Bio je majstor “plemenite vještine”, evropski šampion i bronzani na Olimpijskim igrama u Montrealu davne 1976. Kapiten reprezentacije za koju se bez dileme može reći da je najbolja u istoriji jugoslovenskog boksa.
Legendarni Ace Rusevski, nekada virtuoz u ringu, danas više političar nego bokserski radnik uprkos želji da što više pomogne sportu koji je proslavio balkanske prostore.
I dalje pun duha, i dalje sa brkovima “a la Klark Gebl”, u Podgoricu je došao kao nekada u Titograd - da se sretne sa “braćom po oružju”, ali ovog puta ne i da ukrsti rukavice sa njima. Ta vremena davno su prošla, ali su iza sebe ostavila - neraskidiva prijateljstva.
Neposredan povod dolaska u Crnu Goru bio je profesionalni meč koji je boksovao (i dobio) Milorad Žižić.
"Zvao me Veselin Žižić da budem njegov gost na meču koji je boksovao njegov sin. Stvarno me iznenadio taj mali, vidim da ima talenta, da može da napreduje i da dostigne veliki uspjeh. Treba samo da nastavi, da bude uporan, da ima više mečeva. Može da bude otkriće", kaže Rusevski na početku razgovora za “Vijesti”.
Bila je to prilika da se vidite sa nekim starim bokserskim drugovima?
"Da, vidio sam Žižića, Dragana Mugošu, Kostića, koji je mlađi od nas, telefonom sam se čuo sa Šturanovićem, pošto nije mogao da dođe na meč. Družio sam se sa Miodragom Perunovićem, bio sam u njegovoj bokserskoj sali, gdje ima svoju boksersku školu".
"Crna Gora, a naročito Podgorica, oduvijek je imala boksersku tradiciju i baš mi se sviđa što je Mijo Perunović nastavio da vodi i da forsira boks u Podgorici".
"Perun je bio vicešampion svijeta, prvak Evrope, prvak Balkana i Mediterana, ima puno titula, pa očekujem od njega da bi jednog dana mogli da vidimo njegovog boksera na nekom evropskom, svjetskom prvenstvu ili Olimpijskim igrama. Nadam se da će Budućnost biti kao nekada to bi mi bilo jako drago".
Nekada je svim klubovima bilo teško boksovati u Podgorici, dok je bila zajednička jugoslovenska liga, pred prepunom dvoranom?
"Moram ovo da napomenem, da znaju nove generacije - boks je, prije svega, bio jedan od najpopularnijih sportova u bivšoj Jugoslaviji, a pogotovo u Crnoj Gori. U Podgorici, tadašnjem Titogradu, boksovali smo oko 10-11 sati ujutru, sala je bila dupke puna, svaki put je bilo oko sedam-osam hiljada gledalaca".
"A po završetku boksa, išli su na stadion da gledaju fudbal. Uvijek smo imali prednost po popularnosti u odnosu na fudbalere, košarkaše, vaterpoliste... Boks je bio na vrhuncu punih 20 godina, sve dok nije došlo do odvajanja samostalnih država na teritoriji bivše Jugoslavije"
Za razliku od tog vremena, sadašnji boks je, čini se, u padu u čitavoj bivšoj Jugoslaviji?
"Od Makedonije do Maribora svuda je isto, mislim na amaterski boks. Ne vidim da ima neko kvalitetan, da ima zamjena za Miodraga Perunovića, Bratislava Ristića, Dragana Vujkovića, braću Slobodana i Tadiju Kačara, Rusevskog..."
Šta je razlog?
"Problem je što, evo u Makedoniji, imamo stare trenere sa po 80 godina, kao što su Miroslav Petrović i Živko Dukovski. Tako je i u Srbiji, vidim da je ovdje isti slučaj, Gojko Radunović još nešto komanduje".
"Kažu za njih “bili su dobri”. A ja na svim sastancima kada je u pitanju boks, kažem da je dosta Petrovića, Radunovića, Miroslava Popovića... Pustite našu generaciju, Perunovića, Kačara, Vujkovića, Bratislava Ristića, Fazliju Šaćirovića... da javnost vidi da li imamo šta da pokažemo novim generacijama".
"Ja sam uvijek govorio da moramo da održimo boksersku tradiciju, ali kako da je održimo kada nas niko ne forsira".
Imali ste priliku da u Makedoniji budete selektor i predsjednik Saveza, da li ste tada mogli nešto da promijenite?
"Da, bio sam i jedno i drugo, ali moram biti iskren i reći da sam malo ušao u političke vode, gdje sam i danas, a u maloj državi kao što je Makedonija, kad dođe do promjene vlasti mijenjaju se i selektori, i ministri i direktori. Ja sam u tom paketu bio smijenjen i ne ljutim se zbog toga".
Jesu li, kao što mnogi tvrde, pravila da se boksuje sa maskama i da se boduju samo udarci, ubili dušu boksu i učinili ga manje interesantnim?
"Slažem se, tada je naglo pao rejting. Kad staviš kacigu, nemaš osjećaj kako da boksuješ. Nama je kaciga i na treninzima stvarala nervozu, sa njom nismo mogli dobro da se koncentrišemo".
Na Olimpijskim igrama 1976. u Montrealu uzeli ste bronzu, postali dio zaista probranog društva osvajača odličja, poput legendarnih Nađe Komaneči u gimnastici, Alberta Huantorene u atletici, ili u boksu Reja Šugera Leonarda, braće Spinks...
"Evo veĆ 30-ak godina se priča da su Igre u Montrealu jedne od najbolje organizovanih u istoriji. Po mom mišljenju tada je krenuo kvalitetan boks u svijetu, jer su uz vrhunske američke boksere sjajni bili i Rusi Savčenko, Ribakov, Solomin..."
"Tadija Kačar je osvojio srebro, a ja bronzu, jer sam u polufinalu izgubio od Amerikanca Hauarda Dejvisa. On je proglašen najboljim bokserom na Olimpijskim igrama, a kasnije je postao i profesionalni prvak svijeta. Ti bokseri učinili su da naš sport dominira sve do 90-ih godina".
Nakon Olimpijskih igara postali ste evropski prvak. Bio je to logičan slijed...
"Normalno, bio sam u vrhunskoj formi. Ali, ponekad ni to nije dovoljno. Perun je, na primjer, od šest osvajača srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu u Beogradu 1978. jedini zaslužio zlato jer je bio ubjedljivo bolji, ali mu je oduzeta titula svjetskog prvaka".
"Ja sam bio kapiten te reprezentacije i favorit za zlato, ali sam zbog povrede arkade ispao odmah u prvom kolu".
Kada ste prešli u profesionalce, tada se to tretiralo bukvalno kao izdaja. Na taj način jedna veličanstvena generacija spriječena je da vlada svjetskim profesionalnim boksom, jer nije imala podršku svoje zemlje i adekvatne menadžere.
"Da, u Jugoslaviji je to tretirano bukvalno kao izdaja. E, poslije svega, kada je prošlo izvjesno vrijeme, postalo je jasno zašto je bilo tako. Ljudi iz Francuske, Italije, Rusije... pričali su mi da je jugoslovenska reprezentacija bila toliko jaka i popularna, da su nas čelnici našeg amaterskog boksa jednostavno zamrzili kada smo otišli u profesionalce".
"Znali su da više neće moći da uživaju od naših rezultata i gledali su na svaki način da nas unište. Željeli su da budemo katastrofalno poraženi kao ličnosti, kao ljude su htjeli da nas unište zato što smo prije vremena napustili amaterski boks".
"Oni su htjeli da uživaju zahvaljujući našim imenima, da šetaju po Americi, po Kanadi. To je bila poenta, 80-godišnjaci nisu mogli da shvate da su preko noći otišli Parlov, Beneš, Perunović, Rusevski, Kačar, koji su im donosili sve što požele"...
"Oni su se sa naših putovanja uvijek vraćali sa punim kesama, sa bundama, ogrlicama, sa zlatnim satovima, kupovali su kuće... Naučili su bili da žive lagodno od našeg znoja, nije ih bilo briga što je neki naš bokser izgubio, ili slomio ruku".
"A kad smo mi napustili amaterski boks, nijesu imali koga da vode i donijeli su odluku - boks mora da bude uništen, jugoslovenski profesionalci moraju da budu uništeni! Poručili su - “Do koske ćemo ih goniti”. I uspjeli su nekih 50 odsto, ali nisu nas mogli uništiti stopostotno".
A kakva je generacija u pitanju bila, pokazao je Slobodan Kačar, koji je uz pravog menadžera, slavnog Anđela Dandija (bio i menadžer Muhameda Alija), osvojio titulu profesionalnog prvaka svijeta.
"On je nesporno veliki šampion, naš drug, ali da mu nije bilo Anđela Dandija, nikad ne bi postigao taj rezultat. Slobodan Kačar nije bio bolji bokser od Ace Rusevskog. A Ace nije mogao da se bori ni za evropsku profesionalnu titulu, jer nije imao pravog menadžera".
"Mi smo praktično bili prepušteni sami sebi, bili smo starnci gdje god smo pošli, svi su gledaju da nas iskoriste za male pare jer nismo imali podršku države. A u to doba ko god je u amaterskom boksu napravio dobar rezultat, postajao je šampion i u profesionalnom".
"Jedino nama nisu dali. A i u profesionalnom boksu punili smo dvorane, dolazilo je po 15 hiljada ljudi da nas gleda u Americi, Kanadi, Francuskoj, Italiji. Imali smo ime i rejting, ljudi su nas voljeli".
Da li mislite da će nekad zaživjeti liga bivše Jugoslavije u boksu, kao što je slučaj u košarci, vaterpolu?
"Nema šansi. Boks je zamro, ljudi koji su nas gledali više se ne vole međusobno. Dugo vremena treba da prođe pa da nove generacije zavole jedni druge, a prije svega da Perunović, Kačar, Vujković, Rusevski dobiju šansu kao treneri. Da stanemo iza takvog projekta, da imamo zaštitu političara da bismo mogli da napravimo uspjeh", zaključuje Rusevski.
Treba stati iza Perunovića
Posljednje velike rezultate u bivšoj Jugoslaviji donijeli su Nikola Sjekloća i Milorad Gajović, koji su svojevremeno u reprezentaciju “gurnuti” upravo od strane Miodraga Perunovića.
"Znam to. I trebalo mu je omogućiti da nastavi! Vidim da se kod vas sada forsiraju ekipni sportovi, rukomet, košarka, vaterpolo, ali zašto ne forsirati i Perunovića koji ima svoju školu sa 50 omladinaca"?
Stari drugovi: Perunović i Rusevski
"Od tih 50 dva mogu da idu na kvalifikacije za Olimpijske igre. I to će za državu da bude neuporedivo jeftinije od kolektivnih sportova, a imaćete i veći uspjeh. Gledao sam boks na Olimpijskim igrama u Londonu, nisam vidio nekih kvalitetnih boraca".
"Znači, ako bi se pojavio bokser iza kog stoji Perun, siguran sam da bi osvojio medalju. Ali, problem je što njega još gledaju kao Miodraga Perunovića, a ne kao čovjeka koji ima svoju salu, svoje omladince, svoju generaciju koja treba da se pokaže".
"Ne, njega gledaju kao veličinu, a na Balkanu se uspjeh ne prašta. Perunoviću treba stvoriti uslove i kazati mu: “Daćemo ti četiri godine i želimo da na sljedećim Olimpijskim igrama u Brazilu imamo četiri boksera. Ne napraviš li to, Mijo, nemoj da tražiš više, tvoje vrijeme je prošlo”,
"Ali, i ovdje su na sceni neki od 80 godina, koji bi po svaku cijenu da budu savjetnici. E tu je problem u boksu u svim državama bivše Jugoslavije".
Bili smo pametni, vaspitani i voljeli smo boks
Bili ste dio sjajne generacije, koja je Jugoslaviji donijela puno radosti i koja je zaista širila plemenitu vještinu. Kako je to izgledalo “iznutra”?
"Ta generacija se jednostavno dogodila. Svima nama je idol tih 70-ih godina bio svjetski i olimpijski šampion Mate Parlov, svi smo se mi trudili da ga gledamo, da ga imitiramo, sanjali smo da jednog dana budemo kao on".
"Uz to, kompletirala se dobra generacija koja je voljela boks i koja je znala boks, a sve su to bili hrabri momci. Zato smo svi i bili uspješni. Nijedan nije bio uličar, sve su to bili bistri, pametni momci, vaspitani".
"Nije bilo svađe između nas, niko se nije odvajao da bi koristio alkohol. Droge je tada bilo manje nego danas, ali čovjek je i tada mogao da zaglibi, da skrene s puta".
"Evo i danas kada sjedim sa Mijom Perunovićem vidim da je normalan dečko, da nema nikakvim povreda, boks na njemu nije ostavio traga".
"To je zato što smo živjeli sportski, pa ni danas nemamo nikakvih problema sa zdravljem. Vladala je disciplina, imali smo redovan trening, dobre uslove i zato smo imali i dobre rezultate".
Galerija
Bonus video:
