Džez pijanista, koji već uveliko snima za američko tržište, Matija Dedić nastupio je na Don Brankovim danima muzike, prateći kroz džez standarde i druge poznate numere hrvatskog pjevača Masima Savića.
Na Ljetnjoj sceni u Kotoru, njih dvojica izavali su buru emocija kod publike, koja je prepoznala majstorske improvizacije Dedića i podržavala ga toplim aplauzima.
Matija Dedić, sin Gabi Novak i Arsena Dedića, klavir je počeo da svira s pet godina, a klasiku je uvijek doživljavao na slobodniji način nego što je to zahtijevao i predstavljao akademski krug muzičara. Za džez se odlučio sticajem okolnosti, koje su bile prouzrokovane predratnom situacijom i čudnim okolnostima pod kojima su održani prijemeni ispiti na muzičkim akademijama u Zagrebu i Ljubljani.
Vjerovatno nije bila naprasna odluka da nakon klasičnog muzičkog obrazovanja odete na Džez akademiju u Grac. Da li ste imali u djetinjstvu afinitete prema improvizaciji?
"Još kada sam prvi put sio za klavir, kako kaže moj otac Arsen, svirao sam nešto svoje. Sjećam se da sam skidao po sluhu špicu iz serije „Otpisani“. Sklonost ka improvizaciji se kasnije s godinama sve više razvijala. Imao sam sreću da mi je moja predivna profesorica Blaženka Zorić davala slobodu.
"Mene klavir veseli isto onako kao kada sam imao pet godina"
I definitivno, ljubav prema klasici nikada ne može izblijedjeti. Moj koncept koji predstavljam u džez stvaralaštvu usko je vezan za harmonijske i druge segmente klasične muzike. Neposredno prije rata došlo je do iznenađujućeg rušenja na prijemnim ispitima na klavirskim odsjecima, prvo u Ljubljani, a zatim u Zagrebu.
Postojala je opcija da upišem klavir na novosadskoj Akademiji umjetnosti i da radim s profesorom Arbom Valdmom i profesorkom Ritom Kinkom. Ipak, ponovo sam izlašao na prijemni u Zagrebu i odjednom sam bio četvrti na listi. Međutim, počeo je rat, pa sam otišao u Grac da studiram džez i pronađem sreću u improvizatorskoj muzici."
Da li tog znatiželjnog dječaka i danas prepoznajete u sebi?
"Mene klavir veseli isto onako kao kada sam imao pet godina. Ujutru kada ustanem, prije kafe i drugih rituala koje imaju drugi ljudi, sjednem za klavir i puštam nekakav CD. U filmu sam petogodišnjaka, a još više tinejdžera koji je sa 18 otišao u Grac.
"Čak i u mnogo težim vremenima, tokom 90-ih godina, džez je puno bolje stajao"
Zato kada supruga i ćerka nisu kod kuće par dana, ponovo živim isto kao s 18 godina. Ne kuvam, samo pijem kafu, pušim, slušam muziku i sviram. Ništa se u stvari nije promijenilo, osim što imam ženu i ćerku od 10 godina."
Potičete iz porodice poznatih muzičara i u posljednje vrijeme nastupate i s Arsenom Dedićem i s Gabi Novak. Da li se dešava da van priprema za određeni koncert u kući zajedno muzicirate?
"Ne tako često. Nekada, kada Arsen legne popodne, otpratim majku u nekom džez standardu. Arsena to da se neki pompezni klavirista nalazi iza njega, ne zanima. On nije previše oduševljen improvizacijskom muzikom.
Nekada mu je previše i mog stvaralaštva, a meni je nekada previše da u takvoj svirci nemam previše prostora. Kod Gabi je drugačije, jer ona mi je držala leđa da odem u Austriju na džez odsjek. S njom češće radim, jer ona otvara mnogo više prostora za mene, a to je samo rezultat što nas džez spaja."
"Klavir je takav instrument da ne možeš da sviraš bilo koji žanr ako ne sviraš i klasiku"
Do sada ste najtješnje povezali klasiku i džez na nedavno održanom Festivalu barokne muzike u Opatiji.
"Svirao sam improvizacije na „Englesku svitu u a-molu“ i „Koncert u f-molu“ Johana Sebastijana Baha. Odsvirao sam temu koliko sam mogao, ali ne preko 70 odsto. Napravio sam presjek Bahovih kompozicija i svoj šablon improvizacije. Kada je riječ o klasici mogu reći da sam od nje odstupio samo administrativno – ona je uvijek prisutna!"
Kako danas vidite džez scenu u Hrvatskoj i regionu?
"Danas smo definitivno na marginama. Čak i u mnogo težim vremenima, tokom 90-ih godina, džez je puno bolje stajao. Nije mi jasno zašto još nema džez odsjeka na akademijama. Neophodno bi bilo otvaranje odsjeka koji bi dao nekakav legitimit džez umjetnosti."
Kako sebe pronalazite na toj sceni?
"Imam sreću da moja egzistencija ne zavisi od džeza. Jer živeti sa suprugom koja radi za običnu platu u banci i djetetom koje već ima deset godina, bilo bi teško. Sjećam se savjeta koji mi je Boško Petrović dao – „Matija, puno vježbaš. Otvori malo svoje prozore u poslovnom svijetu, jer će ti kasnije biti kriv cio svijet“.
"Izlizana je fraza, ali ujedno i istinita, da nema džeza bez klasike i obrnuto"
Tako sam se otvorio prema drugim muzičarima. Radim s najboljima, najkvalitetnijim ljudima iz Hrvatske – Masimom, Džibonijem, Oliverom. I stoga sam lišen nekakvog opstanka u džez vodama."
Pored Baha, koji su još kompozitori koji Vas danas zanimaju?
"Obično kažemo da je Bah prvi džezer. I on svakako jeste jedna od mojih najvećih inspiracija. Ali tu su još i moderni klavirski izraz, recimo Čika Korije, ali i djela Ravela, Debisija, Betovena, Šostakoviča, Ligetija.
Izlizana je fraza, ali ujedno i istinita, da nema džeza bez klasike i obrnuto. Klavir je takav instrument da ne možeš da sviraš bilo koji žanr ako ne sviraš i klasiku. Neka me klasičari ne shvate pogrešno, ali čini mi se da je malo više problem u njima, nego u džezerima. Mislim da bi oni trebalo da pogledaju šta sve postoji u svijetu klavira i džeza.
Galerija
Bonus video:
