Reditelj kultnih filmova generacije 80-tih, "Crni bombarder", "Zaboravljeni", serije "Sivi dom" i drugih, Darko Bajić, ove godine zauzima posebno mjesto na 26. Filmskom festivalu Herceg Novi, gdje se održava retrospektiva njegovih filmova na tvrđavi Forte mare.
Darko Bajić je u svojim filmovima pričao o generaciji koja je na neki način najavila revoluciju i pobunu, o emoitivno osakaćenim buntovnicima koje je i društvo osudilo. Bajić je za "Vijesti" govorio o tim filmovima i današnjem viđenju stvari.
Što se promijenilo u kinematografiji, a što u pogledu na onu generaciju, u odnosu na neke slične ljude koji su danas u godinama karakterističnim za pobune?
-Moram početi od toga da sam se i ja promijenio. Sve se promijenilo i vrijeme se promijenilo. Mislim da je to jedna od najljepših okolnosti koje mogu da se dese reditelju. Da postaju zreliji i da tako bilježe vrijeme oko sebe. Nekada to vide drugim očima, nekada se preispituju, a nekad se vrijeme toliko brzo mijenja, da je veliki izazov za reditelje baviti se aktuelnim temam.
Uvijek sam nekako bježao od politike, ali koliko god da bježim, nisam mogao do kraja. S druge strane, politika kojom reditelj po meni ne smije da se bavi, je da bude član neke političke partije. Reditelj mora da bude slobodno biće, i slobodna ličnost, da proučava život, da pokušava da pronađe razlog zašto živi baš ovdje i baš u ovom vremenu.
Bitno je da u svojim filmovima da neku energiju i ako ne može da da odgovore, da pokuša da postavi pitanja ljudima koji gledaju. Za mene je film vezan za bioskop. Odlazio bih u salu prilikom projekcije mog filma i slušao reakcije publike.
Danas kao da to nije važno. Pitao sam moje studente danas za koga prave filmove. Da li ih prave za publiku, ili za usamljenog hakera koji sjedi pored kompjutera, da li za festivale... Ja sam ih pravio za bioskopske gledaoce i dan-danas tako razmišljam o filmu. U kinematografiji su se mnoge stvari promijenile, ali u formi. Izgleda mi kao da današnja kinematografija podrazumijeva brdo snimljenog materijala koji se spakuje u dva i po sata, onda se u montaži snimi film. Mislim da to nije dobro.
Kada pričamo o "Zaboravljenima" i "Crnom bombarderu", govorimo o filmovima koje sam snimio kada sam bio pun snage. Bio sam vrlo mlad reditelj, a u to vrijeme je bilo skoro nemoguće da sa 23, 24 godine postane debitant. Debitant se postajalo sa 30, 40 godina. Imao sam želju i energiju da pravim filmove, a ta se energija vidi u ovim filmovima. To su možda potpuno dva različita filma. Jedan govori o mladoj generaciji odbačenih, nevoljenih ljudi, onih koji su ostali uskraćeni za ljubav, a "Crni bombarder" je pokazatelj kako je jednoj generaciji uskraćeno pravo na njihovo mišljenje.
"Crni bombarder" je na neki način najavio narednih dvadeset godina uskraćenog mišljenja?
- Pa jeste. Kada pogledate ova dva filma, u njima se osjeća krik mladih ljudi. Pokušaj da se uspostave stvari, da se pronađe mjesto i živi život generacije koja se bori za svoje mišljenje.
Ja nisam želio da moje junake neko žali, već da se priča o njihovoj snazi. U montaži su "Zaboravljeni" meni počeli da liče na melodramu, a ja to nikako nisam htio.
Tačno možete da vidite u tom filmu da postoje ozbiljni i precizni rezovi koji onemogućavaju da dođete do melodramskog disanja, i uskraćuju vam taj dah. Stalno imate osjećaj da se ta ljubav oko njih presijeca. Oni nisu jadni, oni su opasnost. Ako to prenesete na "Crnog bombardera", vidite da ljudi kojima je uskraćeno mišljenje, slično reaguju.
Ako uporedimo ova dva filma sa današnjim slučajevima pojedinaca koji su na ivici anarhije ili pobune, čini se da se ta ivica u vašim filmovima prelazila, a u filmovima autora današnjice, imamo priče o pasivnim ljudima koji potiskuju revolt. Kako to tumačite?
- Na ovu tezu može da se odgovori na više načina. Postoj jedna birokratska svijest u zemljama Evrope, uslovljena postojanjem birokratskih fondova. Kao da te birokrate iz fondova namjernu tragaju, i podstiču teme o malim ljudima koji potiskuju stvari u sebi i koji se pate. To je tendencija ka tim malim ljudima koji sve potiskuju u sebe i nemaju snage da se pobune.
Postavlja se pitanje zašto, i to je pravo pitanje ovoga vremena. Hajde da gledamo te male pasivne ljude, koji pristaju na sve, i govorimo kako je to tužno. E, ja sam upravo to pokušao da izbjegnem.
Mi smo imali socijalizam i bilo je jako teško suprotstaviti se ideologiji i politici. Ali mi smo to radili, tragali smo… Moj film "Na lepom plavom Dunavu" je imao problema u Evropi, zato što je možda jedan od prvih filmova iz Istočne Evrope koji je pokušao da samo postavi pitanje zašto svi ljudi sa Istoka i ljudi u tranziciji moraju da plaćaju to što su živjeli u drugačijem sistemu.
Film ne može da promijeni svijet ali može da promijeni svijest, ali njime može da se kaže mišljenje i ti moraš biti dovoljno hrabar da to mišljenje pokažeš.
Teme u vašim filmovima nijesu odlazile od balkanskog prosedea, ali čini se da su u ranijim ostvarenjima više bile upućene široj publici, ticale su se šireg spektra društveno-socijalnih pitanja, nasuprot vašoj prepoznatljivoj estetici. Do filma "O gringo", u vašem odabiru tema se dosta toga promijenilo. Što biste naveli kao mogući razvoj situacije kod vas uopšte u kinematografiji?
- Birokratija koja odlučuje kakvi će se filmovi snimati je čvrst mehanizam. Mladi koji dolaze moraju da uđu u određene šablone i veoma je teško da iz toga izađu. Dešava se kao kod mojih studenata Maje Miloš ili Ležajića da su u tom agresivnom traženju i postavljanju pitanja, došli do filmova koji vas uzbuđuju i postavljaju pitanja. Desila se tranzicija i vi ste iz društva u kojem ste imali šta da kritikujete došli do demokratije.
Došli smo u poziciju da nam je data sloboda da kreiramo živote i filmove, pa je postalo malo glupo da kritikujete takvu demokratiju. To je ta velika igra na koju kinemtografija nije znala kako da odgovori. Moj bijeg u Brazil, filmom "O gringo" je bjekstvo koje sam želio. Evropa traži od vas da snimite egzotičan film o Srbiji i ako nema nekih diktatora koji maltretiraju, nepravde, nekih ubijanja, i ako vi toga nemate, oni se osjećaju iznevjerenim.
U filmu "O gringo" sam želio da se bavim nekom drugom temom, ali i tu postoji angažman. Prije svega, kako je moguće da legendu brazilskog fudbala koji je tamo došao iz Srbije, niko ovdje ne pominje i ne zna. Kako je moguće da čovjek koji je proglašen tri puta za najboljeg fudbalera Brazila, nikada nije igrao u reprezentaciji. Zar to pitanje kako je moguće, nije ozbiljno?
Filmovi mogu da promijene gledaoca
Sve češće se čuje rečenica da filmovi, ili umjetnost uopšte, ne može da promijeni svijet. Vaši filmovi, prilično utopistički u nekim idejama, pokazuju da je svijet vrlo promjenjljiv.
- To je floskula koju će svaki reditelj upotrijebiti da bi zaštitio svoju autonomiju. Nije to zato što se plaše, nego zato što je njegovo da kaže ono što misli kroz film. Vi filmove ne pamtite samo kao cjelinu, već pamtite događaje iz tih filmova, i ti se događaji pomiješaju sa vašim životom i čine ga još bogatijim. Zato su filmovi jedna posebna fascinacija i posebna umjetnost.
Ako u toj umjetnosti postoji energija i postoje pitanja, vaš zanos, ideja, prkos, pokušaj da gledaoca podignete sa stolice, onda činite pravu stvar. Siguran sam da filmovi ne mogu da promijene svijet, ali mogu da promijene onoga koji gleda.
Ali i u tome treba biti pažljiv da se ne događa kao u američkoj kinematografiji da neko uzme pušku i počne da ubija.
Bonus video:
