu, Tomas Kotli Njubi (priređivač Saterlend već ima objavljenu studiju o viktorijanskim izdavačima), što je inače umalo uništio karijeru mladog Entonija Trolopa, nego i o tome što je kritika taj roman isprva proglasila "prostačkim", zbog previše proklinjanja u Jorkšajru, a što je očito išlo na nerve nježnim gradskim ušima.
Engleski jezik, uz pomoć specijalnog kompjutera, otprilike svakih 98 minuta registruje po jednu novu riječ i da tako ima zbir od više od 1,5 milion riječi
Šarlot Bronte, u predgovoru posthumnom re-izdanju Orkanskih visova svoje sestre, i na pravom početku slave tog naslova, bila je apologetski nastrojena, ali je, isto tako, uputila jednu proročnjačku molbu:
"Velika grupa čitalaca će sigurno mnogo patiti zbog toga što je uvod u strane ovog izdanja štampan svim slovima, s obzirom na običaj da se određene riječi pišu samo sa slovom na početku i krajnjim slovom na kraju riječi – a gdje prazna linija popunjava prazninu. Već ću na početku reći da se zbog toga neću izvinjavati; i sama smatrajući da je nadasve racionalno pisati sve riječi onako kako se i pišu. Ta praksa da se usamljenim slovima nagovještava neki ekspletiv kojim nasilnici ili prosti ljudi imaju naviku da ukrašavaju svoj govor čini mi se kao protokol koji, ma koliko dobronamjeran, u suštini je jalov i neproduktivan. Prosto ne mogu reći kakvo dobro on čini – čije osjećaje on čuva – niti kakve užase on skriva."
Drugim riječima, ako već treba da koristite psovke ne bi li opisali dijalog između dva prosta čovjeka, pisac treba da ima slobodu da to i učini. Ovo smiješno stanje, barem u angosaksonskoj književnosti, trajalo je dugo vremena. U Mejlerovom prvom romanu o Drugom ratu na Pacifiku, Goli i mrtvi (1948), riječ "fuck" u konverzaciji između vojnika zamijenjena je riječju "fug". Najzad, u Britaniji će Pingvinovo izdanje Lorensovog Ljubavnika Lejdi Četerli završiti na sudu više od stotinu godina nakon ovog Šarlotinog predgovora upravo zbog slobodnijeg korišćenja "nedozvoljenih riječi".
Eklektični Džon Saterlend nije stranac na ovim stranama. Za godinu dana, u izdanju kuće Random House, objaviće vodič za 500 knjiga koje bi valjalo pročitati; vodič će biti predstavljen u vidu istorije svjetske književnosti na način kao što je to bila njegova, prema mom mišljenju, monumentalna publikacija iz 2011. Životi pisaca: istorija fikcije u 294 života, o kojoj je ovdje bilo riječi. U isto vrijeme on uređuje najnoviju svesku iz prestižne biblioteke 'Oxford Companion', samo što će Saterlend u jednom obimnom tomu sada obuhvatiti dešavanja u popularnoj fikciji.
Zlosrećni Džordž Orvel
Trinaestog oktobra 1949. godine Džordž Orvel je primljen u bolnicu zbog lošeg zdravlja od posljedica tuberkuloze. Njegov doktor, uvaženi specijalista za pluća, Endrju Morlend, bio je prilično optimističan, smatrajući da se Orvelova bolest može svesti na hronično stanje kako bi se čovjeku pružila prilika da radi s mirom.
Orvel je takođe bio optimističan i krcat planovima. Prvo što je htio da napiše čim iziđe iz bolnice bila je studija o Konradovim političkim romanima. Bio je zadovoljan ženidbom sa zgodnom mlađom ženom, kao i zbog materijalnog uspjeha koji mu je donio roman 1984. u Britaniji i Americi.
Do 1989. godine taj roman će biti preveden na 65 jezika i, kao što je rekao autor, ne govori o komunizmu koliko o totalitarizmu, koji može doći i sa lijeve i desne strane. Štaviše, roman je smjestio u Englesku baš zato da bi pokazao da Englezi nisu ništa bolji ni od koje druge nacije.
Međutim, Orvel neće dočekati ništa od planetarnog uspjeha, kao ni činjenicu da će njegovo ime zajedno sa nekoliko izraza iz romana, ući u brojne svjetske rječnike. U stvari, on nikada nije ni napustio bolnicu. Tri mjeseca nakon ženidbe, u januaru 1950. preminuo je od masivnog izlivanja krvi u pluća.
Bonus video:
