Pjesma Radovana Zogovića: Če, kud god pogleda
Logor, logor je to gerilski oko Mirke za stolom,
oko njene sintakse. Borac do borca: vježba se, čita se,
jede se obrok čorbast.
Sad je već komandant na konju.
“Oružje!” Daje znak da se krene. -
Logor je to, gerilski, oko Mirke, a ne soba.
Gevara na konju. Gevara na panju.
Gevara srkuće obrok židak.
Gevara čita. Gevara se umiva.
Prosto Če, brade mokre... -
Po ormaru, po stolu, za ogledalom,
na sva četiri sobna zida.
A na vratima – sva vrata! Vrata su, zna se: “Pokret!”
Ernesto Gevara. Če Gevara. S prisnošću, suzom, drago:
Če – kud god pogleda, s kim god se saglasi ili svađa.
To ona i mene, da ni star ne sustanem,
osnažuje novom snagom.
To ona meni, studentski,
studentsku mladost vraća.
Da, druže Gevara, dok se još radilo o
“ne slažem se” ili “slažem”,
i ja sam primjedbe imao –
to mogu da potvrde moja skripta.
Al' kad već neko juriša na nebo, volstritsko,
na njegove južne straže,
kad se već gine – s primjebama nastavlja samo ćifta.
Dok pregaocu palom džepove pretresa
busijaš što ga srazi,
ne pridikujem palom. Ne, kćeri – to čini samo čist filistar.
A najzad, jedna zemlja, ma koliko se širila
šireći grb i naziv, nije sve.
Sve nije riješeno, postanem li ja ministar.
Osjetiti taj impuls, taj revolt,
od Kube veću vjernost Kubi -
ne, na logor svoje kćeri ja nisam
ni ironičan ni uskošen!
To ona, gnjevom i bolom studentskim,
ne da ni meni da otupim,
ne da da umrem, blagorazumnošću opustošen.
A možda sam – svepraštajuća željo podviga,
smjeno mlada! -
i ja tu saučesnik: kakav-takav, ipak sam bio minaš.
Nasljeđe jedinoj kćeri. Jedino.
Najsvjetlije. - Iz tih vrata
neće u život izići karijerist i aminaš.
I sad se, čak preko Čea, to meni vraća.
- Kako je samo Giljen
slušao priču o toj sobi, zaboravivši Vrpčja brda!...
Vraća se mladost, ona studentska – da me
ne pusti rđi zbilje,
da umrem mlad, da ruke ne skrstim čak ni mrtav.
„Da ruke ne skrstim čak ni mrtav”
Pjesma Radovana Zogovića “Če, kud god pogleda” objavljena je u knjizi “Lično, sasvim lično” (Prosveta, Beograd, 1971.)
Posljednjih godina, sticajem okolnosti, u Crnoj Gori je prevashodno bila u fokusu Zogovićeva poezija posvećena nacionalnim temama, premda je ovaj pjesnik, uvjereni kosmopolita, napisao neke od najljepših pjesama univerzalne pobune, neke od najuzbudljivijih “prkosnih strofa”.
Dirljiva identifikacija provjerenog pobunjenika sa zanosom njegove kćeri Mirke - vrijeme je studentskog bunta, Pobune iz 1968, vrijeme “novih” crvenih heroja - rezultiraće jednom od najvirtuoznijih pjesama starog majstora.
Njegovo superiorno vladanje stihom, svojevsrna “posveta” Majakovskom (kojeg je Zogović uspješno prevodio), jezičko majstorstvo bez premca u našem jeziku, čini ove stihove nevjerovatno sugestivnima. I još jedno pojašnjenje - zbog novih, mladih čitalaca, a ova pjesma je, duboko vjerujem osuđena na nove čitaoce, uvijek - Giljen koji je “slušao priču o toj sobi” je veliki kubanski pjesnik Nikolas Giljen (Nicolás Cristóbal Guillén Batista, 1902 – 1989), prijatelj i istomišljenik Zogovićev.
I na koncu, taj upozoravajući i veličanstveni vapaj da se ne umre “blagorazumnošću opustošen”, i “da ruke ne skrstim čak ni mrtav” - svjedoči istinskog “revolucionara”, pjesnika “nepristajanja”... Uprkos svemu. Pokazujući da je i ova pjesma, poput ostalih u toj velikoj knjizi, “sasvim lična”.
Bonus video:
