Ako vas interesuju recentna dešavanja na polju arhitektonskog stvaralaštva i ako ništa niste planirali 14. avgusta, u naredni utorak, onda vam toplo preporučujem Crnogorske dane Orisa, prve po redu, nadajmo se ne i posljednje, koji će biti upriličeni, kako je najavljeno u medijima, u starodrevnom gradu Kotoru, u Kulturnom centru Nikola Đurković, sa početkom tačno u 10 sati.
U okviru međunarodnog simpozijuma, koji je u svakom pogledu centralni događaj, predavanja će održati: Fransoa Roš (François Roche - Francuska), Štefan Meder (Stephan Mäder - Švajcarska), Sadar + Vuga (Jurij Sadar i Boštjan Vuga - Slovenija), Tadej Glažar (Slovenija), Idis Turato (Hrvatska) i Studio Grad - naša, tj. crnogorska ekipa, čiji rad, uvjeren sam, poznajete i pratite.
Cijena ulaznice je - svakako treba naglasiti kako ne bi bilo iznenađenja - 25 eura, za studente 15 eura - što je, otprilike, bila i cijena ulaznice za Beogradske dane Orisa.
"Negdje u ovo vrijeme, 1998. godine, znači prije 12 godina je odlučeno da se krene sa projektom Oris"
Dakle, dočekali smo dane Orisa, hvala svevišnjem, ali se još uvijek nije desilo da u Orisu, časopisu za arhitekturu i kulturu - iza kojega, kao i iza dana Orisa, stoji tvrtka Oris d.o.o. (bivši Arhitekst) - bude prezentovan arhitektonski projekat realizovan na teritoriji Crne Gore.
Nadajmo se da će ta nepravda - ili pak “nepravda”, kako se uzme - biti ispravljena u nekom od narednih brojeva Orisa, možda baš u sljedećem, koji će se pojaviti početkom septembra.
Kako neću biti u mogućnosti - zbog ranije preuzetih obaveza - da ovjerim Crnogorske dane Orisa, riješio sam da pustim razgovor što smo ga Andrija Rusan, direktor tvrtke Oris d.o.o., i ja vodili 11. juna 2010. godine u starodrevnom gradu Dubrovniku, u tvrđavi Revelin, u pauzi Francuskih dana Orisa. Znam, prošlo je dvije godine od tada, ali do sada nije bilo pravog povoda da ide ova stvar.
Šta je prethodilo prvom broju Orisa?
"Negdje u ovo vrijeme, 1998. godine, znači prije 12 godina je odlučeno da se krene sa projektom Oris."
Šta se u to vrijeme dešavalo na hrvatskoj arhitektonskoj sceni, da li je postojao neki impetus koji je pokrenuo stvari u pravcu izdavanja časopisa?
"Nije. Postojala je nekakva povijest razvoja svega toga. Možda zvuči neskromno, ali mislim da je stvar krenula od mene i par prijatelja. Što znači da uzimam neke zasluge, ali moram preuzeti i odgovornost za neke krive poteze, ili možda pogreške, ili zalijetanja.
"I naprosto, 98. godine je sazrela ideja, odnosno dovoljno energije se pronašlo da okupim pet, šest prijatelja u koje imam poverenje"
Ja sam u osamdesetim godinama već počeo bio da radim kao urednik - ne kao profesionalac, oduvjek sam živio od svojih aritektonskih projekata - počeo sam raditi kao urednik u časopisima Čovjek i prostor i Arhitektura. Svoj zadnji mandat kao glavni urednik ČIP-a završio sam 1995.
Trebalo mi je, očito, dvije, tri godine da se odmorim i da krenem sa novim projektom, naprosto jednim projektom koji je potpuno nezavisan. Vjerovatno proizlazi iz mog karaktera to da mi je teško raditi u nekakvim institucionaliziranim sredinama i sistemima.
I naprosto, 98. godine je sazrela ideja, odnosno dovoljno energije se pronašlo da okupim pet, šest prijatelja u koje imam poverenje da mogu u tome sudjelovati, odnosno da mogu to, zajedno sa mnom, kreirati - nisam išao ja kao pojedinac, zaista smo krenuli kao grupa - tako da su 1998. u ovo vrijeme krenuli prvi sastanci, da bi 1999. u martu mjesecu, prvi put izašao Oris. I od tada izlazi redovno, svaka dva mjeseca."
Da li je postojao neki model, recimo nešto na šta ste se oslonili prilikom koncipiranja uređivačke strategije?
"Ne, nije postojalo baš ništa. Postojala je samo ta grupa ljudi koja je počela raditi časopis za koji su mislili da je to časopis koji bi oni sami htjeli čitati. Znači nije postojao 'neki' časopis, 'neki' koncept, 'neki' sistem, nismo rekli - 'Da! Bilo bi dobro da ga sada mi ovdje, kod nas u Zagrebu, stvorimo i da mu damo malo drugačiju formu'.
"Svaki dan je novi dan, svaki dan se nešto novo događa, neka promjena, nešto novo napravite, ne možete biti sasvim sigurni da je to dobro"
Naprosto smo radili časopis, što predstavlja i veliki rizik, jer ne znate da li će takav časopis uopšte naići na nekakvu pažnju - 'Ko smo mi da umišljamo da ćemo napraviti pravu formulu?'.
Ali to je bilo vrijeme, ja bih rekao, sa puno entuzijazma, i sa puno naivnosti, svakako. Usudio bih se da kažem, sada, nakon 12 godina, da smo ipak uspjeli. Dokaz tome je i to što vi sada sjedite tu i hoćete razgovarati."
Kada je Oris u pitanju, vrlo je teško reći što ne valja...
"Ne, ne, gledajte... Svaki dan je novi dan, svaki dan se nešto novo događa, neka promjena, nešto novo napravite, ne možete biti sasvim sigurni da je to dobro."
Jedina kritika koja se može uptiti Orisu je ono kad ljudi kažu, znate - 'Zašto u Orisu nije prezentovan projekat ovoga ili onoga - a taj je baš dobar, a onaj drugi je još bolji, a ni njega nema'.
"Nemoguće je zadovoljiti sve ukuse... To je nemoguće, toga smo svjesni. Naravno da bismo to htjeli, uvijek - u ljudskoj naravi je ta želja da svi budu zadovoljni - ali to je nemoguće.
"Dio te 'medicine' i 'ljekova' koji nam pomažu u tome da ostanemo takvi su: Vera Grimer, Tadej Glažar, Nikša Bilić"
Da se vratimo na tu nit. Znači, od prvog broja, do ovog zadnjeg i sljedećeg i sljedećeg i sljedećeg - u što vjerujemo da će bit unatoč ogromnim poteškoćama koje imamo sve ove godine - svi smo svjesni, ne treba to posebno elaborirati, da zaista postoji entuzijazam, još uvjek postoji svežina i želja uredništva da napravi najbolje što može, da se ne umori...
S obzirom na sve te silne brojeve i povjerenje koje ljudi imaju u nas, nemamo pravo da budemo umorni, moramo to raditi i želimo to raditi i ima puno veselja i zadovoljstva u tome.
Naravno, stalno se propitujemo da li je to što radimo dobro. Dio te 'medicine' i 'ljekova' koji nam pomažu u tome da ostanemo takvi su: Vera Grimer, Tadej Glažar, Nikša Bilić... ljudi koji su od prvog broja u Orisu, a povremeno tražimo i nove urednike, nove mlade ljude..."
Svježu krv?
"Da, svježu krv: Maroje Mrduljaš, Ana Dana Beroš, Alan Kostrenčić, Matevž Čelik... to su sve novi ljudi za koje mislim da su se dokazali... Maroje Mrduljaš je danas najistaknutiji hrvatski arhitektonski kritičar, Matevž Čelik je direktor Muzeja za arhitekturo in oblikovanje u Ljubljani.
"Čini mi se da nismo nikakvu groznu stvar napravili, ima boljih i lošijih stvari, ali je najvažnije to da nastojimo ostati svježi u glavi"
Obojica su naši urednici, koji su mlađi od nas osnivača i koji sigurno doprinose tome da još više ima te energije i još više preispitivanja. Ali najvažnije je to nastojanje da se bude samokritičan, iako smo ljudi pa nam nekad i nedostaje samokritika - to uočite nakon 10 brojeva...
Čini mi se da nismo nikakvu groznu stvar napravili, ima boljih i lošijih stvari, ali je najvažnije to da nastojimo ostati svježi u glavi i sami sebe propitivati da li još uvijek imamo veselja i snage da to radimo. I to onda ostavlja tu nit..."
Jedna od konstanti trajanja Orisa je svakako kvalitet. Arhitektonska ostvarenja koja se prezentuju u Orisu su vrhunska, od početka. Kvalitet je neosporan. S druge strane i način na koji se prezentuju stvari je vrhunski - fotografija je uvijek vrhunska, na primjer... Kako zapravo prepoznajete kvalitet u arhitekturi? Što je kvalitet u tekstu, što je kvalitet u fotografiji?
"I mi se... i ja se to vrlo često pitam. Ko sam ja, ko smo mi da kažemo - 'To je kvalitetno'. Školujete se, putujete, tražite informacije, upoređujete, pokušavate biti normalan, pokušavate ne zaspati, ne umisliti nešto. Stalno, stalno ispitivati, propitivati, upoređivati.
"Znate, ja dođem na redakciju i kažem - 'Meni se ova kuća jako sviđa'. Onda me nekad popljuju, doslovce popljuju"
Dobro je da smo mi u uredništvu različiti ljudi i da smo različitih generacija, različitih obrazovanja, različitih mentaliteta... Prema tome, u tom pogledu su naši sastanci uredništva, ja bih rekao - sjajni!
Imamo u redakciji različite ljude koji nekad stvari gledaju drugačije, ali tada se o tome razgovara. I onda se iz svih tih razgovora izbruse, dotjeraju stvari, dižu se na viši nivo, odbacuju se stvari.
Znate, ja dođem na redakciju i kažem - 'Meni se ova kuća jako sviđa'. Onda me nekad popljuju, doslovce popljuju, ili samo kažu - 'Andrija!?', ili kažu - 'Odlično, gdje si to našao?' Tako je to za svakog urednika. Tako da mi neprestano, godinama, propitujemo sami sebe i projekte koje donosimo na redakciju, koji dolaze do nas.
"To je nevjerovatno što mi sve dobijamo na emailove, gdje nas ljudi nađu, kako nas nađu"
Nastojimo zapravo da stalno podižemo kriterijume. Kriterijumi, ili kvaliteti, podižu se zato jer se podiže kvalitet informacija koje imamo. Naprosto, u Orisu imamo veliki problem da imamo užasno puno materijala, da nam stiže puno predloga iz čitavog svijeta.
To je nevjerovatno što mi sve dobijamo na emailove, gdje nas ljudi nađu, kako nas nađu, to je... Znači u toj silini informacija, stalnom razgovoru, propitivanju, znate, i ono što sam prije rekao, ta kritika izvana je bitna...
Nekad neko napiše nešto ili prijatelj kaže, imamo par dobrih prijateja koji kažu - 'Andrija, pa to baš nije uspjelo'. A ja ne kažem - 'Ma što sad on meni priča da nije, a ja znam da je to dobro'. Ne, pitaš se da li je to dobro, možda nije, pa analiziraš...
Imali smo, nedavno, prije dva-tri broja, jedan prilog na koji sam bio užasno ponosan. Bio je to je jedan projekat čovjeka kojega jako cijenim, lično, i užasno smo se trudili da to napravimo odlično i bili smo užasno zadovoljni na sastanku, na redakciji, i kad je to objavljeno on je nazvao i rekao - 'Andrija, to je grozno!'. Vratili smo se natrag, zaključili smo da je, ipak, njegov ego bio jači od njegove kritike - a možda je on ipak u pravu... to nikad ne znate."
Nastavak u sljedećem broju.
Stari čitaoci Orisa, koji prate Oris od početka - u koje i ja spadam, prvi broj Orisa koji sam imao u rukama bio je broj 2, i sad ga imam - dakle, primijetio sam da ti ljudi dijele mišljenje da od prvog broja do ovog posljednjeg, 62. broja, postoji jedna nit koja povezuje sve te brojeve. Da li ta nit stvarno postoji i što je ona zapravo?
"Drago mi je to čuti i tumačim to kao kompliment i kao nešto što podržava tu nit. Jer ako kažete da pratite Oris od drugog broja do danas - znate, 11 godina ustrajati na nečemu, a da vam je to loše, to bi bilo malo...
Mislim da postoji nit, postoji nit u tome što to jedno jezgro ljudi koje je onda bilo, postoji i danas - i danas su ti ljudi urednici - i što postoji svijest - tako da ja sad govorim o nama, o nama urednicima i naravno da sam subjektivan.
Vi ste izvana, vi ćete i komentarisati, bilo bi mi drago i da nas otvoreno kritikujete, jer meni je uvijek drago čuti komplimente, ali uvijek kažem, pogotovo ljudima u koje imam povjerenje - 'Dobro, nahvalio si me, a reci što ne valja'.
Bonus video:
