Roman “Golubije srce” Melinde Nađ Abonji, švajcarske književnice mađarskog porijekla je lirska saga o porodici vojvođanskih Mađara, koja dijeli sudbinu brojnih Jugoslovena koji su sedamdesetih godina prošlog vijeka pohrlile u pečalbu na Zapad.
Melinda Nađ Abonji (1968, Bečej) je provela najranije djetinjstvo u Vojvodini, da bi sa pet godina sa roditeljima napustila tadašnju Jugoslaviju
Otac, majka i dvije kćeri Kočiš nose u inostranstvo nepomirljivu gorčinu zbog neke skrivene nepravde, ali i čežnju za panonskim zavičajem. Iz godine u godinu, oni provode ljeto u vojvođanskoj ravnici odakle su potekli, u pospanoj varošici gdje na svom gazdinstvu stoluje baka Mamika, očeva majka, za stariju kći Ildiko najvažnija osoba na svijetu. Jednog ljeta Mamika će ispričati djeci životnu dramu svog pokojnog muža, kome je država poslije rata oduzela zemlju i slomila srce.
Dok se porodica među ljubaznim ali hladnim Švajcarcima mukotrpno penje ljestvicom opstanka, i dok se istovremeno u njihovoj bivšoj domovini rasplamsava vihor novog rata, glavna junakinja Ildiko ispreda sjetnu i oporu priču o sudbini emigranata, o izgubljenom raju zavičaja, o odrastanju između dva svijeta koji postaje svijet za sebe: u njenom slučaju, prelijepa panonska pjesma koja lebdi između dva jezika, prošlosti i sadašnjosti, alpskih pejsaža i beskrajne ravnice, radosti i tuge, otuđenosti u blagostanju i prisnosti u nemaštini, kulture zaborava i snage sjećanja.
Prvi roman Im Schaufenster im Frühling (U izlogu, s proljeća) objavila je 2004. godine
“Golubije srce”, uzbudljiva pripovijest sa autobiografskim elementima proglašena je za najbolji roman na njemačkom jeziku 2010. godine u Njemačkoj i Švajcarskoj i donijela Melindi Nađ Abonji, rodom iz Bečeja, zasluženo priznanje i kritike i čitalaca u više evropskih zemalja, na čije je jezike prevedena.
Melinda Nađ Abonji (1968, Bečej) je provela najranije djetinjstvo u Vojvodini, da bi sa pet godina sa roditeljima napustila tadašnju Jugoslaviju i doselila se 1973. u Švajcarsku. Godine 1997. okončala je studije na Ciriškom univerzitetu, u međuvremenu stekavši švajcarsko državljanstvo.
Prvi roman Im Schaufenster im Frühling (U izlogu, s proljeća) objavila je 2004. godine. Osim pisanja, bavi se performansom i muzikom (snimila je dva nosača zvuka u saradnji sa švajcarskim reperima i muzičarima), piše za radio, pozorište i internet. Melinda Nađ Abonji živi u Cirihu odakle je govorila za “Art Vijesti”.
Šta vas je podstaklo na pisanje knjige “Golubije srce”?
"Godine 2004. prihvatila sam poziv Pro Helvetie za rad na francuskom govornom području Švajcarske sa tri međunarodna umjetnika tokom šest nedjelja. Gradić Sijere je tokom tog vremena bio oblijepljen plakatima svjetskog formata Švajcarske narodne stranke, na kome su ruke različitih boja spremne da zgrabe švajcarske pasoše.
Ovom prostodušnom, otvoreno rasističkom slikom, Švajcarska narodna stranka je postigla da inicijativa za olakšanu naturalizaciju druge generacije bude odbijena. Moje kolege umjetnici su bili šokirani ksenofobičnom propagandom, za njih je Švajcarska zemlja posvećena humanizmu od Pestalocija (misli se na Johana Hajnriha Pestalocija, uticajnog švajcarskog pedagoga i reformatora obrazovanja, prim. V.Og.), njihova slika Švajcarske je bila sastavljena od satova, mlijeka, čokolade, planine i sira.
Mogu samo da pretpostavim da su moćne, veličanstvene topole Sijere bile odgovorne za ovu memorijsku eksploziju
Satima smo razgovarali o stereotipima sada, počeli smo da pričamo naše priče o marginalizaciji, koje se suočavaju sa mitskom slikom same kontroverze nacije. U tom kontekstu, primijetila sam nagle ksenofobične primjedbe i akcije švajcarskih ljudi na moju porodicu, koje sam imala godinama, decenijama, a nijesam mislila o tome, šta je bilo sahranjeno u meni.
Dakle, ovdje, u Sijeri, počela sam da radim na mom drugom romanu i u jednom od prvih poglavlja koje sam napisala, uključen je stvarni događaj, uprljanost WC-a u kafiću gdje su moji roditelji, moja sestra i ja radili tokom devedesetih godina.
Pored toga, teško je objasniti način na koji me je atmosfera u francuskom dijelu Švajcarske podsjetila na atmosferu mog ranog djetinjstva u Vojvodini. Mogu samo da pretpostavim da su moćne, veličanstvene topole Sijere bile odgovorne za ovu memorijsku eksploziju, ovo veličanstveno drveće poznajem iz vremena kada sam živjela sa svojom bakom u Senti, a ovaj put sam moje rano djetinjstvo dozvala tako da je po prvi put na papiru".
Kultura zaborava i snaga sjećanja su na izvjesan način suprotstavljeni u romanu. Jeste li namjerno htjeli da naglasite taj kontrast?
"Pisanju je neophodno sjećanje, i ne samo na ličnom, već i na društvenom nivou. Reći, znači razlikovati se, razbiti ukorijenjene priče, povratiti izgubljene priče; kao pisac morate da imate volju, da gurate naprijed preko pragova potisnutog bola, napušteno ponovo da dovedete do svjetlosti. Poštovanje je za mene pisanje i pamćenje u suprotnosti sa zaboravom, iako se mora reći, međutim, da postoji spasonosan zaborav".
Ovo je roman o identitetu. Koliko je danas identitet važan i zašto se o njemu tako često piše u književnosti?
"Važno je napomenuti da je “identitet” opterećen izraz koji se često zloupotrebljava u političkom kontekstu. Političari žele da uspostave nacionalni identitet, kako bi ljude lakše upregnuli za svoje ideološke svrhe - mislim da je ovo jedan od najtežih problema u Evropi, pribjegavanje ovim mitskim preuveličanim nacionalnim identitetima.
Termin “identitet” bi morao da bude potpuno izbrisan i umjesto toga trebalo bi da se razgovara o sličnostima
Ali ja vjerujem da to nije identitet, jer ništa nije tačno isto, niko nije kao drugi (”dentitet” je izvedenica od latinskog apstraktnog pojma “idem”, što znači “isti”). To je jedan od najboljih i najvažnijih izazova književnosti, razlikovati, reći vrlo mnogo različitih sudbina, tako da čitaoci vjerovatno prilično nejasno mogu osjećati empatiju. Filozof i književnik Sreten Ugričić je napisao da samo različite stvari, ljudi, kultura, fenomeni, koncepti mogu biti slični, a da se sličnost nalazi u ekskluzivnom području, i u nadležnosti mašte.
Smatram da je ovo veoma važna, mudra i revolucionarna izjava, jer svaki čovjek je pozvan da izvrši povezivanje sa drugim ljudima i sa svim koji ga okružuju, tako da samo traže sličnosti zbog razlike. Osnovna ideja je dijametralno suprotna mnogim političarima i njihovim izgrađenim nacionalnim identitetima.
Termin “identitet” bi morao da bude potpuno izbrisan i umjesto toga trebalo bi da se razgovara o sličnostima i samo one imaju potencijal da prevaziđu prepreke. Tako je izjava naratorkine sestre asocijativna u mom romanu, ona smatra da su oni hibridi i imaju tendenciju da budu srećniji ovako, jer su u nekoliko svjetova kod kuće, gdje god da se osjećaju kod kuće, ali nigde se ne bi osjećali kao kod kuće".
Opisali ste staru Jugoslaviju i na specifičan način njeno raspadnje. Kako ste vi doživjeli raspad Jugoslavije?
"Sjećam se posebno jedne rečenice koju sam čula poslije Titove smrti veoma često, i sve je usmjereno u tom pravcu: nešto fundamentalno se odvija, vjerovatno će biti rata, Jugoslavija poslije Titove smrti više ne može da se održi".
Kaže se da pisac često traga za izgubljenim rajem. Je li zavičaj u vašem romanu izgubljeni raj?
"Ne. Za mene ne postoji raj, tako da nema izgubljenog raja. Za mene je važno da opišem ljepotu regije, u zapadnoj kulturi malo ko poznaje vojvođanski pejzaž i kuhinju, na primjer. Vjerujem da se u recepciji mog romana često pominje raj ili izgubljeni raj jer je “Mamika” postavljena kao središnji lik.
Ali moramo biti precizni: Mamika je mitska figura, ona je ta koja izgleda kao da lebdi nad cijelom pričom, ona ne otjelotvoruje raj na zemlji, već ukazuje na drugo, treće mjesto iza zemaljskih predrasuda".
U romanu ste pisali i o eksproprijaciji zemlje Mađarima poslije Drugog svjetskog rata. Čini se da je to i dalje bolna tema, zar ne?
"Za početak: odrediti izraze kao što su “ekspropijacija” i istovremeno tajiti nešto. Oni ukazuju na to da se nešto dogodilo, u nekom trenutku negdje. I oni skrivaju nešto, jer kombinuju bogatstvo značenja u sebi, ništa konkretno, pojedino ljudsko.
Pošto su Mađari u Drugom svjetskom ratu bili saveznici nacističke Njemačke, oni su zato dugo vremena doživljavani samo kao počinioci
Književnost sada pokušava da uvede takve koncepte u narativni tok da napravi apstraktno-nabreknuto tako vidljivo da mi kao čitaoci, zahvaljujući našoj mašti, osobu možemo osjetiti u blizini, iako je nijesmo poznavali.
Da, eksproprijacija mađarskih poljoprivrednika je još uvijek bolna tema. Zašto? Pošto su Mađari u Drugom svjetskom ratu bili saveznici nacističke Njemačke, oni su zato dugo vremena doživljavani samo kao počinioci, oni nemaju pravo da govore o bolnim pričama koje su se njima dogodile.
Pa, tu možete vidjeti fatalni ishod generalizacije. Naravno, nije svaki Mađar za vrijeme Drugog svjetskog rata bio fašista. A čak i da je mađarski seljak u to vrijeme bio fašista, mora biti dozvoljeno da vodi razgovor o eksproprijaciji kao činu moći, sasvim jednostavno, jer morate govoriti uopšteno o svim nasiljima koje ljudi čine drugim ljudima.
Mamika, baka vaših junakinja u romanu kaže: “Činjenica je da je svaka godina donosila nove užase i da smo mi, kao i mnogi drugi, bili spriječeni da živimo naš prost život. I morali smo našoj djeci objašnjavati stvari za koje ni mi nijesmo imali objašnjenja”. Zašto je teret prošlosti toliko jak u Vašoj knjizi?
"Prošlost, kada se završava? Je li prošlost nestala ako živi u nama? Živimo u svijetu u kojem smo opsjednuti budućnošću, sljedeći vikend, odmor, nabavka najnovijeg telefona itd. opsjedaju misli ljudi.
Pretpostavljam da postoji unutrašnja potreba koja vas vodi određenom jeziku
Ali ja vjerujem da nas takozvana prošlost pogađa više nego što bi trebalo, i tu mislim ne samo na porodicu, lične istorije, već takođe i na faktore društvene istorije jednog naroda.
“Naši mrtvi” i njihove priče utiču na nas, mi slušamo šta oni imaju da nam kažu. Ova slušanja me interesuju, slušaću dugačke stvari iz prošlosti, možda zato što želim da imam nadu da se u budućnosti neće sve ponavljati iznova i iznova".
Vaš roman odlikuje naglašena naracija i izuzetno duge rečenice. Kako možete opisati Vaš stil pisanja?
"O terminu “stil” ne razmišljam mnogo. Pretpostavljam da postoji unutrašnja potreba koja vas vodi određenom jeziku. U romanu su dalekosežne rečenice ili duge rečenice koje osciluju daleko i široko.
Samo pripovijedanje pojavljuje se kao protivsila ovih mehanizama vlasti, a knjiga se završava prizorom kako glavna junakinja šapuće na uvo svom starom susjedu
Ali iznad svega, čovjek čuje u ovim dugim rečenicama veoma različite glasove, polifoniju, ponekad nesigurno, postavlja se pitanje ko to priča? Baš zbog toga su brojni likovi na taj način povezani, a sa kratkim rečenicama to ne bi bilo moguće".
Prvi roman “Im Schaufenster im Frühling” (U izlogu, s proljeća) objavili ste 2004. godine. O čemu je ova knjiga? Ima li sličnosti između Vaša dva romana?
"Moj prvi roman se ne razlikuje mnogo. Indirektno, postoji tematskih dodirnih tačaka sa romanom «Golubije srce». Imena skoro svih likova u romanu govore nam da su došli odnekud drugdje.
Ali, ove različite priče o porijeklu, neće biti izvršene, one ne zauzimaju prostor, jer su “sistemsko” nasilje i sila tu, kako bi u korijenu slomili pojedinačne priče. Knjiga je pripovijedana redukovanim, svedenim jezikom uz sveprisutnost “sistema”, u ruhu patrijarhata, nadležnosti, kapitalizma.
Samo pripovijedanje pojavljuje se kao protivsila ovih mehanizama vlasti, a knjiga se završava prizorom kako glavna junakinja šapuće na uvo svom starom susjedu. U “Golubijem srcu” to će biti indirektno izvršeno, priča se, govori se, prisjeća se. Moj drugi roman bavi se pravom naracijom, u bilo kom jeziku".
Roman “Golubije srce” proglašen je za najbolji roman na njemačkom jeziku 2010. godine u Njemačkoj i Švajcarskoj (dobili ste prestižne nagrade Deutscher Buchpreis i Schweizer Buchpreis). Jeste li ste iznenađeni ovim priznanjima?
"Da".
Nedavno ste promovisali “Golubije srce” u Srbiji. Jeste li zadovoljni reakcijama u Novom Sadu i u Beogradu?
"Ne samo da sam imala gostovanja u Novom Sadu i Beogradu, već i u Senti i Bečeju.
Ja sam takođe muzičar, zamoljena da se prije dugog niza godina pridružim bitbokseru, pjevaču i pjesniku u “Jurczok 1001”
Da, bila sam veoma zadovoljna. To je bila moja najbolja turneja. Ljudi su me pozdravili ljubazno, toplo, prezentacije su bile profesionalne. Slušaoci nijesu samo postavljali pitanja, već i otkrivali nešto o sebi... Oh, trebalo je da organizujem ovaj put mnogo ranije".
Pratite li književnu scenu na prostoru bivše Jugoslavije?
"Imam kontakte s pojedinim autorima. Pored Sretena Ugričića tu su i Laslo Vegel, Dragoslav Dedović, koji živi u Kelnu, Oto Tolnai, a nedavno sam upoznala i Elviru Mujčić koja živi u Rimu.
Osim toga, u jednom malom pozorištu u Cirihu, ja organizujem serijal u kome je važno da se autori iz bivše Jugoslavije susretnu s autorima iz Švajcarske, da pričaju o svojim tekstovima, međusobno razgovaraju".
Mozete li živjeti od pisanja u Švajcarskoj? U Vašoj biografiji piše da se bavite performansom i muzikom. O čemu je riječ?
"U ovom trenutku ja mogu da živim od mog umjetničkog rada. Ja sam takođe muzičar, zamoljena da se prije dugog niza godina pridružim bitbokseru, pjevaču i pjesniku u “Jurczok 1001”. Na ovim nastupima bavimo se muzikom i književnošću, kako bi se spojili sa trećom stvari koja iz toga proizlazi".
Kao pisac, imate li osjećaj pripadnosti? Živite u Švajcarskoj. Pišete na njemačkom jeziku. U prozi su vam prisutne i mađarske i jugoslovenske teme. Kako biste sebe odredili kao pisca?
"Ja sam rođena u Bečeju, većina mojih rođaka živi u Senti, jedna od mojih sestara živi u Mađarskoj, druga u Švajcarskoj, moj brat takođe živi u Švajcarskoj, moji roditelji i dalje putuju između Mađarske i Švajcarske.
"Pošto je Crna Gora proglasila nezavisnost, jedna od mojih rođaka rekla je lakonski: “Sada smo čak izgubili naše more”
Moj krug prijatelja je međunarodni, moj sin odrasta višejezično. Sve je ovo važno, a važno je da su svjetovi pristupačni, da nijesu odsječeni jedni od drugih. I da, ja takođe sebe definišem kroz književni i muzički kosmos".
Prva rečenica je presudna
"Ali na kraju, moram držati do toga da je prva rečenica teksta uvijek važna za mene. Ima li ona potencijal da nosi cijelu priču? Kako zvuči ta prva rečenica? Kakva je situacija sa njenom unutrašnjom ritmičkom strukturom?
Kad sam napisala prvu rečenicu “Golubijeg srca” u Sijeri (ostala je u štampanom izdanju prva), znala sam da ona u sebi ima mogućnosti dugog teksta, tako da su iz nje sve ostale rečenice bile u mogućnosti da se razviju".
Ovaj razovor je za crnogorski list “Vijesti”. Jeste li ikada bili u Crnoj Gori i kakva vas sjećanja vezuju?
"Pošto je Crna Gora proglasila nezavisnost, jedna od mojih rođaka rekla je lakonski: “Sada smo čak izgubili naše more”. Sreten Ugričić, koji je rođen u Herceg Novom, mi je govorio o ljepoti crnogorskog primorja. To me, naravno, čini radoznalom, pa se nadam da ću u bliskoj budućnosti prvi put posjetiti Crnu Goru.
Bonus video:
