Prije tačno godinu dana, u američkom političkom prostoru pojavio se jedan neobičan igrač. U početku, mediji mu nisu pridavali mnogo pažnje. A kad je i došlo do toga da se moraju osvrnuti na njega, bilo je to sa podsmijehom – čak i od onih koji bi po prirodi stvari trebalo da ga podrže. A onda su prominentne televizijske face poput Kita Olbermana i Tavisa Smajlija – dakle oni koji ne pripadaju korpusu američkih mejnstrim medija – počele da mu daju sve više prostora u svom programu. Ubrzo potom, taj igrač je postao glavna tema i u političkim emisijama koje se obraćaju pretežno studentskoj populaciji – Džona Stjuarta, Stivena Kolbera, Bila Mara… Mejnstrim mediji su morali da popuste: ono što su u startu odbacili kao nevažno najednom je dobilo podršku i velikog broja istaknutih univerzitetskih profesora iz cijelog svijeta. I tako je igrač postao slavan. U jednom trenutku svi smo znali šta je pokret Okupirajmo Volstrit (OVS).
Godinu dana kasnije, svi i dalje znamo za ovaj pokret, ali čini se da je tek mali broj nas shvatio šta on zapravo predstavlja. Na godišnjicu pokreta odgledao sam posljednju epizodu nove serije Arona Sorkina – The Newsroom. Sorkin kao Sorkin, napravio bi visokokaloričnu priču i od imenika. Međutim, predmet ove kolumne nije njegovo zanatsko umijeće, već činjenica da je Sorkin, kao jedan od inteligentinijih lijevih liberala u Holivudu, propustio priliku da se u svojoj seriji osvrne na pojavu OVS. Naime, The Newsroom se fokusira na uređivački odbor jedne informativne emisije, koji jednog dana odlučuje da više neće zauzimati ni liberalne ni konzervativne pozicije, već da će stvari predstavljati “onakve kakve jesu”. U deset epizoda prve sezone, OVS nije spomenut nijednom. Nije pomenut jer je autor serije, za razliku od mnogih drugih, svjestan šta ovaj protest predstavlja.
Sorkin sagledava problematičnost američkog sistema u fundamentalističkom dijelu republikanaca, bilo da se radi o tržišnim ili o hrišćanskim fanaticima. Zato se i nije udostojio pominjanja pokreta čiji su pristalice uvidjeli da je svejedno hoće li građani Sjedinjenih Država izabrati republikance ili demokrate, jer je zapravo riječ samo o dva vida artikulacije interesa istovjetnog krupnog kapitala. Ljude koji su pristupili pokretu nije osvijestila kriza, već reakcija države na nju: građani su radili i trpjeli sve do trenutka dok nije uveden “socijalizam za bogate”, koji se svodi na sljedeće: ako radnik uprska – dobije otkaz, ali ako banka malverzacijama uspije da ukopa ne samo milione ljudi već i samu sebe – država je tu da je spasi.
Finansijske institucije su, jednostavno, postale “prevelike da bi propale”: njihova propast ne samo da bi izazvala totalni haos u Sjedinjenim Državama, već bi pokrenula i lančanu reakciju koja bi pokosila ostatak svijeta. Tako je upravo ona malobrojna elita koja propagira slobodno tržište postala zaštićena od njegovog divljanja – ni manje ni više nego državnom intervencijom! – dok je sve ostalo prepušteno prijetećoj propasti. Tako je cinizam poznog kapitalizma dosegao vrhunac kada je sasvim otvoreno pokazao da bogati ne moraju da brinu o rizicima, jer će ih sistem nagraditi čak i za kriminalne aktivnosti.
Za razliku od Sorkina, koji misli da se bolesnik može spasiti liječenjem simptoma, OVS je uperio prst na sam uzrok bolesti. U tom smislu, pokret je značajan jer predstavlja prvi masovni protest usmjeren protiv samog kapitalističkog sistema. Do tog trenutka imali smo takozvane one-issue proteste – protiv rata u Iraku, protiv povećanja poreza, protiv rasizma, itd. – a sada se javila ideja da nešto nije u redu sa samim sistemom, da postoji strukturni problem u ekonomskom sistemu. I još nešto, čak i važnije: pokret je doveo u pitanje potencijal postojeće demokratije – institucionalizovane, sa korumpiranim partijskom politikom – da se izbori sa nagomilanim ekonomskim problemima. U ideološkom prostoru Sjedinjenih Država – zasićenom “krajem istorije” – nastao je vakuum, a građani su konačno počeli da preispituju sistem iz temelja.
Moram priznati da sam na početku i ja bio sumnjičav prema ljudima koji su se okupili u parku Zukoti. U određenim trenucima činilo mi se da pokret počinje da privlači svakakve čudake – od uličnih proroka do teoretičara zavjere. A onda sam krajem prošle godine bio u prilici da neposredno upoznam Pokret – da lično porazgovaram sa “okupatorima” i uključim se u njihove aktivnosti. Posjetio sam stare prijatelje, koji su u ovom pokretu aktivni još od njegovog začetka. Iako su tada bili protjerani iz parka Zukoti, koji je danonoćno čuvala policija, “okupatori” se svakodnevno sastajali u brojnim radnim grupama: diskutovali, družili se i planirali dalje aktivnosti. I zaista, tokom petnaestak dana boravka u Njujorku, bio sam u prilici da se uvjerim da ovi ljudi – za razliku od brojnih političara, kvaziintelektualaca i autističnih pripadnika akademskog miljea – jasno vide i ne boje se da istaknu u čemu je problem sa savremenim svijetom: u kapitalu koji ne odgovara nikome, a utiče na život svakoga.
Američki političari zamjeraju pokretu da su zahtjevi koje on postavlja pred javnost previše radikalni, da sistem ne treba zamijeniti nečim drugačijim već ga samo malo izmijeniti i poboljšati. Dok su konzervativci odbacili pokret kao gomilu budalastih idealista, liberali koji su na vlasti poručili su da se protestima neće ništa riješiti, već da svaki pojedinac mora da radi svoj posao ako želi da se “stvari vrate u normalu”. Ideološku napetost u državi, koja se ispoljila na ulicama Njujorka, pokušali su eliminisati tehnokratskim diskursom. Time su (opet) pokušali uvesti naciju u prostor post-političkog; dakle, u zabran omeđen konsenzusom političkih elita, njihovim složnim nepokolebljivim stavom da se liberalna demokratija i liberalni kapitalizam ne dovode u pitanje. Ovaj depolitizovani, ekspertsko-menadžerski konsenzus počiva na poznatoj maksimi Deng Sjaopinga: “Nije važno da li je mačka crvena ili bijela, važno je da lovi miševe.” Drugačije rečeno, treba prihvatati dobre ideje bez predrasuda i primjenjivati ih kakvo god bilo njihovo ideološko porijeklo.
Ali, koje su to “dobre ideje”? Ukratko, to su ideje koje su djeluju. Slavoj Žižek je u jednom od svojih djela lucidno primijetio da “ovdje nailazimo na jaz što razdvaja pravi politički čin od ‘administracije društvenih pitanja’ koja ostaje u okvirima postojećih društvenopolitičkih odnosa: pravi politički čin (intervencija) nije samo nešto što funkcioniše u okvirima postojećih odnosa, već nešto što mijenja sam okvir koji određuje kako stvari funkcionišu”. Dakle, reći da su dobre one ideje koje “djeluju” znači unaprijed prihvatiti (globalnu kapitalističku) konstelaciju koja određuje šta djeluje: ako se, recimo, troši prevelik novac na obrazovanje ili zdravstveno osiguranje, to “ne djeluje”, jer uveliko narušava uslove kapitalističke profitabilnosti.
I ovaj “politički” konsenzus nije samo problem Sjedinjenih Država. U cijeloj Evropi (dovoljno je pogledati samo Grčku i Italiju) na snazi je preoblikovanje politike u “administraciju društveno-ekonomskih problema”. Iako mejnstrim ekonomske studije i udžbenici – kao promoteri tržišnog fundamentalizma – pokušavaju da umanje politički značaj krize, jedna studija to, za divno čudo, nije pokušala, već jasno ističe da je “globalna finansijska kriza s kraja prve decenije 21. vijeka zapravo transformativni trenutak u istoriji svjetskog finansijskog poslovanja, koji će se konačno razriješiti najvjerovatnije preoblikovanjem politike i ekonomije u razdoblju od najmanje jedne generacije”. Stoga, prošlogodišnje iskustvo Tunisa i Egipta govori nam da se preoblikovanje politike počelo dešavati i iz drugog smjera – “odozdo”. Proteste širom svijeta, odnosno želju građana da djelaju politički van konvencionalnih političkih kanala, treba shvatiti kao još jedan simptom promjene političkog kao posljedice globalne krize.
Dakle, vidne su dvije težnje: prvo, depolitizacija političke sfere u demokratskim društvima; drugo, politizacija društvene sfere u autoritarnim državama. Ne zaboravimo da je OVS vratio politiku na njenu nultu tačku – u antičku Grčku. Kao što je zapazio Žak Ransijer, politika se javila onda kada su pripadnici demosa – dakle oni bez čvrsto određenog mjesta u hijerahijskom društvenom zdanju – zahtijevali da se njihov glas čuje nasuprot onima na vlasti: željeli su da budu prepoznati i priznati kao činioci uključeni u javnu sferu, na “ravnoj nozi” sa vladajućom oligarhijom i aristokratijom. Dakle, politika je nastala kao proizvod napetosti između strukturiranog društvenog tijela u kome svaki dio ima svoje određeno mjesto i onog što Ransijer naziva “dijelom ne-dijela”, i što remeti taj poredak odbijajući da bude isključen iz političkog života zajednice.
Svjedoci smo kako danas, stotinama godina kasnije, “jedan procenat” kreira politički život zajednice. Time su ostalih devedeset devet procenata dovedeni pred svršen čin, primorani da biraju između ponuđenih opcija. Šačica ljudi na ulicama Njujorka je i ove godine pokazala da ne mora biti tako.
Bonus video:
