“Uz Živka djetinjstvo nije moglo biti obično, ali je odrastanje uz njega užasno bitno, zahvalno i veliko“, počinje priču Petar Nikolić, sin najznačajnijeg crnogorskog a vjerovatno i jugoslovenaskog režisera Živka Nikolića.
Nedavno je Petar u rodnom mjestu Nikolića Ozrinići, napravio trodnevnu sportsko-bioskopsku manifestaciju, koja je ponovo spojila Živka i Ozriniće.
Petar, najmlađe Živkovo dijete, ali i najmlađe unuče kod Nikolića i Pećanaca, kaže da niko od njega mnogo nije očekivao jer je „vazda bio poslednji“, pa je zato imao dosta slobode i prostora.
"Uz Živka je bilo predivno odrastati. Djeca idu u školu a ja odem pola godine u Kolašin gdje se snima “Đekna”, mogu da biram šofera koji će kombijem da me vodi na snimanje i vrati. To je bio privilegovan život. Ili dođem u školu sa snimanja “Ljepote poroka” pun, za moje vršnjake, čudnih priča. Sjećam se da sam kao dječak izrežirao čitav set fotografija na Tašmajdanu, za neki revijalni časopis, a takve sklonosti sam pokazao i prilikom snimanja “Smrti gospodina Goluže” u Bratislavi. Majka se sjeća da sam u hotelskoj sobi, kao petogodišnjak, počeo da isključujem lampe i da ih prenosim, da im namještam štimung. Pomjerao sam svjetla onako kako je tata radio u studiju i namještao atmosferu onako kako sam ja zamislio", priča Petar.
Nije zaboravio sve one teške dane koje su on i njegova porodica preživjeli, sve one muke i nepravde kroz koje je Živko prošao, a volio bi.
"Bilo je teško gledati čovjeka koji i zdravstveno i fizički propada i koga bolest “jede”. Teško je bilo i materijalno ali izdržali smo. Međutim, najteže je bilo gledati kako je tako veliki čovjek i umjetnik izigran od društva, svjesni činjenice kakvu su mu nepravdu nanijele kolege, prijatelji, javnost, ali i država... Kao malom, tata mi je dao zadatak i ja i dan-danas radim “poslušno”. Sada sve radim za njega i oko njega, a njegovo ime je nametnulo to da on zaista bude živ kao niko", priča Petar koji je u potpunosti naslijedio Živka – režira, slika, piše.
Sada je, kaže, prošlo vrijeme zaborava, sada se svi vraćaju Živku ali ne čine prave poteze i ne rade to na pravi način. On je odlučio da Živka vrati onamo gdje mu je mjesto – u Ozriniće, jer njegov otac kaže, nikada iz tog sela nije ni otišao.
"Čekam da se ovdje, u Ozrinićima, na Spasovoj glavici, napravi spomenik Živku kakav zaslužuje i da ovo mjesto opet živi kroz njega. Ozrinići su ga poslije ove manifestacije prihvatili i spremni su da čuvaju i brane svoga Živka. A to nekada nije bio slučaj. Bio je ostavljen sam, da luta i da se bori“, sa sjetom priča Petar dok u rukama drži nedavno objavljenu knjigu „Ljepota poroka“, knjigu sa kojom je „rođen Živko književnik“.
Petar je režirao nekoliko pozorišnih drama, poput „Tri sestre“, „San ljetnje noći“, „Ćorsokak“, naslikao znatan broj slika, piše poeziju
Živko zaslužuje muzejski prostor
Nada se da će kuća u kojoj trenutno živi, staro, oronulo kameno zdanje, neuslovno za život, ali uslovno za „sjećanje“ jednoga dana biti pretvorena u lijep muzejski prostor koji će i ljeti i zimi moći da dočeka poklonike Živkovog lika i djela.
A on će se, kaže, potruditi da tu ideju i pretvori u djelo. Zbog toga je malo zapostavio svoje obaveze jer trenutno je Živko njegova najveća obaveza.
"Ako može Emir Kusturica da se nađe prozvanim da gradi Andriću grad bogami ćemo mi napraviti Živku mjesto, jer ovdje svaki kamen svjedoči o Živku"
"Trenutno sam slikanje ostavio po strani, redovno pišem, a što se pozorišta tiče imam velike planove i očekujem neki angažman. Imam ideje koje ovdje nikada neću moći da realizujem. Da bi se to manifestovalo neophodno je da napravim korak i odem tamo gdje se snovi stvaraju i ostvaruju, u Holivud. To tinja u meni i tamo ću prije ili kasnije otići, ali za sada neka Holivud malo sačeka na mene", sa smiješkom reče Petar koji ima dvoipogodišnjeg sina Davida, nasljednika „Živkove dinastije“.
Volio bi da njegov sin ne bude morao da na leđima nosi „breme Nikolića“ i da se bavi samo sobom – da bude svoj na svome, a ne da, kao on, još uvijek traga.
"Ako može Emir Kusturica da se nađe prozvanim da gradi Andriću grad bogami ćemo mi napraviti Živku mjesto, jer ovdje svaki kamen svjedoči o Živku, a Kusturica pravi na tuđem brdu. Jedan Jefto Miletin je oslobodio Nikšić od Turaka, bio senator kod kralja Nikole, jedan Vito je neprikosnoven. Ma zna se u Crnoj Gori ko su Nikolići i što su. Samo je pitanje jednog fer- pleja i zajedničke igre", umjesto pozdrava poruči Petar Nikolić.
"Oriđinali“ u bunkeru RTCG
Petar tvrdi da se u „bunkeru“ Televizije Crne Gore nalazi nedovršen Živkov film koji još uvijek čeka da ugleda svjetlost dana.
"Ako Bog da sreće i pameti ove vlasti, koja želi da potvrdi kredibilitet i budućnost, nadam se da će taj film uskoro ugledati svjetlost dana. To bi bio i najbolji način da se Živko i crnogorska kultura prezentuju svijetu. Živko je jedno ljeto otišao na Skadarsko jezero i tamo snimio “Oriđinale”, nešto što je trebalo da bude zaseban televizijski film. Kada sam imao prilike da pregledam dio tog materijala shvatio sam da je to nešto što više ne postoji u 21.vijeku. Onaj duh film koji je bio imanentan u 20. vijeku mislim da je tamo i ostao. Danas nema tog dara starih majstora i niko više ne tretira film onako kako su oni tretirali", rekao je mlađi Nikolić.
Zaboravljen od kolega
Petar smatra da su Živku možda i najveću nepravdu nanijele njegove kolege – režiseri i glumci, jer makar oni znaju kako je to biti neshvaćen, zaboravljen. A upravo su ga oni zaboravili.
"Moj otac je, kada je Kusturica primio “Palmu”, ponio cvijeće i narandže njegovim roditeljima koji su bili u Igalu da im čestita. A meni je Emir, kada je Živko umro, vratio to finim gestom i nije mi se nakon toga ni izvinio. Ali, nema veze, svako se potpisuje ispod svojih djela", kaže Petar ne želeći da otkrije šta je to uradio Kusturica što ga je povrijedilo.
"Kusturica je javno pred Džimom Džarmušom rekao da je Živko najbolji jugoslovenski reditelj svih vremena. Ako su ga tako predstavljali pred stranim gostima onda je ružno da Živko u jugoslovenskoj javnosti zauzima neko paušalno mjesto i da ti jugoslovenski režiseri ne dođu da odaju počast Živku i kažu – “jeste ipak je on bio drugačiji i najveći”’ To je ono što čast i obraz nalažu. Treba da dođu i jedna Savina Geršak, Merima Isaković, Mira Furlan, glumice koje je Živko oslikao i ostavio da budu zvijezde koje sijaju više nego svaka holivudska", smatra Petar.
Brat i sestra izvan umjetničkih voda
Pored Petra Živko ima još dvoje djece – Mariju i Luku, koji vode potpuno drugačije živote od najmlađeg Nikolića. Tu je i Živkova supruga, Vesna Pećanac, muza njegove umjetnosti. Svo troje su u Beogradu.
"Ne vole oni javnost i VIP status, sklanjaju se od svega toga. Bave se poslovima koji nemaju veze sa umjetnošću. Marija dođe kod tetke na Žabljak, brat ne znam da li je u Crnu Goru ušao od Živkove sahrane. Vesna ovdje dođe inkognito, povezana maramom i naočarima za sunce, kao prava filmska zvijezda, što ona i jeste. Izađe Živku na grob, ode pod Ostrog...Ovo što Vesna radi sa njenom monodramom je za respekt i to mogu samo veliki glumci poput nje. Njena ženska monodrama drži rekord po broju izvođenja na jugoslovenskim prostorima. Samo je Zijah Sokolović sa predstavom “Glumac je...glumac je...glumac je” ispred nje", ne bez ponosa priča Petar.
Galerija
Bonus video:
