Aktuelne ljetnje dane na internacionalnoj sceni, uprkos medijskoj dominaciji olimpijskih tema, obilježavaju i neke "književne" priče.
Možda, sasvim u duhu lakih ljetnjih storija, u tim pričama dominira prije svega duh bizarnosti.
Poput ekspertize o Džojsu koju je obnarodovao jedan, doduše planetarno poznati, književni folirant.
Ali, ovih dana smo imali i zanimljiva podsjećanja na neke autore koji odavno nisu među živima, ali interesovanje za njihov rad ne jenjava.
O Kišu u Guardianu
U londonskom Guardianu u sklopu serijala posvećenog svjetskim majstorima kratke priče izašao je opširan tekst posvećen Danilu Kišu.
"Miješanjem stvarnog i fikcionalnog, moć tih priča jest u sposobnosti da uhvate istinu dokumentovanjem povijesti".
Ističe se i kako je Kiš jedan od velikih evropskih pisaca poslijeratnog razdoblja, ali da njegova reputacija u engleskom govornom području nije onakva kakva bi trebalo da bude.
Inače, Kišovi prethodnici u serijalu bili su Selindžer i Kipling, a sljedeći tekst je o Flaneri O'Konor, koja je, kako će čitalac kasnije vidjeti, ovih dana u žiži i iz nekih drugih, razloga.
Kišovu opčinjenost realnošću, autor teksta nakon detaljnog objašnjenja ilustruje citatom iz "Saveta mladom piscu": "Ne veruj u statistike, u cifre, u javne izjave: stvarnost je ono što se ne vidi golim okom."
U pomenutom članku se posebno ističe način na koji Kiš obrađuje realnost i sirove, istinite činjenice, zbog čega ga porede sa Džemsom Džojsom, Brunom Šulcom i Francom Kafkom, koji su i sami imali uticaj na Kiša.
Navodi se da je Kiš vjerovao da književnost mora "ispraviti" istoriju, jer je ova druga suviše uopštavajuća. Posebno mjesto zauzima analiza djela „Grobnica za Borisa Daviđoviča", kao i predstavljanje piščeve biografije.
Zanimljivo je i da trećina stanovnika Srbije ne zna ko je Danilo Kiš, niti su čitali njegove knjige. Ovaj podatak rezultat je istraživanja Kulturne prakse građana Srbije, koje je obavljeno krajem prošle godine u Zavodu za proučavanje kulturnog razvitka u Beogradu.
Diletanti opet jašu: Кoeljo o Džojsu
Neko je davno primijetio da je najgora stvar koju je donijelo postmoderno doba svojevrsna legitimizacija svih mogućih diletantizama.
Da nije tako ne bi se moglo desiti ono što već desetak dana zabavlja svjetsku intelektual-nu scenu.
Naime, brazilski besteler pisac Paolo Koeljo "obračunao" se sa Džojsom.
Pokušao je da književno diskvalifikuje ni manje ni više nego autora "Uliksa" i "Portreta umjetnika u mladosti".
Uzgred, Džojsov "Uliks" je u većini anketa rađenih krajem prošlog stoljeća proglašen za najbolji roman XX vijeka napisan na engleskom jeziku.
Ali, pisac slojevitih djela jela sam na obali rijeke Pjedre i plakala", odlučio je da "razobliči" toga dosadnog Irca.
Među Koeljovim knjigama ne bi trebalo zaboraviti ni na onu koja se zove "Priručnik za ratnike svjetlosti" a ova knjiga je crnogorskoj javnosti poznata još iz vremena kada ju je gospođa Beba Džaković poklonila svom "ratniku svjetlosti", Milu Đukanoviću, te veselo o tome besjedila u novinama...
I, što, dakle, kaže o Džojsu omiljeni pisac Bebe Džaković? Veli Koeljo da "Uliks" ima "razoran uticaj na književnost".
Ispratite ovu elaboraciju u brazilskom dnevniku Folha de Sao Paulo Koeljo tvrdi da pisci rade loše kada se fokusiraju na formu a ne na sadržaj.
"Jedna od knjiga koje su imale pogubnih posljedica (na književnost) bila je "Uliks" Džejsma Džojsa, ona je čisti, sam stil. Kada se razgoliti, ona je smijurija", kazao je Koeljo brazilskom kolegi, i ostao živ.
No, Koeljo je bivši tekstopisac za pop hitove, i književni diletant kome se i te kako posrećilo prodao je milione primjeraka svojih površnih i bezvrijednih knjiga, pa mu je ova vrsta reklame zaisgumo dobrodošla.
Kada mediji diljem svijeta budu prenosili Koeljove književne uvide o jadnom od najvećih pisaca modeme književnosti, vjerovatno će Brazilac pomisliti, makar na tren da je u istoj ravni sa onim koga ovako neznalački i neutemeljeno napada.
Zapravo teško bi bilo pronaći adekvatno poređenje za ovaj "gaf" popularnog pisca zamislite da Danijela Stil napadne Virdžiniju Vulf? Ili, da Den Braun "demontira" Prusta? Možda da se Žaklin Suzan malo pozabavi Kafkom? Što da ne ne traba da bude nedodirljivih...
Zato je potez Umberta Eka koji je pristao da "pojednostavi" Ime ruže, skandalozan time je, zapravo, dao za pravo raznim koeljima da se bave istinskom književnošću baš na ovakav način.
Stari "laki" pisci poput Harolda Robinsa i Sidni Šeldona dobro su znali gdje im je mjesto, pa se bar nisu bavili istinskim piscima... Ali, kao što rekosmo, postmoderno doba legitimisalo je sve moguće diletantizme.
Zato se valja pripremiti biće ovakvih "bisera" sve više...
Stripovi Flaneri O'Connor
’Flannery O'Connor: The Cartoons' prva je knjiga posvećena radu na stripu velike američke spisateljice.
Nedavno je otkriveno, naime, da ikona američke literature na početku karijere nije namjeravala postati spisateljica već crtačica stripova.
To je čini se, samo još jedna dosad dobro čuvana tajna njenog kreativnog rada.
Velika književnica je crtala za srednjoškolske i fakultetske publikacije ranih 1940-ih.
Mnogi crteži prizori su iz studentskog života i razrade uticaja Drugog svjetskog rata na američku svakodnevicu.
U svojim strip tablama eksperimentirala je s novim tehnikama, koje je kasnije uz velik uspjeh upotrebljavala i u spisateljskim metodama.
Cijela kolekcija prožeta je šarmom mlade i domišljate autorice u usponu kreativnih snaga, a osim duhovitih anegdota, nudi i autobiografske uvide kao i autoričino ismijavanje pretencioznog društvenog okruženja.
Izdavačka kuća Fantagraphics objavila je njene rane stripove i tako približila američko literarno bogatstvo savremenim čitaocima.
Čak i ako se publici ne svide autoričini rani pokušaji u umjetnosti, izdavanje ove knjige ipak je svrstalo jednu od najvećih američkih književnica u centar popkulturalnih rasprava, barem nakratko.
Što je poznato o Flaneri O'Konor?
Za nekog ko je većinu svog života patio od autoimune bolesti, od koje je i umrla u ranoj 39. godini, čini se da je živjela svoj ekscentrični maksimum: osim rada na romanima, pisala je književne kritike za katoličke novine, uzgajala pijetlove, usput začudivši ljekare koji su joj predviđali dvostruko kraći život.
Kad je bila mala, umjesto uobičajenih ljubimaca trenirala je kokošku da hoda unazad.
To je postala tema jednog kratkog Pathe filma iz 1931. emitovanog između večernjih vijesti i dugometražnog filma.
Petogodišnja Flaneri pojavila se nakratko u filmu kako bi 'asistirala kokoški', a kasnije je često spominjala kako je to bio vrhunac njenog života. 'Sve nakon toga bio je antiklimaks', često je napominjala.
U jednom intervjuu izjavila je da su stvari na kojima je najteže radila ispale najgore.
Ipak, svojim ranim crtežima uvijek je bila zadovoljna, pa je vjerovatno da ih je radila u vrlo kratkom roku i s posebnom lakoćom: stripove je ocrtavala perom i tintom te ih je izrezivala iz linoleuma, a njezina gruba i nedorađena tehnika kombinovana je s precizno lucidnim uvidima, koji tvore vizuelnu prethodnicu njenog kasnijeg literarnog rada.
Nepoznati Ficdžerald
Dosad nepoznata pripovijetka jednog od ključnih pisaca Izgubljene generacije Frensisa Skota Ficdžeralda (1896-1940) objavljena je u časopisu "Njujorker".
Poslata listu 1936, šest godina nakon objavljivanja Ficdžeraldovog kultnog romana "Veliki Getsbi", pripovijetka "Thank you for the light" bila je odbijena, alije greška nedavno ispravljena.
Integralni tekst pripovijetke, o nezgodama prodavačice korseta i kaiševa, "lijepoj, premda pomalo uvenuloj", koja ima samo jednu želju da popuši cigaretu, objavljen je na Internet sajtu američkog časopisa.
Iako je objavilo nekoliko Ficđžeraldovih tekstova između 1929. i 1937, tadašnje uredništvo Njujorkera je odbilo da objavi ovu pripovijetku, ocijenivši je kao "previše čudnu" i "fantastičnu".
Galerija
Bonus video:
