Prije desetak godina pisao sam u Artu o narastanju psihologije katastrofizma. Da je u to vrijeme ta vrsta strave počela da postaje dio svjetske svakodnevice, pouzdano je svjedočio talas filmova sa najrazličitijim katastrofičkim temama.
Tih godina zbilo se nešto vrlo neobično, što mi ni danas nije sasvim jasno. Na radijskim vijestima objavljeno je saopštenje Svjetske federacije crvenog krsta (valjda se tako zvala institucija) i to u vrlo opreznoj formi - da bi svijet u narednoj deceniji mogle da pogode velike nevolje.
Riječ je, za neobaviještene o vrlo neuobičajenoj retorici za jednu takvu organizaciju, odnosno za bilo koju ozbiljniju organizaciju, sve da je i opštinskog nivoa. Jer o tome se jednostavno ne govori na taj način.
Poznato je da u trenucima prirodnih katastrofa, poput zemljotresa koji je pogodio Crnu Goru prije tri decenije, mnogi ljudi gube kontrolu nad sobom i počinju da dižu paniku, dok se skoro zakonomjerno pojavljuju i propovjednici “smaka” i “propasti”. Ali, postoje i organi reda koji takve osobe sprečavaju da šire paniku. To je dakle razrađena praksa. Isti rezon važi za sve javne institucije.
Zbog svega toga je početkom prošle decenije bilo krajnje začuđujuće da jedna međunarodna institucija izdaje saopštenje o mogućnosti da nas u narednim godinama snađe, znate već šta.
Sjećate li se modne fotografije u kojoj manekeni na vrhu njujorškog nebodera reklamiraju farmerice dok se u pozadini vidi potopljeni grad zbog porasta nivoa mora?
Začudo, neke katastrofe su se stvarno dogodile - počevši sa velikim cunamijem koji je opustošio indonezijska i okolna ostrva, zaključno sa cunamijem koji je nedavno opustošio Japan.
Bilo je i katastrofičnih događaja koji nijesu bili vezani za užu teritoriju, već za mnogo šire prostore tako da je masovnost žrtava ostala neprimijećena – poput arktičkih talasa koji su u nekoliko navrata ledom okovali široke evropske prostore, pri čemu je stradao nepoznati, svakako ne mali broj beskućnika.
Doduše, posmatrano sa ove distance, sve to nije bilo toliko apokaliptično da bi opravdalo pojavu onog saopštenja od prije desetak godina. Nesreće su se dešavale i ranije, ali je svijet nastavljao dalje.
Čovječanstvo je svašta vidjelo u proteklih stotinak godina – valja u tom smislu pomenuti i masovne pomore za koje nije bila odgovorna prirodna stihija, poput milionskih žrtava dva svjetska rata, ili milionskih žrtava pogrešnih planskih eksperimenata u SSSR-u i Kini, ili pomora koji su Amerikanci izazvali bacanjem atomske bombe, ili...
Oni skloniji teoriji zavjere mogli bi reći da je saopštenje s početka protekle decenije o nailazećim katastrofama bila najava opšteg trenda svakodnevnog prepadanja i izluđivanja svjetske javnosti posljedicama globalnog zagrijavanja, koji je počeo da se zahuktava baš tada da bi dostigao kulminaciju negdje 2007. godine.
Ove godine navršavaju se tri decenije otkako je Margaret Tačer u neoliberalnom nadahnuću uskliknula da nema nikakvog društva
Sjećate li se modne fotografije u kojoj manekeni na vrhu njujorškog nebodera reklamiraju farmerice dok se u pozadini vidi potopljeni grad zbog porasta nivoa mora (od valjda dvjestotinjak metara)?
Šalu na stranu. Prirodne katastrofe izgledaju kao bijelo perje pri onim koje izazivaju ljudi. Pardon, neoliberalisti. Kažemo tako, jer je trenutno aktuelan ljudski pomor izazvan neoliberalnom obiješću katastrofičkih razmjera.
Tako, dok trenutno po svijetu od gladi i bolesti u tišini skapavaju milionske mase, možemo vidjeti i sebične multimilijardere koji bježe iz države u državu jer ne žele da prepuste neprijatelju ni zrna žita. “Gubi se, bogati idiote!”, tim riječima je nedavno u francuskoj štampi ispraćen najbogatiji čovjek te zemlje, nakon što je najavio da će zbog Olandovog povećanja poreza prenijeti kapital u Belgiju.
Ah, zar mu ne biste pomogli. Zbog čega crnogorska vlada tom jadnom čovjeku nije uputila javni poziv da dođe u našu malu oazu gdje niko poreski ne goni milijardere i, uz časno stečeno crnogorsko državljanstvo, počine od gladnova gladnih koji bi da otimaju pare poštenim ljudima.
Katastrofička psihološka nota se polagano uvlačila u svjetsku svakodnevicu, dajući joj jače ili slabije taktove
Ali, nije to naša tema, nećemo tim pravcem. Bavimo se katastrofizmom najrazličitijeg tipa, pa dakle i onim neoliberalnim. Zanima nas psihologija strave na kojoj počiva cijela ta stvar. Zbilja, čemu služi to masovno sijanje straha?
Ove godine navršavaju se tri decenije otkako je Margaret Tačer u neoliberalnom nadahnuću uskliknula da nema nikakvog društva, već da postoje samo pojedinci. Dosjetili ste se šta je htjela da kaže. Ako nema društva, onda nema ni društvenih zakona, iz čega proizlazi da je priča o socijalnoj pravdi besmislica.
Takođe ste se dosjetili da je svijet u kojem je sve svedeno na pojedince i golu individualnost samo korak od hobsovske “istine” da je čovjek čovjeku vuk. Tokom protekle tri decenije neoliberalisti su uspjeli da unište svijetlu evropsku sindikalnu tradiciju.
Globalna kriza omogućila im je da u protekle četiri godine eliminišu i njene posljednje ostatke. Sada se više ne pomaže radnicima, već radnici pomažu “jadnom” kapitalisti.
Sve je rezultiralo dospijećem u doba u kome humanizam predstavlja najrjeđu pojavu. Ono malo preostale ljudskosti nalaže nam da nikako ne smijemo zaboraviti sve one bezimene ljude koje je potopila bankarska pošast – koju možete zvati petim jahačem apokalipse. Da li uopšte postoji podatak o broju onih koji su poklekli pred ovom aveti?
Dionica proizvođača generatora Cummins, poskupila je 66 posto ove godine, a Airgas, koji proizvodi plinske maske i kacige, dosegao je maksimum sa 66,72 dolara
Zvuči kao da smo se udaljili od teme, ali nije tako. Sve je ovo oduvijek bilo povezano s metodičkim unošenjem strave u domove širom planete. Katastrofička psihološka nota se polagano uvlačila u svjetsku svakodnevicu, dajući joj jače ili slabije taktove. Uglavnom, odavno je počela da dobija obilježja konstante.
Sada je sve u igri - od već klasičnog povećanja nivoa okeana i udara asteroida, preko novijih tema kakve su sunčeve megaoluje koje bi “mogle vratiti svijet u kameno doba”, pa do okončanja majanskog kalendarskog ciklusa 21. decembra ove godine – u tom spletu mi je najdraži neprimjetni neoliberalni korporativni katastrofizam koji ništi život širom planete poput alge ubice caulerpe taxifolie, koja ubija kompletni ekosistem tamo gdje se nastani.
Pitali smo se čemu služi to sijanje straha?
Da nije riječ o pretjerivanju svjedoče i skoro komične vijesti sa berze. Početkom septembra javljeno je o neobično snažnom rastu dionica kompanija koje proizvode opremu i potrepštine nužne za preživljavanje “smaka svijeta”, što ukazuje da raste broj onih koji zbog ovoga ili onoga kalkulišu sa neugodnim razvojem događaja u budućnosti.
Imamo dakle neuobičajenu stvar. Dok svuda po svijetu opada proizvodnja, kompanije koje proizvode flaširanu vodu, konzerve, dehidrirane namirnice, plinske maske i generatore bilježe najviše istorijske nivoe na berzi – o čemu je, da ne bude zabune, izvijestio Wall Street Journal.
U SAD su se još od nuklearne krize početkom šezdesetih masovno pravili kućni bunkeri za preživljavanje sa svime što to omogućava
Tako je portfolio 18 kompanija s proizvodima za preživljavanje “smaka svijeta” porastao 24 posto, dok je istovremeno tržište palo 4 do 5 odsto. Primjerice, proizvođač trajnih konzervi Hormel Foods ove godine dosegao istorijski rekord s 43,95 dolara, što je porast od 12 posto, a Dr Pepper Snapple Group, koji proizvodi flaširanu vodu, porastao je 32 posto.
Dionica proizvođača generatora Cummins, poskupila je 66 posto ove godine, a Airgas, koji proizvodi plinske maske i kacige, dosegao je maksimum sa 66,72 dolara. Analitičari kažu da se “dionicama za bunker” trguje na niskoj likvidnosti, te da ovaj trend ne treba uzimati ozbiljno.
Međutim, o kakvoj je “katastrofičkoj” konjukturi riječ pokazuje vijest s kraja septembra o pojavi “paketa za kraj svijeta”, nazvanom „Za svaki slučaj” (Just In Case) koji je osmislila agencija Menosunoceruno. U paketu se nalazi sve što je neophodno za postapokaliptičnu žurku: šibice za paljenje vatre, nož za lov i voda za desetak dana.
Da je riječ o “mondenskoj” varijanti svjedoči i podatak da se u paketu nalazi i boca majanskog likera, kao i tradicionalna meksička čokolada sa cimetom. Sačekajte samo dok vodeći berzanski špekulanti i tržišni planeri shvate u čemu leži budućnost. It's all about money.
U SAD su se još od nuklearne krize početkom šezdesetih masovno pravili kućni bunkeri za preživljavanje sa svime što to omogućava. Neki arheolozi iz budućih vjekova će možda nailaziti na ova skloništa koja su čekala spremna za slučaj da “jednom pukne”.
Nedavno je u SAD potencirana debata o izgubljenom ljudskom pravu na traženje sreće, koje se pojavljuje među drugim premisama u Deklaraciji o ljudskim pravima
Izgleda da se ta pojava počela prelivati na ostatak svijeta. Izgleda da se dozirano širenje straha približava tački tržišne eksplozije nakon koje valjda slijedi panično kopanje rupa u dvorištima, livenje debelih betonskih zidova i punjenje svakovrsnim potrepštinama za “smak svijeta”. Živi bili pa vidjeli. Strah zakonomjerno nameće potrebu za “skloništem”, koje se pojavljuje kao još jedino smisleno utočište potrošačke civilizacije. Možda je to komponenta “sreće” koja nedostaje. Mali porodični betonski bunker kao podzemno potrošačko “svetilište” koje će biti ispunjeno svim potrebnim proizvodima, pardon “ikonama” našeg doba.
Uostalom, sve je to tako blisko ideji o nesvjesnom sjećanju na zaštitu koju nam je jednom davno pružala majčinska utroba.
Nedavno je u SAD potencirana debata o izgubljenom ljudskom pravu na traženje sreće, koje se pojavljuje među drugim premisama u Deklaraciji o ljudskim pravima.
Mala podzemna betonska “crkva” napunjena svim i svačim što nameće strah od “smaka svijeta” neočekivano se pojavljuje kao razrješenje. Kao ključ za sreću.
Eto, šanse da se to pravo ispuni. Preostaje još da se strop bunkera oslika prizorima plavetnog neba.
Bonus video:
