Zapuštena livada u Ozrinićima, kraj Nikšića, stara oronula kuća, nebo puno zvijezda, a okolo „statisti“. Tako bi se najbolje moglo opisati trodnevno druženje poklonika lika i djela Živka Nikolića koje je organizovao njegov sin Petar u znak obilježavanja 11 godina od smrti velikana naše kinematografije.
Nekada osporavan a danas "lovorikama okićen", Živko je ponovo "oživio" Ozriniće.
Međutim, prema Petrovim riječima, u protekle tri večeri nije bilo onih kojima su "usta puna Živka". Ne smeta mu kaže, jer bili su oni koji tek treba da „uče“ o Živku – najmlađi.
Živku u čast Petar je organizovao trodnevnu sportsko-bioskopsku manifestaciju u toku koje su se mladi i oni koji se tako osjećaju takmičili u biciklizmu, fudbalu, košarci, a sve na terenima na kojima je slavni reditelj volio da „udara loptu“.
A uveče, u vrtu Triješanj – filmovi. Prvo dokumetarci poput, sada već antologijskih koji su nastali u periodu od 1972 do 1981. godine, „Ždrijela“, „Prozora“, „Bauka“, „Biljega“, „Marka Perova“. Filmovi koji su nagrađivani a koji mještani Ozrinića nijesu imali priliku da vide.
Za „Ždrijelo” je dobio Srebrnu medalju Beogradskog festivala dokumentarnog i kratkog filma, za “Marka Perova" Srebrnog zmaja u Krakovu, “Prozor" je nagrađen Zlatnom medaljom Festivala u Beogradu, dok je za “Biljeg" dobio veliku Zlatnu medalju u Beogradu, nagradu FIPRESI i Zlatnog zmaja u Krakovu.
"Prvi put da Ozriniće na velikom platnu gleda Živkova djela koja su ’šetala’ svuda po svijetu a nikada nijesu bili na velikom platnu u njegovom rodnom selu. Živko je sa tim dokumentarcima osvajao brojne nagrade na festivalima ali niko to nije pokazao mještanima Ozrinića. Sada je selo imalo priliku po prvi put da na velikom platnu ’vidi sebe’“, priča Petar dok mlađi slušaju o čovjeku koji je imao običaj da kaže – “Otkrivati istinu, to je u neku ruku, dodirnuti ljepotu".
Stariji, koji su bili malobrojniji, evocirali su uspomene. Jedan od njih bio je i Živkov komšija, prijatelj, čovjek koji je zajedno sa njim iz Ozrinića otišao „u svijet“ – slikar Dragan Varajić.
Dragan Varajić i Petar Nikolić
"Živko nam je bio kao neka vodilja – neko ko je ispred nas išao velikim koracima. Bio je darovita ličnost i čega god bi se dotakao pozlatio bi. Kada je ’Jadran’ iz Herceg Novog u doba one Jugoslavije bio prvak Živko je plivao maraton i bio u štafeti. Njegovo slikarstvo, koje nije veliko i zasniva se na nekim portretima, bilo je vanvremeno. Kasnije se u dokumentarnim i igranim filmovima vidi ta naglašena likovna dimenzija“, priča Varajić.
Čovjek uvijek nosi pečat zavičaja, nosi svoje zavičajno breme, opterećenje. Stalno ima potrebu da ga se oslobodi, a istovremeno, bez tog zavičaja ne bi ništa značio
Prve večeri su prikazane „Beštije“, film u kome je glumila i Varajićeva majka, i „Jovana Lukina“. Subota veče bila je rezervisana za „Smrt gospodina Goluže“ i „Čudo neviđeno“, film koji je dobio Srebrnog medvjeda na festivalu u Moskvi i potukao mnoge rekorde u gledanosti u ondašnjem SSSR-u. Nedjelja veče bila je obilježena „Ljepotom poroka“, najgledanijim stranim filmom u Izraelu.
"Učestvovao sam u stvaranju filma jer sam mu donosio tabake dok je kucao, slušao ga, bio uz njega dok je film stvaran. Sjećam se da sam na promociji filma, imao sam šest-sedam godina bio strašno ljut kada sam vidio da mog imena nema na odjavnoj špici“, sa smiješkom priča Petar koji je rođen 1979. godine, na prvu klapu filma „Jovana Lukina“. Živko je bio čovjek koji je volio čovjeka a čovjek je volio Živka. Nadam se da će se ovo, kroz neku drugu formu, izbrusiti i nastaviti da živi. Ipak je ovo Petar iznio na svoja leđa a ovo zaslužuje da preraste u neku ozbiljnu manifestaciju“, poručio je Varajić.
Živko je, mnogo prije nego što je umro, sa djelima počeo da se seli u vječnost. Zato i zaslužuje da ga publika bolje upozna, da otkrije i njegovu dimenziju književnika
Rođenje književnika Živka Nikolića
Živko Nikolić je umro 17. avgusta 2001. godine a sahranjen je dva dana kasnije, na Preobraženje. Toga dana, 11 godina kasnije, Petar je odlučio da publici predstavi Živka Nikolića književnika i to preko knjige „Ljepota poroka“, koja je preksinoć promovisana.
"Živko je, mnogo prije nego što je umro, sa djelima počeo da se seli u vječnost. Zato i zaslužuje da ga publika bolje upozna, da otkrije i njegovu dimenziju književnika. Prvu knjigu „Sreće i ljubavi“ napisao je kada je imao 25 godina. Bilo je to njegovo ljubavno pismo moru. E, tu njegovu romantika koja je iščezla, krhku suptilnu ljubav koja se više ne sreće, imaju pravo da spoznaju svi oni koji vole lik i djelo Živka Nikolića“, kaže Petar.
Cijena knjige, koja je pisana na srpskohrvatskom jeziku, je 5,90 eura – jer je Živko umro u 59 godini.
"Ni jednog umjetnika ne možete znati ako ne spoznate cjelokupno njegovo stvaralaštvo. Nadam se da će uskoro izaći i knjiga ’Sreće i ljubavi’, zatim ’Zubato sunce’, kako je glasio radni naslov ’Beštija’, a onda i ’Jovana Lukina’“ predstavio je buduće planove mlađi Nikolić i dodao da se niko ne odriče svoje kulture, samo se mi oko tog svađamo.
"Živko mi je često govorio da nikada ništa ljepše i ljubavnije nije napisano od stihova – ’Blago Andri đe je poginuo, divne li ga oči oplakaše, divna li ga usta ožališe“, kaže Petar.
Kada se kopaju Nikolići nebo iznad Ozrinića plače
Petar kaže da Živko nije mogao sa ovoga svijeta da ode tek tako. Potrudio se i da kraj bude upečatljiv.
„Za sahranu su svi rekli kao da je Živko režirao. Vraćamo se iz kapele i idemo na groblje a jedna starica pogleda put neba i kaže kako će pasti kiša. Pogledam je začuđeno, vedro nebo, 19. avgust, nigdje oblaka. Kažem joj da griješi ali ona mi na to odgovori – Hoće, hoće, kada god se kopaju Nikolići nebo iznad Ozrinića plače. Tako je i bilo. iznenadni pljusak koji nas je, toga dana, sve oprao“, prisjeća se Petar.
U cik zore sa "grešnicom" na Spasojevu glavicu
U cik zore, sa prvim zracima sunca Ozrinići su opet bili jedan veliki studio. Laganim koracima, uz Spasojevu glavicu, išao je Petar sa gumenim maljem u ruci. Za njim „grešnica godine“ sa pogačom na glavi, spremna da plati za svoje grijehe, a za njima ekipa „Vijesti“.
„Ova ’grešnica’ je žrtva koju prinosimo kako bi u selu, naredno godinu dana, bio mir. Neko je tu pogriješio. E, ajmo mi da to što je pogrešno ubijemo i stavimo stvari na svoje mjesto. A zašto Spasojeva glavica. Živko nije mogao bez svojih Ozrinića i želim da ovdje bude Živkov spomenik. Ne treba njegov spomenik da bude na nekom trgu već ovdje gdje se vidi čitavo selo jer Živko je uvijek bio dio Ozrinića a Ozrinići dio njega. Zato i spomenik, Živko sa kamerom u ruci i pogledom ka zapadu gdje sunce pada, treba da bude na Spasovoj glavici“, kaže Petar.
Da ne bi malj zaista uradio svoj posao (mada je, kaže, u Crnoj Gori zabilježen samo jedan slučaj takvog kažnjavanja i to je Živko i iskoristio za film) Petrov drug Vasilije je dobrovoljno pristao da on bude ta „grešnica“ godine.
Galerija
Bonus video:
