Zahvaljujući prijateljskim odnosima Dadove i moje familije na Cetinju, imao sam priliku rano upoznati neke njegove mladenačke radove. Među tim radovima u slikarevoj rodnoj kući moju je pažnju posebno privukao jedan crtež urađen perom i laviranim tušem što je prikazivao trenutak u jednoj nogometnoj igri sa srušenim biciklistom u prednjem planu kompozicije.
Ekspresivnost deformiranih figura u pokretu, u tamnom ambijentu događanja radnje davali su tom djelu uznemiravajuću privlačnost. Premda sam bio mlad, srednjoškolac, imao sam izražen afinitet za određenu vrstu umjetnosti.
Posebno su me privlačila ona umjetnička djela u kojima se takozvani stvarni svijet preobražava u svijet imaginarnog, kada se realnost mijenja sama sobom.
Prvi susret s Dadovim djelom
Po prirodi stvari moj afinitet za nadrealizam ukljičivao je interes za Dadovo slikarstvo o kome se početkom šezdesetih godina u Crnoj Gori srazmjerno malo znalo. Zato su mi bili dragocjeni susreti sa Dadovom sestrom Tanjom koja mi je otkrila Hansa Belmera, slavnog nadrealističkog crtača i slikara, Dadovog prijatelja, koji joj je poklonio s posvetom svoju luksuznu monografiju.
Kao vrsna istoričarka umjetnosti, lucidne misli i sa rijetkim darom za pisanje, Tanja mi je na određeni način približila Dadovu umjetnost.
Upoznavanje sa umjetnikom i njegovom porodicom bilo je srdačno u opuštenoj, gotovo bih rekao domaćoj atmosferi
Jednoga mi je dana Dadov i Tanjin otac, dragi čiko Ranko Đurić, koji je radio sa mojom majkom u administraciji bolnice “Danilo I” na Cetinju, poklonio s toplom posvetom katalog Dadove izložbe, koja se te godine (1968) održavala u pariskoj galeriji “Fransoa Peti”.
To je bio moj prvi susret sa Dadovim karakterističnim, stilski samosvojnim djelom, čija je umjetnička kvaliteta uživala punu afirmaciju kod pariške publike. U tom crno-bijelom katalogu sa desetak reprodukcija u kojima se osjeća pastelni ton originala, moju je pažnju posebno privukla kompozicija “Eruval” reprodukovana na dvije srednje stranice.
U mnoštvu naslikanih figura na tom platnu, figura koje su živjele, ako tako mogu reći, u svojoj rascvjetaloj tjelesnosti, u anatomiji koja se više metamorfozno rastakala nego raspadala, u tim mekim halucinantnim tkivima u kojima su se multiplicirali djelovi tijela, ruke, oči, usta, ili pojavljivale glave, stvarala se skladna cjelina lijepe bizarnosti.
U ljeto 1972. godine prvi sam put posjetio Pariz. Za vrijeme tamošnjeg boravka Dadu sam poslao razglednicu s reprodukcijom Leonardove “Madone u pećini” najavivši svoj dolazak.
Okretanje slike naopako
Adresu sa detaljnim upustvima za putovanje do Eruvala dala mi je Dadova sestra Tanja. Sa pariške stanice Sen Lazar putovao sam vozom do Žizora. Potom sam uzeo taksi koji me je odvezao do Dadove kuće u Eruvalu.
Dok je Dado vozio neke od slika pežoom 404 karavanom, od ateljea do spomenute galerije, putem smo razgovarali o Cetinju
Upoznavanje sa umjetnikom i njegovom porodicom bilo je srdačno u opuštenoj, gotovo bih rekao domaćoj atmosferi. Uz bocu crnogorske lozove rakije, uobičajeni poklon većine Crnogoraca kada nekom dolaze u posjetu, izvadio sam iz džepa ljetnje košulje malu crno-bijelu fotografiju moje slike “Krivelijeva muha”.
To je bio najprikladniji način da se predstavim slavnom umjetniku. Dado je uzeo fotografiju i prislonio je uz jednu kutiju na staroj peći u ateljeu. Govorio sam mu sažeto o motivu kompozicije. Dado je neko vrijeme gledao u fotografiju. Govorili smo o Kriveliju, zanimali su ga i drugi moji radovi.
Zatim je prišao, okrenuo fotografiju naglavce i rekao: ”I ovako dobro izgleda”. Ovo okretanje slike naopako nijesam shvatio kao slikarevu puku radoznalu igrariju. U tom se gestu očitavao jedan od Dadovih stvaralačkih postupaka.
Jer, slika jest živo likovno tijelo. Može se sagledavati sa raznih strana potičući autorovu stvaralačku invenciju. Otkriva neočekivana, zanimljiva lica. Kasnije sam se nekoliko puta osvjedočio na licu mjesta kada je Dado neka svoja platna okretao naglavce ili polagao na stranu nastavljajući na njima raditi, graditi sliku, formirati kompoziciju u suprotnom smjeru od onoga na čemu se predhodno bila bazirala.
Pogledao me nasmiješenim očima pronicljivog pogleda i rekao: “Dobro si razumio ove slike”
Tih je dana Dado bio okupiran pripremama za predstojeću izložbu u pariskoj galeriji Žan Biše. Kako sam bio produžio moj boravak u Francuskoj, još sam nekoliko puta posjetio Eruval.
Dok je Dado vozio neke od slika pežoom 404 karavanom, od ateljea do spomenute galerije, putem smo razgovarali o Cetinju, o nekim zajedničkim prijateljima i poznanicima, o umjetnosti i umjetnicima. Ti su razgovori bili često garnirani dosjetkama, ironijom, samoironijom i humorom ”cetinjskog tipa”.
Energija unutarnjeg pokreta
Dvije godine nakon mog prvog boravka u Parizu poslao sam Dadu i njegovoj supruzi Hesi katalog moje prve samostalne izložbe u Plavom dvorcu na Cetinju (1974). Nedugo zatim uslijedilo je pismo Dadove supruge u kojem je pisalo kako se jedan pariški kolekcionar zanima za moje radove.
Slika Dada Đurića
U zimu 1975. godine otputovao sam u Pariz sa Dadovom sestrom Marijom Macom Đurić. Dado nas je dočekao na stanici Gar de Lijon. Mapu crteža koje sam ponio sa sobom vidio je kolekcionar Žan Davre koji je sakupljao djela nadrealističke umjetnosti (Dali, Fuks, Brauner, Fini, Dado...)
Od tada su moji radovi bili izlagani u galeriji Aleksandar Braumiler sa djelima spomenutih umjetnika. Za ove moje prve profesionalne kontakte u Parizu dugujem zahvalnost Dadu i njegovoj supruzi Hesi.
Za vrijeme tog mog petnaestodnevnog boravka u Eruvalu Dado je radio na jednom diptihu velikih dimenzija. Radio ga je kao poklon za otvaranje novog nacionalnog centra savremene umjetnosti Žorž Pompidu u Parizu.
Dado je pažljivo gledao u okačene teške komade goveđeg mesa, govoreći kako lijepo izgledaju
Bio sam svjedok kako su ta dva velika panoa u kratkom vremenu pretrpjela nekoliko radikalnih promjena. Mijenjale su se figure i njihovi odnosi, mijenjao se opšti ton slike, kao i koncept prostora kompozicije. Želio je postići intenzitet izraza ne zadovoljavajući se vanjskim efektom prikazanog.
Gledajući ga kako stvara sliku činilo mi se da se cijelim bićem predaje slici. Kao da je stvarajući osjećao i mislio slikom. Kao da je, i neznajući, bio u njenoj vlasti.
Jednog mi je poslijepodneva pokazao, u potkrovlju svoje kuće u Eruvalu, dva platna dotad neizlagana s dominantnom plavičastom bojom. Način na koji su ove dvije slike bile naslikane odredio je jedan predstojeći period Dadovog rada.
Na slikama su bile prikazane karakteristične glave hibridnih bića što su bez tijela ležale na pločastom podu. Želio je čuti moje mišljenje. Rekao sam mu da na tim kompozicijama osjećam energiju nekog unutarnjeg pokreta. Pogledao me nasmiješenim očima pronicljivog pogleda i rekao: “Dobro si razumio ove slike”.
Majstor, jedan od rijetkih
Kako smo se jedne večeri vozili od Eruvala do Pariza, odlazeći na večeru kod Dušana Makavejeva, velikim dijelom puta razgovarali smo o Pjeru Klosovskom i Bejkonu. Dado je posebno volio crteže Klosovskog. Poklonio mi je njegovu monografiju ”Žive pare”. Govorili smo o Bejkonovim motivima, o portretima i mesu.
Na Dadovim slikama svjetlost ne uprizoruje samo ono što osvjetljava, ono ”jezivo” ona (svjetlost) čini sebe vidljivom
Prisjetio sam se kako smo prilikom jednog Dadovog boravka na Cetinju (1972) stajali pred mesarom koja se nalazila u zgradi iza sadašnjeg Dadovog ateljea. Dado je pažljivo gledao u okačene teške komade goveđeg mesa, govoreći kako lijepo izgledaju.
Bio sam uvjeren kako je u tom izlogu banalne stvarnosti, putim izazvane asocijacije u svijesti, vidio slike Rembranta, Šardena, Sutina, Bejkona, njihova naslikana mesa koja je dobro poznavao. Dado je jedan od rijetkih istinskih savremenih slikara kome pristaje atribut majstora.
Dado Đurić u ateljeu
Kod Dada sam posebno cijenio njegovu predanost i vjeru u slikarstvo, usprkos svih onih nerijetko agresivnih mijena i moda u savremenoj umjetničkoj praksi, kada se naivno proglašavala smrt slikarstva ili ga se smatralo izlišnim. Dadov primjer upravo dokazuje izražajnu moć slikarstva, moć tradicionalnog medija kao trajne vrijednosti koja se potvrđuje bogatstvom invencije i metijerskom superiornošću.
”Svjetlost ti je jeziva stvar”
Jedne prohladne noći u Eruvalu neko smo vrijeme stajali pred ateljeom. Na nebu je sijao pun mjesec. Gledali smo ga kroz granje visokog drveća obližnjeg šumarka. Dado je zapalio cigaretu i rekao: ”Svjetlost ti je jeziva stvar”, a zatim dodao “greote”.
Gledao sam ga kako prilazi slici i kako se, pažljivo je motreći, od nje udaljava
Nijesam shvatio smisao ove posljednje riječi. Na Dadovim slikama svjetlost ne uprizoruje samo ono što osvjetljava, ono ”jezivo” ona (svjetlost) čini sebe vidljivom. Zato svjetlost nije pasivni osvjetljivač što se projicira iz nekog vještačkog izvora. Ona je aktivni činilac slike. Ona gradi i razgrađuje ono što čini vidljivim.
Kada sam se sjutradan ujutro probudio nad Eruvalom je svitalo. Sunce se tek pojavljivalo. U Dadovom ateljeu je bilo upaljeno svjetlo. Radio je na velikom diptihu kojeg će kasnije nazvati “Diptih iz Eruvala”.
Gledao sam ga kako prilazi slici i kako se, pažljivo je motreći, od nje udaljava. Mijenjao je i odlagao kistove. Palio cigaretu. Zatim je uzeo jedno platno plavičaste boje, slično boji neba nad Eruvalom, što je nagovještavalo sunčan dan u Normandiji, i prislonio ga na zid.
Na tom svjetloplavom platnu, pri dnu, uz rub slike, nazirali su se blijedi obrisi tek započete kompozicije. Kao svitanje u slici što će otkriti još jedan prizor, prizor magičnog svijeta Dadove slikarske majstorije.
(Iz rukopisa “ Sjećanje na Dada Đurića”)
Bonus video:
