Milton Hatum (1951) je brazilski pisac, prevodilac i univerziterski profesor. Smatra se jednim od najvećih živih brazilskih pisaca. Hatum je sin libanskih imigranata. U Braziliji i Sao Paolu je stekao zvanje arhitekte, a na univezitetu je predavao istoriju arhitekture. Studije je nastavio u Madridu i Barseloni, a master diplomu komparativne književnosti stekao je na Univerzitetu Sorbona u Parizu.
Autor je četiri nagrađena romana: „Izvještaj sa tamo nekog Istoka", „Dva brata", „Pepeo Sjevera", „Siročad Eldorada", brojnih priča koje su objavljivane u renomiranim evropskim, američkim i latinoameričkim časopisima, kao i u „Oksfordskoj antologiji kratke brazilske priče". Dobitnik je brojnih nagrada. Od 1983. godine, kada se vratio u Manaus predavao je francusku i brazilsku književnost na Federalnom univerzitetu Amazonije, a trenutno podučava na Univerzitetu u Sao Paolu u kojem živi i radi od 1998. godine, odakle je i govorio za naš list.
Hatumova dva romana „Siročad Eldorada" i „Dva brata", u kojima opisuje čudesni svijet amazonskog podneblja, dostupna su našim čitaocima. „Siročad Eldorada" („Geopoetika", 2009, prevod Jasmina Nešković), knjiga iz edicije „Mitovi" u kojoj učestvuje 40 izdavača iz cijelog svijeta, posvećena je čudovišnoj Amazoniji i njenim narodima u čijem je kolektivnom pamćenju nemoguće razlučiti istoriju i legendu od stvarnog i realnog. A roman „Dva brata" („Geopoetika", 2011, prevod Jovan Tatić i Aleksandra Tatić) je živopisna knjiga o propasti porodice, brazilskoj luci Manaus, gradu koji se mijenja i sukobu kultura, imigrantskih i starosjedjelačkih i novim generacijama koje niču iz pepela.
„Siročad Eldorada" pripada serijalu knjiga o mitovima izdavačke kuće „Canongate". Serija knjiga o mitovima okuplja najbolje svjetske savremene pisce koji su dali modemu verziju najtrajnijim svjetskim mitovima.
Koji ste južnoamerički mit Vi oblikovali u prozu?
-Ja sam izabrao jedan amazonski mit koji se naziva Začarani Grad. Čuo sam o ovom mitu tokom moje mladosti u Manausu. Bio sam fasciniran njime. Godinama kasnije, shvatio sam da su mnogi starosjedioci i stanovnici na obalama Amazona vjerovali i dalje vjeruju da na dnu rijeke ili jezera postoji bogat, sjajan grad, model harmonije i socijalne pravde, gdje ljudi žive kao očarana bića. Njih su zaveli i odveli na dno rijeke stanovnici vode ili džungle (uglavnom su to rječni delfin ili anakonda) i samo se mogu vratiti u naš svijet uz posredovanje nekog šamana, čije tijelo ili duh ima moć da ode u Začarani Grad, da razgovara sa njegovim stanovnicima, i da ih, možda, dovede nazad u naš svijet.
Ijan Vat je pokazao da su ključni mitovi modernog individualizma kazneni. Protagonisti osporavaju društvene konvencije i odlaze u potragu za željom koja se nikada ne ostvaruje. Na kraju ove potrage nalaze se samoća, smrt ili ludilo, a njena ispričana priča je roman. Eldorado nije samo Začarani Grad, već i želja i strast pripovjedača (Arminto) i ambicija njegovog oca (Amando). U amazonskom regionu tehnologija nije u potpunosti izbrisala moć prirode. "Da li još iko sluša te priče?", pita pripovjedač. Tek kada mitovi i glasovi utihnu onda neko mora da se pojavi i iznova im sve ispriča. Mit je povod za fikciju.
Protagonisti osporavaju društvene konvencije i odlaze u potragu za željom koja se nikada ne ostvaruje
Eldorado je sinonim bogatstva. Kako razumjeti kontrast u naslovu knjige "Siročad Eldorada"?
Ovaj kontrast je ironičan. Mit je ništa što je sve, rekao je Fernando Pesoa. U knjizi "Siročad Eldorada" ja sam se ponovo vratio građi iz ranijih romana: memoarskoj sklonosti, porodičnoj drami, gradu kao postavci za i saučesništvo događaje prekretnice, Amazonu u svom njegovom moćnom izrazu. Međutim, pokretačka snaga priče nije ograničena samo na mitski aspekt zapleta. Umjesto toga onaje izgovor za rješavanje stanja u društvu obilježeno trampom, podmićivanjem i favorizovanjem prijatelja bez obzira na njihove stvarne kvalitete i sposobnosti, a sve je to prisutno kod oca naratora, Amanda Kordovila.
Etika akumulacije ne donosi nikakvu privlačnost za Arminta, njegovog nasljednika. Zbog ovih i drugih divergencija cio porodični krah je pokrenut. Amazon obično simbolizuje obilje i bogatstvo, ali u ovom romanu se pojavljuje kao pozornica za nasilje i reketiranje, zemlju krađe i (seksualno) zlostavljane djece. Florita je, na primjer, Indijanka od koje siroče Arminto pije svoje prvo mlijeko i koja prevodi riječi sa starog domorodačkog jezika. Florita je ta koja pravi most između svjetova, ponovo stvarajući taj drugi univerzum pred očima radoznalog dječaka.
Prva scena u knjizi služi da fe demistifikuje često idealizovan lik Indijanke: Florita vidi ženu koja izvršava samoubistvo u rijeci i da bi zaštitila dječaka od teških činjenica, iskrivljuje smisao njenih posljednjih riječi, govoreći mu da je magično biće namamilo ženu na dno rijeke. Godinama kasnije, Arminto razumije značenje iskrivljenih riječi, a ovaj poj am privlačnosti prožima ostatak priče. Ja sam iskoristio čudan jezik nekih likova i apsolutnu tišinu drugih.
Dinaura, Armintova ljubljena, skriva tajnu. Poslije jedne noći ljubavi, ona nestaje ostavljajući Arminta da je traži na svakom mjestu, rasipajući cijelu porodičnu sreću u tom procesu. Teška porodična atmosfera krivice i smrti, očinskog odsustva i rasipanje materijala i emocionalnog nasljeđa otvara sumnju koja se zadržava i pošto je čitanje završeno. Želio sam da neki elementi zavjere ostanu neriješeni. To sam uradio tako da čitalac može aktivno učestvovati u priči, da čitalac bude pisac koji zamišlja u tišini.
Koristio sam melanholičan ton da govorim o gubitku, tugi i propasti i obnovim mit o Začaranom Gradu, da ispričam ljubavnu priču i ispričam priče koje sam čuo i koje usmeno cirkulišu među ljudima. Brodovi, bogatstva i strasti svi su potopljeni, jedini preživjeli će biti priče i želja da ih ispričam.
Još od kolonijalnih vremena, Amazon je takode privlačio pisce. Šta je Vas posebno privuklo svijetu Amazona?
- Rođen sam u Manausu, gdje sam proveo djetinjstvo i dio mladosti. To je razlog zašto sam duboko vezan za amazonski svijet.
Pozadina romana „Dva brata" je destrukcija libanske porodice, izazvana mržnjom između dva rođena brata i izgubljenom ljubavi majke i sestre. Šta vas je podstaklo na pisanje ove teme?
- Veliki izazov je da se pronađe jezički put za prevođenje naših ideja. Moj glavni izvor, moja prava inspiracija je bio "Isav i Jakov", roman Mačada de Asisa, najznačajnijeg pisca Latinske Amerike 19. vijeka. U centru ovog romana kao glavni likovi postoje dva brata blizanca, oni se bore za ženu, ali tu takođe postoje socijalni i politički problemi kada je Brazil otpočeo svoju republikansku eru.
Veliki izazov je da se pronađe jezički put za prevođenje naših ideja. Moj glavni izvor, moja prava inspiracija je bio "Isav i Jakov"
Pokušao sam da prikažem sve te probleme u našem vremenu. U mom romanu, libanska porodica je u potpunosti prilagođena brazilskom društvu, mada je prisustvo arapske kulture jako.
Roman „Dva brata" sadrži priče o imigraciji u Brazil o dvadesetovjekovnom Brazilu, libanskoj dijaspori, porodične sage. Šta ste vi, zapravo, željeli reći ovim romanom?
- Mislim da roman "Dva brata" nije u potpunosti saga, ni istorija arapske imigracije u Brazilu, iako postoji više od 10 miliona Brazilaca arapskog porijekla. Porodične drame pokreću zaplete mojih knjiga, jer su te drame dio književnosti i jake tradicije romana. Taj intimni univerzum, fascinira me. Roman je priča o pojedincu ili većoj ili manjoj grupi likova. I mit ponovo postaje vidljiv u toj individualnoj ili grupnoj priči.
Ono što je interesantno je nejednakost između života lika i društva u kojem on ili ona živi. Roman je priča o ovoj neprilagođenosti, o nečemu što je pošlo naopako. Tako je to od Don Kihota, koji miješa svoje fantazije sa stvarnošću. Ponekad porodična drama ostaje u privatnoj sferi, dok drugi put prevazilazi porodicu i dom da bi se izdigla na opštija pitanja: na grad, region, državu ili vrijeme u kome živimo.
Kako je tekao vaš put kao pisca? Koje su vas teme privlačile u mladosti? A koje sada?
- Počeo sam da pišem pjesme i kratke priče kada sam bio mlad, ali nijesam shvatao da bih mogao da postanem pisac. Ono što me najviše fascinira, i sada i onda, je raznolikost Brazila, moja zabrinutost za moralne i socijalne konflikte našeg društva.
Rođeni ste u Manausu, u "Parizu tropskih predjela"kako često nazivaju ovaj grad. Bili ste profesor francuske književnosti na Univerzitetu Amazonas. U Vašim knjigama postoje magični opisi Manausa, grada koji se približava i vazduhu i vodi. Čini se da ovaj grad ima posebno mjesto u Vašem stvaralaštvu. Zašto je to tako?
- Manaus je moj rodni grad. On je takođe moj izgubljeni raj. Ali moj novi roman "Najtamnije mjesto" smješten je u Braziliju, Sao Paolo i Pariz. To ima veze sa mojim životnim iskustvom u ovim gradovima tokom 70-ih i 80-ih.
Pripadate velikoj porodici latinoameričkih pisaca koji su svoj kontinent proslavili odličnom književnošću u drugoj polovini 20. vijeka? Kako gledate na književnost Južne Amerike danas?
- Najmoćniju savremenu latinoameričku književnost napisali su Horhe Luis Borhes, Žoao Guimaraes Rosa, Hulio Kortasar, Huan Rulfo, Huan Karlos Oneti, Mario Vargas Ljosa i Gracilijano Ramoš, Klaris Lispektor i Raduan Nasar, između ostalih. Zasigurno, najveći pisac devetnaestog vijeka bio je Brazilac Mačado de Asis. Uprkos raznolikosti stilova i tema, svi ovi pisci čine dosljednu tradiciju. Svaki pisac moje generacije pokušao/la je da pronađe svoj sopstveni glas, ali ne možemo da ostavimo po strani ovu književnu tradiciju. Divim se radu Peruanca Alonsa Kueta i Cileanca Roberta Bolanja (nažalost umro je u 50. godini), Argentinca Rikarda Piglia, Meksikanca Danijela Sada, Brazilca Bernarda Karvalja, Rubensa Figueireda, Čika Buarke, Serđa Sant'Ane, između ostalih. Neki od njih evociraju intimne drame, a drugi pišu o društvenim i političkim sukobima svojih zemalja. U Latinskoj Americi, ponekad se realnost preokrene u noćnu moru. I pošto ne možemo da se oslobodimo nje, mi treba da pišemo o njoj.
Vi ste Brazilac libanskog porijekla. Koliko se ta činjenica reflektuje na vas kao pisca? Koliko ostavlja trag na vaše pisanje? Koliko je za vas značajno pitanje identiteta?
- Potraga za porijeklom je beskonačni zadatak. Identitet ne bi trebalo da bude krut, trebalo bi da bude u množini. Za neke ljude, identitet je izbor. Fernando Pesoa je jednom rekao: "Moja domovina je moj jezik". Jezik je naša duša, naše djetinjstvo, ali mi treba da prihvatimo činjenicu da su sve kulture isprepletene. Servantes je shvatio da je Španija bila mješovito društvo.
Potraga za porijeklom je beskonačni zadatak. Identitet ne bi trebalo da bude krut, trebalo bi da bude u množini
"Don Kihot", njegovo remek-djelo, je prevod na španski jezik teksta "napisanog" na arapskom jeziku od strane istoričara Sida Hameta Beneguelija. Arapska, jevrejska, kao i grčka i druge evropske kulture su inspirisane Servantesom. Moja generacija je odrasla tokom diktature. Imao sam 12 godina kada se puč dogodio 1964. godine.
Preveli ste, između ostalih djela, i Floberove knjige na portugalski jezik. Šta nam možete reći o prevodimo i uticajima koje na pisca ostavljaju drugi autori. Kako je to bilo u vašem slučaju? Koji su pisci uticali na vaše pisanje?
Što se tiče prevođenja, drago mi je da kažem da sam oduševljen što vidim srpska izdanja moja dva romana. Preveo sam neke knjige kojima se divim. Floberove "Tri priče", na primjer. Kada sam bio mlad student u Manausu, ja sam čitao ove kratke priče na francuskom. Za Flobera, jezik je bio važniji od zapleta. Pisanje svakog izraza je bio izazov. Što će reći da je stil presudan.
To je u srži modernizma. Sigurno je da su na mene uticali Flober, Prust, Fokner, Virdžinija Vulf, Konrad, Dostojevski, Stendal, ali i latinoamerički pisci: od Horhea Luisa Borhesa i Hulija Kortasara do Mačada de Asisa i Gracilijana Ramoša. Ponekad smo pod uticajem knjiga koje smo zaboravili, a nešto od tih knjiga se pojavi i u našim tekstovima. Pisanje je misteriozna stvar, pa i čitalac je.
Bonus video:
