Nisam stigao na Dane Orisa u Zagreb prošlog vikenda - zbog ranije preuzetih obaveza. Baš mi je žao. Promašio sam predavanja Su Fudžimota i Antona Garsije Abrila. Znam, imam sve to na Internetu - ali je ipak važno čuti te ljude i uživo.
Fudžimota sam promašio i 23. oktobra, dakle u prošli utorak. Gostovao je u Dubrovniku, gdje je takođe održao predavanje.
Čujem da je boje arhitektonske Crne Gore na zagrebačkom simpozijumu zastupala jaka ekipa - iz Podgorice je u pravcu Zagreba krenuo autobus pun mladih, lijepih i pametnih studentica i studenata arhitekture - što je za svaku pohvalu.
Savjetujem svim studenticama i studentima kojima je arhitektura na srcu - bez obzira da li studiraju arhitekturu ili ne - da ne propuštaju dešavanja poput Dana Orisa. Za nekih par godina i vas će, drage moje studentice i dragi moji studenti, stići obaveze.
Stvari su, dakle, vrlo jednostavne - sad ili nikad - nema šale. U protivnom, nećete imati što da pričate djeci kad vas za kojih desetak, ili recimo dvadesetak godina upitaju - Mama / tata, a ko bješe taj stari Su Fudžimoto? Unučad da ne pominjemo - tek će oni znati da postave mnoga interesantna pitanja, ne sumnjajte u to.
Sinoć je na podgoričkoj stanici bilo neuobičajeno mnogo putnika - ne biste vjerovali - kao da je čitava Podgorica - i odbar dio Crne Gore - krenuo u Beograd na Kaznsa
Hoćete li tada samo slegnuti ramenima - ili ćete pak odgovoriti na pitanje posezanjem za Fudžomotovom monografijom sa najviše police - monografijom u kojoj će se nalaziti svojevrstan relikt minulih vremena u vidu propusnice za XII Dane Orisa na kojima je nastupio i Fudžimoto (idealno bi bilo kada biste imali i Fudžimotov autogram na propusnici) - to je samo na vama.
Što se tiče Međunarodne naučne konferencije "Architecture of Deconstruction: The Specter of Jacques Derrida" - to neću promašiti, sasvim je izvjesno. Već sam u Beogradu, nalazim se na nekih 15 minuta hoda od zgrade Tehničkih fakulteta - gdje ćemo danas - četvrtak, 25. oktobar - u 17.00 sati dobiti propusnice za konferenciju.
Zabava počinje u 19.00, kada će se prisutnima ispred organizatora obratiti Vladan Đokić, dekan beogradskog Arhitektonskog fakulteta - a zatim i Renata Jadrešin-Milić, koja će najaviti predavanje uvaženog Marka Kaznsa (Mark Cousins) na temu: Teaching Architectural History in an Architectural school. Tu priču ne bih propustio ni za što.
Sinoć, na Željezničkoj stanici u Podgorici, negdje oko 19.55, kada je već bio najavljen ulazak voza za Beograd u stanicu - voz je, vjerovali ili ne, ipak stigao na vrijeme - posegnuo sam u džep za kartom - ne bih li ustanovio u kojim spavaćim kolima imam ležaj - kad tamo... ispostavilo se da sam, igrom slučaja, sa stola pokupio neku staru, iskorišćenu kartu, iz septembra mjeseca - a da sam pravu, validnu, sa validnim datumom i validnom rezervacijom ležaja - ostavio u fioci.
Užas.
Zašto ne bacam te stare karte nego ih slažem unaokolo po stolu - ne znam. Razmišljao sam da putovanje odložim za narednu noć - a onda mi je sinulo da bih u tom slučaju propustio Kaznsovo predavanje - što nije dolazilo u obzir.
Znam da Rifat nije više predsjednik Saveza arhitekata Crne Gore - ali je ipak govorio na otvaranju - biće da je riječ o svojevrsnom kontinuitetu - i poslije Rifata - Rifat
Morao sam da čujem kako to Kazns podučava istoriju arhitekture u arhitektonskoj školi - riječ je, ni manje ni više nego o čuvenoj londonskoj AA. Morao sam u Beograd - i to baš tim vozom - druge opcije nisu dolazile u obzir.
Sinoć je na podgoričkoj stanici bilo neuobičajeno mnogo putnika - ne biste vjerovali - kao da je čitava Podgorica - i odbar dio Crne Gore - krenuo u Beograd na Kaznsa. Namučio sam se da nađem mjesto u to ime - i uspio sam, ukratko - evo me sad u Beogradu. I nećete ostati uskraćeni, najdraži moji čitaoci, za vrlo sadržajan izvještaj sa konferencije - to vam obećavam.
Elem, 18. oktobra, u onaj tamo četvrtak, u Podgorici je, u Umjetničkom paviljonu, otvorena izložba "Zlatko Ugljen arhitekta kontinuiteta umjetnosti građenja". Zakasnio sam dvadesetak minuta - i to namjerno, jer ne podnosim one standardno usiljene govorancije na otvaranjima - rijetko ko umije da otvori izložbu kako treba.
Ispostavilo se da je trebalo da zakasnim još barem 10 minuta, jer je u tom trenutku moj najbolji drug Rifat - zdravo Rifate! - bio u punom pogonu. Govorio je o nekim kamenčićima razbacanim... ili o nečemu što je, puput kamenčića, razbacano nekuda, ili o nečemu što je razbacano, ali ne bi trebalo da je razbacano poput kamenčića, već nekako drugačije... nisam baš shvatio što je pjesnik htio da kaže, priznajem, ali sam shvatio dosta - i više nego dovoljno.
Razveselio me stari drugar Rifat, na neki suludi način - umije on kad hoće.
Stari Ugljen je, ipak moram naglasiti, zaslužio mnogo više od Rifatovih kamenčića - zaslužio je neuporedivo ozbiljniju, akademsku priču - ali što da se radi. Kad Rifat uleti u poetski zanos - spasavaj se ko može.
"Nastojao sam iz graditeljske baštine crpiti poruke koje mogu pomoći citiranju tradicije u duhu unutarnjeg vitaliteta"
Znam da Rifat nije više predsjednik Saveza arhitekata Crne Gore - ali je ipak govorio na otvaranju - biće da je riječ o svojevrsnom kontinuitetu - i poslije Rifata - Rifat. Ostaje nam da vidimo da li će stvarno biti tako - ili će Nebojša Adžić, novi predsjednik, okrenuti u nekom novom, učinkovitijem i plodotvornijem pravcu.
Vratimo se na izložbu. Riječ je zapravo o seriji (starih) fotografija Ugljenovih realizovanih objekata i maketa. Vidio sam i poneki rendering - ali nisam vidio crteže - osnove i presjeke - a trebalo je, valjda, da se i te stvari nađu tamo.
Motel Ruža u Mostaru, Zlatko Ugljen,1973 - 1975 (ne postoji više u izvornom obliku)
Bez tih stvari je nemoguće formirati kompletan utisak o objektu - bez osnova i presjeka nemoguće je skontati što se zapravo dešava unutar objekta - a to je strašno bitno, složićete se. Bez crteža ništa ne znamo o programu, tj. sadržaju objekta.
Znate li koja je razlika između loših arhitektonskih publikacija i onih hvale vrijednih? U lošima možete pronaći samo fotografije - vrhunske, vrlo često - a u hvale vrijednima sve - vrhunske fotografije, vrhunske tekstove i, naravno - tehničke crteže. Ako imate samo fotografije - onda to nije arhitektonska monografija - to je monografija fotografa koji je potpisao fotografije arhitektonskih objekata koji su publikovani.
Ista stvar je i sa izložbama, naravno.
Ljetos sam ovjerio izložbu "Nedovršene modernizacije", gore u muzeju 25. maj na Dedinju - o toj izložbi ste mogli da čitate upravo na ovom mjestu. Na izložbi su, između ostalog, bili prezentovani i ekskluzivni video intervjui sa top-gun ekipom ex-jugoslovenskih arhitekata: Mihailom Mitrovićem, graditeljem Zapadne kapije Beograda; Georgijem Konstantinovskim, arhitektom kompleksa Studentskog doma u Skoplju; Borisom Magašem, projektantom Stadiona Poljud u Splitu; Vladimirom Mušičem, urbanistom naselja Split III; i naravno - Zlatkom Ugljenom, dobitnikom Aga Kanove nagrade za arhitekturu za Šerafudinovu Bijelu džamiju u Visokom, 1983. godine.
"Ukoliko je prostor nosio auru tradicionalnog, oslanjao sam se na suživot prekovremenskih vrijednosti tradicije - dakle, duha mjesta, duha vremena i interesa očuvanja zatečenog identitet"
Neizmjerno bi mi bilo drago da se taj intervju sa Zlatkom Ugljenom našao na pogoričkoj izložbi. Ali avaj, avaj ali... ako vam je za utjehu - imate odličan intervju sa akademikom Zlatkom Ugljenom na Internetu - samo ukucajte "Arhitekt Zlatko Ugljen _ U traganju za transcendentnim".
Autor intevjua je Alen Žunić, a urađen je povodom objavljivanja monografije "Arhitekt Zlatko Ugljen" Staneta Bernika i Juraja Martinovića (Međunardona galerija portreta, Tuzla, 2002.).
"Stvarali ste u vrijeme 'preokreta' na svjetskoj arhitektonskoj sceni", konstatuje Žunić, "s tranzicijom moderne u postmodernu 70-ih, 80-ih. Kako ste", postavlja pitanje Žunić, "u svome radu balansirali između tih dvaju arhitektonskih prosedea, s obzirom da se u pojedinim Vašim projektima čitaju i čisti bijeli modernistički volumeni, i likovna inklinacije ka regionalizmu i gotovo skulptorskom modeliranju korpusa zgrade i osobitih detalja?".
Ovo je izvanredno pitanje, svakako.
Veliki Ugljen odgovara:
"Pristup uglavnom ovisi o značajkama lokaliteta. Ukoliko je prostor nosio auru tradicionalnog, oslanjao sam se na suživot prekovremenskih vrijednosti tradicije - dakle, duha mjesta, duha vremena i interesa očuvanja zatečenog identiteta. Tu se, naravno, postavlja pitanje njihove kooptacije - njihovog suzvučja.
"Sada mi se čini da su danas, kao nikada do sada, ipak, najveći problem klijenti"
Kako ostvariti njihovu suplementarnost? Koristio sam metodu prilagođavanja. Nastojao sam iz graditeljske baštine crpiti poruke koje mogu pomoći citiranju tradicije u duhu unutarnjeg vitaliteta… da iz dobroga starog, isklija dobro novo.
Tamo gdje zatečenosti tradicijom nema, manje je rizika da uplovite u folklorne vode. Osjećate se slobodnijim baviti se univerzalnim pristupom, imperativima vremena, više ste pod utjecajem asonanci svjetskih zbivanja u likovnim umjetnostima i, osobito, onih tehnoloških.
U prvom je slučaju opasnost od zapadanja u folklor; ovdje - moguća zagađenost, epigonstvom momentalnih trendova. Svakako, tu je uvijek blizina zabluda. Sada mi se čini da su danas, kao nikada do sada, ipak, najveći problem klijenti".
Pomenutu monografiju, nažalost, nećete naći u crnogorskim bibliotekama - provjerio sam na vbcg.vbcg.me/cobiss/.
Biće još priče o Ugljenu, obećavam - imam još mnogo toga da kažem, poglavito o njegovom stvaralaštvu.
A sad oprostite - palim na starog Kaznsa...
Bonus video:
