Tena Štivičić je hrvatska dramska spisateljica, čiju dramu "Sedam dana" je u postavci Alise Stojanović izvelo Gradsko pozorište iz Podgorice, u sali DODEST, Kulturno-informativnog centra "Budo Tomović".
Tena Štivičić je poznata po drami "Fragile" koja je izvođena nekoliko puta u Hrvatskoj, Njemačkoj (više različitih produkcija), Sloveniji i Velikoj Britaniji. Drama "Fragile" je u Londonu postavljena u prestižnom teatru "Arcola Theatre", a u Ljubljani u Slovenskom mladinskom gledališču u režiji Matjaža Pograjca. Ona je jedna od najizvođenijih autorki mlađe generacije, a dobitnica je i nekoliko hrvatskih i evropskih priznanja. Piše kolumne, po čemu je, takođe, vrlo poznata u Hrvatskoj. Izdala je zbirku kolumni "Odbrojavanje" (Profil, 2007), a 2010. drugu zbirku kolumni "Vrag ne spava" (Profil). Objavila je zbirku drama "Dvije i druge" (Profil). Trenutno živi i radi u Londonu. Za "Art" je govorila o podgoričkoj premijeri i viđenju savremen dramske umjetnosti.
Tekst “Sedam dana” je u neku ruku univerzalna priča o odnosima. Ipak stavljena u kontekst savremenog doba? Kakve su ambicije savremenog čovjeka?
- Čovjekove ambicije su uvijek iste, zato su velika djela dramske literature, kao i sve literature uvijek aktualna. Promijenile su se samo u veličini, za jedan dio stanovništa.
Usljed tog, u suštini zavaravajućeg, osjećaja da se svijet smanjio i da je cijeli dostupan, apetiti su se na neki način povećali. A to je iscrpljujuće. Duša nekako kao da kaska za tijelom koje je u stanju prevaliti pet vremenskih zona u jednom danu.
Što znači danas (u kontekstu Tanjinog lika) potpuno preokrenuti način života, zarad nekog višeg cilja ili naprosto zarad uklapanja u prihvaljive šablone?
- Svi likovi u ovom komadu pate od određene izgubljenosti u životu. Nalaze se u trenutku kad su bez sumnje zakoračili u srednju dob, u trenutku za koji su mislili da će tada u životu već sve biti sređeno, riješeno i stabilno. A pogotovo u ovim našim krajevima gdje smo svi mi, obični ljudi žrtve velike tranzicijske prevare, ništa nije riješeno, pouzdano ni stabilno. To je trenutak suočavanja s iznevjerenim očekivanjima o vlastitom životu. Moji likovi se u takvoj situaciji počinju oslanjati svatko na svoju fiks-ideju kojoj pripisuju smisao i svrhu života.
Što se tiče Tanjinog lika, nju je zadesila ista spoznaja kao i mnoge žene na Balkanu – dok su mlade žive jedan prilično slobodan život, svakako slobodniji i samosvjesniji nego što je to bio život generacije njihovih majki, no u jednom trenutku, oko tridesete, ako ne prije, počinje pritisak društva, koje je i dalje dubinski patrijarhalno i konzervativno i koji očekuje da se žene u jednom trenutku ipak ‘primire’, udaju, rode djecu i ‘prestanu zajebavati’. Neobično je koliko nikoga nije sram postavljati krajnje intimna pitanja o tome zašto netko nema djecu i kad će, ne uzevši u obzir koliko to može biti traumatična tema za ženu. A nikako ne uzevši u obzir da je to za nekoga izbor i kao takav, sasvim legitiman. Mislim da je vrlo teško othrvati se tom očekivanju i braniti svoje pravo na izbor u našem društvu.
Što možete reći o savremenoj balkanskoj dramaturgiji i koliko Vas se dotiču te priče?
- U posljednje vrijeme pojavljuju se predstave koje stvara generacija koja sada dostiže zrelost i koja se bavi reinterpretacijom događaja iz naše nedavne prošlosti, kolapsa našeg cijelog svijeta i svjetonazora, a iz vizure ljudi koji su tada bili djeca. To je vrlo interesantna nova, svježa prizma kroz koju analiziraju događaje koji nas sve i dalje na razne načine proganjaju. Drama koju trenutno završavam bavi se također našom poviješću, jednom obitelji u Zagrebu kroz sto godina. Za mene je povijest naše zemlje, uz zanemarenu povijest ženskog roda, najzanimljivija tema na svijetu i te me se teme jako tiču.
Živite u Londonu. Kakva su Vaša dosadašnja iskustva o britanskom teatru i da li u njemu prepoznajete neke nove kretnje?
- London je stvarno velik grad i scena je raznovrsna. No, londonski teatar je i dalje velikim dijelom ukorijenjen u britansku kazališnu tradiciju, a to znači, kad je riječ o novoj drami, da one uglavnom i dalje imaju vrlo čvrstu narativnu strukturu, često se bave aktualnim političkim pitanjima i postavljaju se na prilično realističan način. U tome su Britanci majstori, pristupaju tekstu vrlo temeljito i ono što je posebno ugodno za pisce jest da prema njima i njihovoj pisanoj riječi imaju veliko poštovanje. Nezamislivi su zahvati kakvi se događaju kod nas i u raznim evropskim zemljama, da pisci na premijeri ne prepoznaju tekst koji su napisali.
Dobitnica ste nekoliko važnih evropskih i hrvatskih nagrada, objavili nekoliko knjiga i gotovo redovno Vaše drame imaju premijere. Što biste mogli navesti kao Vašu autorsku prekretnicu?
- Sigurno odlazak u London. Ta je odluka u svakom smislu promijenila moj život, moj svjetonazor, moje teme i interese. Živjeti van svog kulturnog, društvenog koda prisiljava osobu da se suoči s vlastitim predrasudama, da se nauči prilagođavati i shvaćati navike i vrijednosti koje se razlikuju od njezinih. U krajnjoj liniji približi ju onome 'live and let live' što male, zatovrene zajednice ne dopuštaju.
Postavši u jednom smislu emigrantica, osvijestila sam osjećaj koji ide uz životnu situaciju koja je trenutno, mislim, ključna politička tema Evrope, a za koju nema ni dovoljno znanja ni razumijevanja. To je, također, jedna od tema koja me godinama okupirala, pa i trenutno pišem scenarij koji se njome bavi.
Osim toga, odlaskom u London počela sam pisati na engleskom jeziku i to je svakako velika prekretnica. Makar pišem i na hrvatskom i u tome uživam, određenim temama pristupam na engleskom i to je za mene izvor velikih izazova i, kad ih uspješno savladam, užitka.
Pišete kolumne i taj svježi način analize savremenosti je veoma uvažen kod publike. Kakav bi bio Vaš najnoviji komentar na aktuelna dešavanja u umjetnosti, u pozorištu prije svega?
- Kolumne pišem već devet godina. One su mi najdraži oblik pisanja jer znam, za razliku od drama ili scenarija kojima trebaju ponekad i godine do realizacije, da će se kroz nekoliko sati pojaviti rezultat. Međutim, i njima pristupam kao da naprosto pričam priču, one gotovo uvijek imaju u sebi određenu dramsku strukturu. Što se tema tiče, manje se bavim kretanjima u umjetnosti, koliko fenomenima društva, i britnaskog i hrvatskog, često rodnim temama, ponekad kroz sasvim osobnu prizmu, ali uvijek s dozom humora. Kroz devet godina, one su zapravo postale i neka vrsta moje osobne kronike vremena u Hrvatskoj i Britaniji.
Kakav je položaj mladih pisaca u Engleskoj i možete li napraviti neku paralelu sa Hrvatskom?
- Biti dramski pisac u Engleskoj je vrlo popularno sve od vremena početka devedesetih kad je nova britanska drama napravila veliki uspjeh u Evropi i svijetu. Rezultat je ogromna količina ljudi koji se bave pisanjem, vrlo intenzivan osjećaj kompeticije i jako velika prizvodnja tekstova. Postoji niz programa koji podržavaju mlade pisce i pomažu im u razvoju drama, što je u jednu ruku jako dobro jer osim male finansijske podrške znači i stručnu dramaturšku pomoć koja je vrlo bitna u razvoju drame. No paradoksalno, što je više tih programa, to je teže doći do same izvedbe drame, pogotovo na relevantnim pozornicama. I to je za mnoge pisce vrlo frustrirajuće.
Također postoji, još od Sarah Kane, taj fenomen ‘mladog dramskog pisca’. Uvijek se traže novi, mladi glasovi, a to je zapravo zamka. Malo je pisaca koji jako mladi pišu jako kvalitetno. Pisanje je nešto što se profilira iskustvom, i zanatskim i životnim.
U Hrvatskoj je sve više pisaca, ima puno mladih talentiranih ljudi, a i kazališta sve više postavljaju nove dramske tekstove, a trebalo bi još i više. Dobro dramsko pismo razvija se u kazalištu, u kontaktu s publikom, kad drama zaživi. Nove drame moraju se postavljati, pa i kad su nesavršene.
Mora se stvarati platforma za pisce, pogotovo unutar prostora na kojem ne postoji jezična barijera, na kojoj će se pisci moći razvijati.
Off scene teško preživljavaju
- Otkad je nastupila recesija, kulturu i kazalište zadesila su značajna smanjenja budžeta koji ionako nikad nije bio velik, što za kazalište znači manju i oskudniju produkciju, ali ono što je mnogo bitnije, mnogo manje mogućnosti bilo kakvih eksperimenata – pri tom ne mislim nužno na eksperimentalni izraz, već na svaku vrstu izraza koji je riskantan.
Postoji veliki jaz između bogatog kazališta West enda koji se velikim dijelom oslanja na turiste, te i dalje ubire velik novac, svih tzv. off scena koje danas zaista teško preživljavaju, a koje su ključno mjesto za mlade umjetnike i nove pisce - objašnjava Štivičić.
Žensko pismo je dosadan termin
U kojoj mjeri smatrate Vaše pisanje tzv. ženskim pismom, i da li to Vama uopšte nešto znači?
- Znači mi samo utoliko što se vječito moram o tome očitovati. To je jedan dosadan termin kojim se čitav segment literature diskvalificira jer se time sugerira da je riječ o pismu koje je na neki način otklon od standarda koji se ne zove muški, već naprosto literatura.
Bonus video:
