Hrvatski reditelj i direktor Hrvatskog narodnog kazališta Split, Goran Golovko, zajedno sa glumačkim ansamblom predstave “Nosorog” za koju potpisuje režiju, bio je gost Crnogorskog narodnog pozorišta u okviru prvog izdanja Festivala narodnih pozorišta “Maštanije”.
“Nosorog”, po drami Ežena Joneska je izveden pretposljednje večeri Festivala, a publika je imala priliku da pogleda komad koji na komičan i teatralan način opisuje stanje u društvu, od sredine prošlog vijeka do danas. Glumci, u šarenim kostimima pastelnih boja previše sličnim jedan drugima, zasmijavali su publiku ali i postavili brojna pitanja oslikavajući mnoga današnja društva. Predstava je, osim smijehom, ispraćena i dugim aplauzom, a publika je ustala da pozdravi glumce.
Tom prilikom Goran Golovko je govorio za “Vijesti” i istakao da je neophodno kritički ispitati vrijednosti za koje se društvene većine ili vođe zalažu, a zadatak pozorišta je, ističe, upravo da postavlja takva pitanja.
“Nosorog” je naziv drame Ežena Joneska, ali ko bi bio nosorog u današnjem društvu?
To možemo biti svi mi u pojedinim trenucima kada se priklonimo svemu onome što je stav ili mišljenje većine, a bez prethodnog kritičkog propitivanja vrijednosti koje ta većina zastupa. Tada vrlo lako možemo postati nosorozi.
Koliko je društvo, i današnje, ali i od davnina, određeno mišljenjem većine?
Ja bih rekao da oni koji imaju tu moć da nam nešto plasiraju kao mišljenje većine, imaju i moć da stvore to mišljenje većine. Svi zajedno patimo od neke hronične nekritičnosti prema onome što nam se nudi kao vodeći trend u bilo čemu. Ne govorim samo o politici, već o bilo čemu što nam se nudi.
Šta nekritičnost može donijeti i koliko pripadnici te neke većine mogu izolovati, odnosno obilježiti druge?
Mislim da smo u ozbiljnoj opasnosti da postanemo stravično netolerantni prema svima koji su različiti ili koji se izdvajaju u odnosu na nas, bilo kao pojedince ili možda i većinu, pa bilo da su drugačiji po svom mišljenju, stavovima, izgledu, boji kože, vjeroispovijesti. Moram priznati da lično nijesam previše optimističan.
Jedna od upečatljivih fraza i pitanja koja ova predstava podstiče jesu i promjene. Ponavlja se kako se promjene ne dešavaju samo zamjenom mjesta, ali da ih moramo prihvatiti da bismo “išli ‘ukorak’ s vremenom”... Šta treba društvu i šta pozorište može učiniti da nešto istinski promijeni?’
Vjerujem da su i kod vas, kao i kod nas promijenjeni nazivi ulica... Preko noći. A u suštini se nije puno toga promijenilo. Mislim da bi cijelo društvo, a teatar je jedan od njegovih instrumenata, moglo i trebalo poraditi na tome da onog trena kada smo sami sebi rekli ‘u redu nećemo više jednoumlje, nećemo više tiraniju, diktaturu, hoćemo demokratiju, hoćemo slobode’, mislim da su sve naše zemlje zajedno sa slobodom trebale preuzeti i odgovornost za tu slobodu. Uvijek se vraćamo na onu staru ‘hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj’.
Mislim da je kazalište jedno od posljednjih bastiona koje se može buniti u korist zdravog razuma, u smislu da hrabro i bez ustezanja postavlja i neugodna pitanja. Mislim da je to zadatak kazališta, i ako ono to prestane raditi, onda ćemo postati samo puka zabava, Nažalost, u našim kulturno-političkim sistemima, teatri su više-manje, postali tehnokratske institucije koje broje gledaoce i posjetitelje, gledaju prihode u odnosu na rashode, a to je ono što je vrlo važno njihovim osnivačima... Ja sam na čelu HNK Split već četiri godine i znam iz prve ruke da je teško napraviti balans između umjetničkog propitivanja i umjetničke hrabrosti i onoga što su očekivanja ljudi koji odobravaju i ulažu sredstva, ali i publike koja je u takvom odnosu prema vlastitim građanima, zapravo stvorila čitav jedan sloj malograđana...
Monolog koji na kraju predstave izvodi glavni glumac, Mijo Jurišić, je očigledno drugačiji ovdje nego u Splitu, a stekla sam utisak i da taj monolog zapravo varira u zavisnosti od mjesta izvođenja, pa možda nije bio isti ni na premijeri i kasnijim izvedbama u Splitu. Da li je teško naći inspiraciju za taj monolog koji na sasvim otvoren način, zadržavajući komičnost, kritikuje društvo, granice, ulaganja u kulturu i tome slično?
Pa inspiracija za to postoji svuda. Ne morate čak ni otvarati dnevnu štampu ili uključivati televiziju. Mnogo toga se zaključi na ulici, preko postera, plakata za političke kampanje, izbore i slično. Ja uvijek kada dođem u neki grad praktikujem da pođem na tržnicu, na pijacu, takođe moram poći i u katedralu, crkvu ili džamiju, moram otvoriti i prelistati novine i pogledati lokalni televizijski program... Tek tada znam gdje se nalazim i onda mi je mnogo toga jasnije.
Glumac Mijo Jurišić je u kreativnom procesu imao slobodu da od svog monologa napravi ono što sam želi i da se kreće u nekim zadatim gabaritima. S obzirom na to da je predstava zapravo kompilacija šest Juneskovih tekstova i djelova drame “Trg heroja” Tomasa Bernharda, Mijo je, ne bi li sebi opravdao i zaokružio lice, imao tu kreativnu slobodu da improvizuje i da sa samoironijskim odmakom odigra taj konačni monolog koji je inače monolog iz drame “Kralj umire”, Ežena Joneska. Mijo ga uvijek adaptira svojim dosjetkama i doskočicama, ali i ironijom na sebe, na svoju situaciju, na teatar sam, a i na mene kao njegovog čelnika.
Inače, nijesu naše dnevno-političke prilike mnogo drugačije od vaših.
Predstava na neki šaren i zabavan način govori o ozbiljnim temama, upravo društvenim i političkim pitanjima. Koliko takav pristup doprinosti da se publika vrati pozorištu, da se stvori i mlada publika, a da svi oni razumiju poruku koju predstava, naizgled komična, šalje?
Mislim da je to, bar u ovom slučaju, bio prilično dobar put. Naša predstava je u Splitu veoma rado gledana. Ono što me je posebno ohrabrilo jeste da su je gledali mladi ljudi, srednjoškolci koji su sve odlično razumjeli, a pritom se i dobro zabavili. Predstavu su uvijek ispratili sa velikim aplauzom. Iako je sva radnja servirana uz mnogo smijeha i šarenih kostima, mislim da ono što smo predstavom htjeli ispitati veoma dobro dopire do publike i mislim da to publika razumije. Takođe, i srednjoškolci i drugi su znali kasnije postavljati pitanja o pitanjima koja smo mi postavili unutar predstave. Mislim samo da ne treba odustajati.
Da li bi to bila i poruka predstave? Da ne treba odustajati, pa čak i ako se učini da je ostao samo jedan čovjek, sam, koji se odupire većini braneći svoje, drugačije, stavove?
Da. Nažalost, ovaj naš jedan jedini čovjek koji je ostao, se pretvorio u ego manijaka i njegov vlastiti narcizam mu ne dozvoljava da izvrši svoju prvenstvenu misiju.
Više smo izolovani i manje srećni
Predstava obiluje zanimljivim, duhovitim ali i realnim govorom koji se metaforično može primijeniti i danas, nakon više od pola vijeka nastanka ove drame.
Glumac Mijo Jurišić nije krio oduševljenje gostoprimstvom i reakcijama publike.
“Toliko smo lijepo dočekani u CNP-u da smo prije samog igranja rekli jedni drugima da se ne smijemo obrukati. Gledano kroz fudbalski žargon, osjećam se kao da smo mi neki mini klub koji je otišao na gostovanje protiv Reala i pobijedio, kao da smo u nekom umjetičkom smislu pobijedili sebe. Mi glumci smo lijeni, s vremenom uključimo autopilote i tako igramo ali večeras smo osjećali zaista veliku odgovornost – što zbog zaista nevjerovatnog gostoprimstva s kojim smo dočekani, što zbog činjenice da imamo tu čast da igramo na prvom Festivalu nacionalnih teatara”, kazao je on.
Glumica Arijana Čulina, koju crnogorska publika najviše pamti po ulozi Mišura iz serije “Đekna još nije umrla a kad će ne znamo” u “Nosorogu” igra ulogu Stare. Ona i njen muž nanovo pričaju iste priče, glume iste stvari, sjeajući se vremena ‘kada su se smjeli smijati’.
“Iako je ovaj komad pisan prije 50 godina, ova predstava je aktuelna tek danas, u ovom haotičnom svijetu u kojem mi živimo, izgubljeni u nedostatku ljubavi, prijateljstva i povezanosti... Nekako smo više izolovani i manje srećni”, rekla je ona.
U predstavi igraju: Mijo Jurišić, Arijana Čulina, Nenad Srdelić, Nives Ivanković, Tajana Jovanović, Zorana Kačić Čatipović, Marjan Nejašmić Banić, Josip Zovko, Nikša Arčanion, Petra Kovačić Pavlina, Pere Eranović, Monika Vuco, Sara Ivelić, Franjo Đaković.
Dramaturg je Jasen Boko, lektor Anita Runjić Stoilova, scenski pokret radila je Karolina Šuša, scenski govor Bruna Bebić, kostimograf je Mladen Radovniković a muziku je birao Mirko Krstičević.
Galerija
Bonus video:
